Hiljade tajnih fotografija i internih dokumenata sirijskog režima, koje je iz Damaska iznio visoki oficir vojne policije, otkrivaju razmjere ubilačkog aparata Bašara al-Asada. U Damascus Dossieru nalazi se više od 33.000 snimaka mrtvih zatočenika, većinom muškaraca, koji su od 2011. do 2024. prošli kroz mrežu zatvora obilježenih mučenjem, izgladnjivanjem i sistematskim prikrivanjem tragova. Najmanje 10.212 osoba identificirano je na fotografijama, a mnoge porodice tek sada po prvi put dobijaju službenu potvrdu o sudbini svojih nestalih. UPOZORAVAMO DA SU FOTOGRAFIJE UZNEMIRUJUĆEG SADRŽAJA
Čovjek leži na metalnoj površini, iscrpljen, mrtav. Fotografiran je iz više uglova: izbliza, sa žutim zubima u prvom planu; sa strane, zamagljenih očiju; iz daljine, s vidljivim genitalijama. Oznaka mu je broj 3.659.
Drugi muškarac, broj 4038, leži nag u zadnjem dijelu kombija, naborane kože, isprskan krvlju i prekriven muhama. Poznati opozicijski aktivista Mazen al-Hamada, broj 1174, leži u zatvorskoj uniformi na mramornom podu, sa zapešćima obilježenim tragovima vezivanja. Njegova bosa stopala su modra, što svjedoči o premlaćivanju. Broj 2389 je novorođenče.
Druge fotografije prikazuju tijela naslagana poput drva. Ruke i noge su im ispijene; usta otvorena, oči poluzatvorene, s vidljivim tragovima mučenja. Spremni za uklanjanje.
Ovi skeletni ostaci groteskni su rezultat ubilačke mašinerije koju je godinama održavao bivši sirijski predsjednik Bašar al-Asad, zbačen osmog decembra prošle godine. Te noći, dok je diktator bježao u Rusiju, a njegov režim straha se urušavao poput kule od karata, pukovnik Muhammad, visoki oficir vojne policije, otvorio je sef u svom uredu, uzeo hard-disk i pobjegao iz Damaska.
Putem različitih kontakata uspio ga je prokrijumčariti iz zemlje zajedno sa osjetljivim sadržajem: desetinama hiljada internih dokumenata režima i visokokvalitetnim fotografijama ljudi, gotovo svih muškaraca, koji su umrli u zatvorima režima, uglavnom između 2015. i 2024. godine. “Postoje stvari koje ljudi moraju znati. Postoje ljudi čije porodice moraju znati gdje su ili šta im se desilo”, objašnjava pukovnik Muhammad, čije je ime promijenjeno iz sigurnosnih razloga.
Fotografije su napravili sirijski vojni fotografi i stigle su do njemačkog javnog servisa NDR, koji je materijal podijelio s Međunarodnim konzorcijem istraživačkih novinara (ICIJ) i 25 medijskih kuća u 20 zemalja, uključujući i EL PAÍS u Španiji. One se sada objavljuju širom svijeta kao dio istrage nazvane Damascus Dossier, koja uključuje više od 64.000 internih dokumenata sirijske vlade i njenih obavještajnih službi te više od 33.000 fotografija pritvorenika. Fotografije su stigle i do Njemačkog saveznog tužilaštva, koje godinama vodi istrage o Asadovim zločinima, te do jedne sirijske nevladine organizacije sa sjedištem u Njemačkoj.
Na fotografijama se nalaze najmanje 10.212 različite osobe, sve koje su prošle kroz sirijske zatvore nakon 2011. godine. Nekih dana snimljeno je i do 177 fotografija. Ovo je najveća dosad objavljena baza slika ubijenih sirijskih zatvorenika.

Bašar al-Asad naslijedio je vlast od svog oca Hafeza 2000. godine, uz opreznu nadu u reforme. Međutim, čim su 2011. počeli protesti za demokratske promjene, pustio je u pogon puni kapacitet represivnog aparata. Hiljade političkih protivnika su otete, mnogi ubijeni u zatvorima; gradovi u kojima je došlo do pobune sravnjeni su sa zemljom.
Različite nevladine organizacije dokumentovale su smrt najmanje 157.000 civila od ruku provladinih snaga tokom rata, a Sirijska mreža za ljudska prava evidentirala je nestanak 177.000 osoba tokom Asadove vladavine, što čini sirijski režim jednim od najsmrtonosnijih u 21. stoljeću.
Fotografije u Damascus Dossieru svojevrsni su nastavak tajnih snimaka koje je 2013. iz Sirije prokrijumčario prebjeg poznat kao Caesar (Farid al-Madhan, kako će se godinama kasnije otkriti), koji je radio u istoj jedinici kao i pukovnik Muhammad. Te fotografije, koje su dokazale sistematsko mučenje u sirijskim zatvorima, potaknule su sudske postupke, međunarodne sankcije i prvo suđenje za mučenje protiv Asadovog režima. To suđenje rezultiralo je doživotnom kaznom bivšem pukovniku Anwaru Raslanu i kaznom od četiri i po godine za bivšeg oficira Eyada al-Ghariba zbog saučesništva u zločinima protiv čovječnosti.
Režim je negirao autentičnost ovih snimaka, koje su, prema Caesarovom svjedočenju pred međunarodnim tužiocima, snimali sirijski službenici kako bi dokazali smrt zarobljenih protivnika i izdali smrtovnice, često s lažnim ili generičkim uzrocima smrti.
Te fotografije obuhvatile su samo prve dvije godine građanskog rata, ali mučenje i ubijanje u sirijskim zatvorima nastavilo se do kraja diktature, kako sada pokazuje Damascus Dossier.
Iza svake slike stoji metoda i birokratija. Nakon smrti zatvorenika, tijela su prevožena, fotografisana i katalogizirana. Dopremana su u kombijima i istovarivana u rashladne odjele ili jednostavno na pod vojne bolnice Harasta, ili rjeđe u bolnici Tishreen, obje u Damasku. Vojni fotograf, koji bi često nosio gumene čizme ili zaštitne navlake za obuću (vidljive na nekim slikama), snimao bi tijelo iz više uglova u svega nekoliko sekundi, prema metapodacima fotografija, prije nego što bi prešao na sljedeći leš.








U gotovo svakom slučaju, zatvorski broj pritvorenika bio je ispisan na bijelom kartonu postavljenom na tijelo, markerom na ruci, nozi, trupu ili čelu, ili naknadno ubačen u samu fotografiju. Fotografije su arhivirane u pedantno organizirane digitalne fascikle. Za svaku fotografiju postojao je broj zatvorenika, ime fotografa, datum snimanja, sektor sirijske vojske pod čijom je nadležnošću pritvorenik bio držan i, u većini slučajeva, smrtovnica. Štampana kopija svake fotografije bila bi priložena uz dosje zatvorenika za vojno pravosuđe, što je, prema pukovniku Muhammadu, trebalo “legitimizirati” smrt.
Tim novinara uključen u istragu procurenog materijala, koja je počela prije više od osam mjeseci, detaljno je analizirao 540 fotografija na kojima je prikazano najmanje 565 tijela. U 75% slučajeva žrtve pokazuju jasne znakove izgladnjivanja, a u 65% fizičke povrede. Više od polovine ima povrede glave, lica ili vrata. Mnogi su goli. A ipak, “kardiorespiratorni zastoj” naveden je kao službeni uzrok smrti na gotovo svim smrtovnicama koje su potpisali ljekari u bolnici Harasta, što, riječima njemačkog generalnog tužioca Jensa Rommela, služi “da se prikriju tačne okolnosti” smrti zatvorenika. Ovu saradnju brojnih ljekara unutar sirijskog represivnog aparata UN je već osudio u izvještaju iz juna prošle godine.
“Ovo su sistematski zločini koji zahtijevaju znatan nivo organizacije”, komentirao je tužilac Rommel, upitan o mučenjima i ubistvima počinjenim tokom Asadovog režima. “Ali na kraju, zločine uvijek počine pojedinci, čak i kada su dio hijerarhije, čak i kada se njihov doprinos čini malim. Bez doprinosa svih tih pojedinaca, zločini se ne bi mogli počiniti u ovakvim razmjerama.”
Uprkos jasnim naporima sirijskih zvaničnika da žrtve svedu na brojeve i prikriju uzroke smrti, neka imena identificirana su na fotografijama. ICIJ i NDR uspjeli su pronaći najmanje 1.200 imena umrlih i pritvorenih među procurjelim fotografijama i dokumentima obavještajnih službi. Ovaj spisak podijeljen je sa Sirijskom mrežom za ljudska prava; Ta’afi, inicijativom koja pomaže žrtvama mučenja sirijskog režima; te Sirijskim centrom za pravna istraživanja i studije. Također je pomogao u kontaktiranju nekih porodica nestalih osoba.
Thaer al-Najjar, 57-godišnjak iz Damaska, jedan je od njih. Tražio je svog starijeg brata Imada 13 godina. Zajedno su se priključili pobuni protiv Asada krajem 2011, kada su režimske snage počele pucati na demonstrante. Jednog dana pripadnici sigurnosnih službi upali su u njihov dom i odveli dvojicu Thaerove braće u zatvor. Jedan je pušten sedmicu kasnije, prekriven modricama, i prema riječima al-Najjara, umro je nekoliko dana kasnije.
U Damascus Dossieru nalazi se smrtovnica njihovog drugog brata, Imada, o kojem od tada nisu imali nikakvih vijesti. Prema smrtovnici, umro je deset dana nakon što su ga odveli. Ovaj dokument prvi je dokaz koji je porodica dobila o Imadovoj smrti. “Prisilni nestanci nisu samo kršenje individualnih prava, već uzrokuju kolektivnu štetu porodicama i zajednicama, s psihološkim, društvenim, ekonomskim i pravnim posljedicama”, upozorava Sirijska mreža za ljudska prava.
Porodice s kojima je razgovarao Konzorcij slažu se da je potvrda smrti njihovih najbližih obično tek početak procesa, a ne kraj, jer u mnogim slučajevima ne znaju gdje se nalazi tijelo. Neki vjeruju da njihovi srodnici leže u masovnim grobnicama oko Damaska.
Asadov režim proveo je sistematske napore da prikrije od svijeta mučenje i ubijanje sopstvenih građana. Novinari uključeni u ovu istragu analizirali su satelitske snimke i razgovarali s izvorima koji potvrđuju da su u bolnici Harasta, nakon fotografiranja, tijela stavljana u crne vreće i ubacivana u rashladne kamione. Vojni izvor, koji tvrdi da je svjedočio procesu, kaže da su kamioni polazili noću prema obližnjem autoputu M5. Tijela su zatim odlagana u masovne grobnice na periferiji Damaska, poput one otkrivene u Qutayfahu. Međutim, nedavna istraga Reutersa otkrila je da se ta grobnica povremeno otvarala i da su ostaci potom prevoženi u drugu, veću grobnicu usred pustinje.
Ali kako se želja režima da izbriše sve fizičke tragove mrtvih zatvorenika može uskladiti s njegovom sistematičnom praksom fotografiranja njihovih tijela? Zašto je sirijski režim birokratski dokumentirao vlastita kršenja ljudskih prava?
“Nacistički režim se ponašao na veoma sličan način, dokumentirajući svakoga koga je ubio”, rekao je ovom listu pisac i istraživač Elia Ayoub. “S jedne strane, to ima veze s činjenicom da se takvi režimi vide kao nedodirljivi i vječni; da nikada neće pasti ili biti pozvani na odgovornost.”
S druge strane, tu je argument Hannah Arendt, koji podržavaju i drugi poput sirijskog intelektualca Yassina al-Haj Saleha, da totalitarni ili fašistički režim ne može postojati bez birokratije. Ova birokratija je neophodna da koordinira sve zupčanike u mašineriji istrebljenja, a množenje zupčanika potrebno je kako bi se izvršioci što više udaljili od svojih žrtava.
“Ti, kao službenik, fokusiraš se samo na svoju malu ulogu. Ideš na posao, popiješ kafu, razgovaraš s kolegama iz kancelarije. Većina državnih službenika koji podmazuju ovu mašinu, koja je učinila da stotine ljudi nestanu i da budu ubijeni, ne mora misliti dalje od svoje neposredne uloge”, kaže Ayoub. Na taj način fotografi, ljekari, vozači kamiona, čuvari u zatvorima mogu tvrditi, kao i nacista Adolf Ajhman na svom suđenju, da su “mali zupčanik u mašini” i da samo “izvršavaju naređenja”.
Prvo što su stotine Sirijaca učinile nakon pada režima prije godinu dana bilo je da su otišli u novootvorene zatvore. Snimci Sirijaca koji tragaju za rodbinom u Saidnayi, zatvoru užasa, postali su viralni. Ali većina se vratila praznih ruku.
Među njima je bio i Thaer al-Najjar iz Damaska, kojeg je ICIJ kontaktirao nakon što je pronađena smrtovnica njegovog brata. “Ušli smo u ćelije. Imad je bio slikar, pa smo gledali po zidovima da vidimo ima li njegovih crteža”, rekao je u razgovoru s novinarima ICIJ-a. Kada nije našao nikakav trag, izgubio je nadu. Sada, sa smrtovnicom pronađenom u Damascus Dossieru, barem zna šta se desilo. Međutim, nema namjeru reći svojoj 90-godišnjoj majci. Ona još uvijek sanja da će se njen najstariji sin jednog dana vratiti kući, a Thaer ne može podnijeti da joj oduzme tu nadu.
Pad Asadovog režima izazvao je “masovni psihološki i emocionalni potres” kod porodica ubijenih i zatočenih, objašnjava Habib Nassar, visoki zvaničnik za ljudska prava u Međunarodnom nezavisnom mehanizmu UN-a za nestale osobe u Siriji. Otvaranje zatvora, kaže on, bilo je “također trenutak kada su desetine hiljada porodica shvatile da se njihovi najmiliji možda nikada neće vratiti”.
Godinu kasnije, ožalošćene porodice i dalje se bore s nedostatkom informacija o nestalima u ogromnoj zatvorskoj mreži starog režima. Mnogi kažu da se osjećaju napušteno od nove vlasti i traže hitnu akciju, ali zvaničnici i istražitelji upozoravaju da bi moglo proći više od desetljeća prije nego što se pronađu odgovori.
IZVOR: El Pais








