Naš narod, Bošnjaci muslimani, zapeo je u toj pogubnoj estetizaciji. Na razmeđu Istoka i Zapada, gdje bi iz napetosti mogao nastati biser, mi smo odlučili ispolirati onaj lažni i staviti ga na džemper satkan od građanskih utopija multikulturalnosti. Uspjeli smo od finog tkanja naše nacionalne kulture napraviti grubu čohu neartikuliranih i razdirujućih osjećaja.Dobili smo bošnjačku verziju jeftine utjehe u kojoj se rodila nova kasta „halal“ narcisa.

Postoji jedan neizgovoreni dogovor naših samoproklamiranih intelektualaca i kvaziduhovnjaka: ako me nešto smiruje, to je dovoljno da bude opći standard. Samo ne pitaj, bona, previše. Mudriji prije nas su u kriznim situacijama po narod i državu reagirali intuicijom, ili možda slutnjom, koja se provjerava trudom, znanjem, djelom i, na koncu, razumom.

Danas je to vulgarizirano na razini emocionalnog komoditeta u kojemu više nije bitno da li je nešto tačno, već da li prija. Ono što uznemirava, to se preskače. Ono što grije opušak onoga što se percipira kao srčana duša, e, to se dijeli i čeka se sadaka lajkova po društvenim mrežama. Ono što poziva na odgovornost, to se blokira. Ili još gore – one koji upozoravaju na opasnost se proganja, a one koji nude maglu pušta se da nas teroriziraju svojom pameću.

Sve što pruža privid sklada, što ne zahtijeva promjenu, što ne izaziva, to je naš mali apaurin. I tu se i nacionalni autoimunitet i vjera više ne razlikuju od pilule; ne liječe, nego samo smiruju. Na kratko.

U međuvremenu Bošnjaci osnivaju udruženja, fondacije, stranke, sklapaju neprincipijelne koalicije, mlatare jedni druge u beskraj, iz ciklusa u ciklus svađaju se oko cijene ovogodišnjeg kurbana. Dok se država rastura, ne dao Bog da se traži smisao i odgovor na to zašto se nalazimo u slobodnom padu. To remeti poredak. Smisao, naime, otvara pitanja.

Samo da nam je biti rahat. Da nam prede ugoda kao mačka.

Umjesto da potragu za novim odgovorom shvatimo kao unutrašnje razaranje laži, mi je koristimo kao zaštitni sloj protiv stvarnosti. I zato nas je više u nargila barovima s citatima o saburu nego u bibliotekama s pitanjima o odgovornosti. Jer kad si smiren šišom niko te ništa ne pita. Ni ti sebe. Ni jaran tebe. Dok se ne raziđe dim, pa se čude kako smo propali i ne krenu očajavati.

Naš narod, Bošnjaci muslimani, zapeo je u toj pogubnoj estetizaciji. Na razmeđu Istoka i Zapada, gdje bi iz napetosti mogao nastati biser, mi smo odlučili ispolirati onaj lažni i staviti ga na džemper satkan od građanskih utopija multikulturalnosti. Uspjeli smo od finog tkanja naše nacionalne kulture napraviti grubu čohu neartikuliranih i razdirujućih osjećaja.

Dobili smo bošnjačku verziju jeftine utjehe u kojoj se rodila nova kasta „halal“ narcisa. Ne preispituju više grijehe, nego pažljivo upakovanu „čistoću“. Kao da se spremaju snimiti reklamu. Ne vjeruju više u vlastitu tradiciju, ali imaju spremnu kanonadu samopromotivnih  citata s kojom će vas zatući. Njihove riječi ne nose suštinu, ali su umirujuće na razini forme. Njihove poruke nisu u potrazi za istinom, ali su savršeno brendirane.

Taj novi sloj bošnjačke samoprezentacije ne nosi više ni knjigu ni amanet, nosi ambalažu onoga što je bio. A kako stvari stoje, svi su bili begovi i age, i muhtari, i ulema. Ne znaju ko je bio Safvet-beg, ali znaju gdje je dobro svjetlo za snimanje kratkog mišljenja o svemu što vam može pasti na pamet. Pišu i knjige od svojih Facebook statusa pa ih prodaju kao mudrost, ili još gore, kao književnost. Platiš par stoja i proglase te genijem i „novom nadom“.

To su novopečene elite fine muslimanske raje koje govore o tradiciji kao o brendu. Sve zvuči tako humano, moderno, inkluzivno – samo nigdje tragova stvarnog sadržaja, truda, dileme, stida.

Zapravo, čitava ta elita bošnjačke samosvijesti danas je konglomerat kiča i šunda s minimumom intelektualne odgovornosti. I zato niču portali bez potrebe za mišljenjem, udruženja bez potrebe za projektom, javni nastupi bez potrebe za porukom. Neka nas, ba. Šta ima veze.

Govore da žele „priču o nama“, ali se ne usuđuju upitati: „Ko smo mi kad nas ogoliš od samopromocije i ubitačnog kola egoizama koji jedni drugima zapliću noge?“

Taj narod o kojem tako često govore, zapravo im najčešće smeta. Jer narod ne zna složiti rečenicu kao iz grant-aplikacije. Jer naš narod, ta tiha većina, zna šutjeti i kad mu je teško, i kad mu je neprijatno. Kada im tvrda bosanska glava prokuha kao bosanski lonac, kada shvate da su bolji od elite, tada se događaju čuda. Tada iz naroda izađe neko njihov i postavi neke nove standarde.

Dakle, problem Bošnjaka nije samo politički. Nije ni historijski. Nije čak ni vjerski. Naš problem je što smo duhovno umorni od ponavljanja forme, a prestravljeni sadržajem. Lijeni da tražimo novo. Lakše nam je biti rahat nego loviti tragove istine. Lakše je biti dobar sa svima i osuditi se na beskralježnjaka nego biti pravedan i zamjeriti se nepravednicima i licemjerima.

Na drugoj strani je ona tiha većina. Ljudi koji poste bez selfija. Koji vjeru ne nose kao logo, nego kao teret i odgovornost i mnogo se kaju. Njih se ne vidi, ali oni drže konstrukciju. I kad se sve sruši, oni će je opet podići. Ne zato što imaju strategiju. Nego zato što imaju naviku da se ne predaju.

(Komentar je uvodnik trećeg izdanja časopisa Bosna kojeg možete čitati OVDJE)