Mozak Alberta Einsteina, ukraden tokom obdukcije 1955. godine, decenijama je bio predmet fascinacije, kontroverzi i naučnih sporova. Istraživači su u njegovoj strukturi tražili fizičke tragove genijalnosti, od povećanog broja glijalnih ćelija i neobičnih nabora kore velikog mozga, do debljeg corpus callosuma koji povezuje moždane hemisfere. Neki su u tim razlikama vidjeli potvrdu izuzetnih sposobnosti za apstraktno, matematičko i vizuelno mišljenje, dok su drugi upozoravali na selektivno tumačenje podataka i opasnost biološkog determinizma

U noći 18. aprila 1955. godine, u bolnici u Prinstonu, umro je Albert Einstein, čovjek čije je ime postalo sinonim za genijalnost. Uzrok smrti bio je aneurizma aorte. Einstein je iza sebe ostavio jasne i precizne upute: njegovo tijelo trebalo je biti kremirano, a pepeo prosut u tajnosti, kako bi se izbjegla svaka vrsta kulta ličnosti i hodočašća. No, te želje nisu ispoštovane. Ono što je uslijedilo pretvorilo se u jednu od najbizarnijih i najkontroverznijih epizoda u historiji moderne nauke.

U vremenu prije kompjuterske tomografije, magnetne rezonance i savremenih neuroloških tehnologija, jedini način da se prouči neki organ bio je, doslovno, imati ga u rukama. Einsteinov mozak smatran je izuzetnim već samim tim što je pripadao autoru teorije relativnosti. Upravo ta pretpostavka bila je dovoljna da Thomas Stoltz Harvey, patolog koji je obavio obdukciju, donese odluku koja će mu obilježiti život: bez dozvole porodice, uklonio je Einsteinov mozak i zadržao ga.

Ta odluka koštala ga je posla, ali ne i „vlasništva“ nad onim što će se decenijama tretirati gotovo kao relikvija. U bolnici u Filadelfiji, Harvey je mozak isjekao na 240 dijelova, obradio ih celoidinom, prozirnom, gumastom supstancom nalik celulozi, i pohranio u tegle s formalinom. Tokom gotovo četiri decenije, mozak je pratio patologa na njegovoj ličnoj i profesionalnoj odiseji, često u krajnje neprimjerenim uslovima. Iako su uzorci povremeno slani različitim stručnjacima, dugo vremena gotovo niko nije pokazivao ozbiljno interesovanje da ih sistematski prouči.

Promjena je nastupila tek sredinom osamdesetih godina. Neuroznanstvenica Marian Diamond, sa Univerziteta u Kaliforniji u Berkeleyju, odlučila je da ispita histološku strukturu Einsteinovog mozga. Njeni nalazi postali su temelj kasnijih tvrdnji da su u mozgu slavnog fizičara postojale anatomske posebnosti koje bi mogle objasniti njegovu izuzetnu inteligenciju. No, upravo ti zaključci otvorili su duboku i dugotrajnu naučnu polemiku.

Diamond je utvrdila da je u dijelu lijevog parijetalnog režnja, regije povezane s prostornim rasuđivanjem i matematičkim mišljenjem, Einstein imao neuobičajeno velik broj glijalnih ćelija, koje služe kao potpora neuronima. Na osnovu eksperimenata na laboratorijskim miševima, zaključila je da takav višak glijalnih ćelija može predstavljati odgovor na povećane metaboličke potrebe neurona, odnosno na intenzivniju moždanu aktivnost.

Međutim, metode koje je koristila ubrzo su dovedene u pitanje. Biohemičar Sachi Sri Kantha tvrdio je da bi takvi nalazi mogli značiti upravo suprotno: ne znak superiorne funkcije, nego posljedicu oštećenja određenog dijela mozga. Kantha je podsjetio da je Einstein kasno progovorio i da je, prema biografima, imao poteškoće s jezikom, pa čak i elemente disleksije. Sporna regija, Brodmannovo područje 39, upravo je povezana s jezičkim funkcijama.

Sljedeći važan doprinos došao je 1996. godine, kada je neurolog Britt Anderson analizirao debljinu neokorteksa u prefrontalnoj kori, u Brodmannovom području 9. Iako nije pronašao razlike u veličini ni broju ćelija, primijetio je da je jedna regija tanja nego kod prosjeka. Anderson je iz toga zaključio da bi veća neuronska gustoća mogla omogućiti bržu obradu informacija, jer nervni impulsi prelaze kraće udaljenosti.

Ovakva interpretacija naišla je na snažnu kritiku psihologa Terence Hines s Univerziteta Pace u New Yorku. Hines je tvrdio da se čitava argumentacija zasniva na izuzetno ograničenom uzorku, doslovno na jednom kvadratnom milimetru moždanog tkiva, te da se takvi podaci ne mogu koristiti za dalekosežne zaključke o inteligenciji. Pozivajući se na radove paleontologa Stephen Jay Gould, Hines je upozorio na opasnost biološkog determinizma i selektivnog biranja podataka.

Kasnija istraživanja dodatno su zakomplicirala sliku. Studije s Medicinskog fakulteta Univerziteta Yale pokazale su da i osobe sa shizofrenijom imaju veću neuronsku gustoću u prefrontalnim područjima, što taj fenomen prije povezuje s disfunkcijom nego s inteligencijom. Drugim riječima, ono što se u jednom kontekstu tumači kao prednost, u drugom može biti znak poremećaja.

Godine 1999. Harvey je, zajedno s neuroznanstvenicom Sandra Witelson, objavio rad u časopisu The Lancet, fokusirajući se na vanjsku morfologiju Einsteinovog mozga. Analizirajući fotografije snimljene neposredno nakon obdukcije, autori su zaključili da je parijetalni režanj širi i simetričniji nego kod 91 upoređivanog mozga drugih osoba, te da nedostaje jedan uobičajeni nabor, odnosno mali vijugavi dio.

Iako su rezultati osporavani, Witelson i Harvey tvrdili su da takve razlike mogu biti povezane s izuzetnim sposobnostima u matematici i vizuelnom mišljenju. Hines je, međutim, podsjetio da Einstein nije bio naročito vješt u samim numeričkim proračunima. To potvrđuju i pisma iz 2006. godine, u kojima se vidi da se često oslanjao na pomoć saradnika pri rješavanju složenih jednačina.

Novi zamah raspravi dala je antropologinja Dean Falk, koja je 2009. godine analizirala iste fotografske materijale. Ona je potvrdila neke ranije nalaze, ali je dodatno identifikovala neobične konfiguracije u somatosenzornoj i motornoj kori. Dio tih promjena povezala je s Einsteinovim dugogodišnjim sviranjem violine, podsjećajući da je poznato kako muzičko obrazovanje mijenja strukturu sive mase.

Nakon Harveyjeve smrti 2007. godine, njegova porodica je 2012. donirala veliku zbirku fotografija i preparata Nacionalnom muzeju zdravlja i medicine u Marylandu. Falk je tada sprovela do sada najdetaljniju analizu površine mozga, objavljenu u prestižnom časopisu Brain. Rad je privukao veliku pažnju, čak i naslovnicu, a autori su opisali „izvanredno proširenje“ motornih i somatosenzornih područja odgovornih za kontrolu lica i jezika.

Falk je te nalaze povezala s Einsteinovim vlastitim riječima da njegovo mišljenje nije samo vizuelno, već i „mišićno“, zasnovano na osjećaju pokreta i prostora. Kritičari su, međutim, upozorili da je opasno izvlačiti zaključke o neuroanatomiji na osnovu subjektivnih izjava.

Rasprava se nastavila i nakon 2013. godine, kada je kineski istraživač Weiwei Men pomoću savremenih tehnika izmjerio debljinu corpus callosuma – snopa nervnih vlakana koji povezuje dvije hemisfere mozga. Rezultati su pokazali da je taj dio kod Einsteina deblji nego kod prosjeka, što bi moglo značiti efikasniju komunikaciju između hemisfera. Ipak, ni u ovom slučaju naučnici nisu saglasni da li je riječ o uzroku ili samo o jednoj od varijacija.

Više od sedamdeset godina nakon Einsteinove smrti, njegov mozak i dalje izaziva fascinaciju, ali i duboke sumnje. Da li je genijalnost zapisana u anatomiji, ili je rezultat iskustva, učenja i historijskog konteksta? Nauka zasad nema konačan odgovor. Ono što je izvjesno jeste da potraga za „sjedištem genija“ govori jednako mnogo o našoj potrebi za objašnjenjima, koliko i o samom Einsteinu.

IZVOR: Muy Interesante