Dokument o sigurnosti i saradnji u Evropi, potpisan 1. augusta 1975. godine, postavio je temelje. U svjetlu aktuelnih kriza, posrnula organizacija za saradnju Istoka i Zapada mogla bi ponovo dobiti na značaju

Iz daljine se mnogo toga vidi jasnije. S vremenom – još više. To vrijedi i za politiku. Pojedinosti možda izblijede, ali pravi značaj događaja često postaje jasniji tek s vremenskim odmakom. Sve dok se, možda i neočekivano, ne pojavi cjelovita slika.

To posebno vrijedi za Konferenciju o sigurnosti i saradnji u Evropi (KSZE) i njen završni dokument – poznatu Helsinšku završnu povelju. Prije tačno 50 godina, 1. augusta 1975. godine, ona je potpisana u glavnom gradu Finske, Helsinkiju. Dvadeset godina kasnije, 1995. godine, od „Konferencije o“ nastala je „Organizacija za“: stara KSZE postaje OSCE – sa sjedištem u Beču. To što je svijet u međuvremenu postao posve drugačiji, djelimično je bilo i posljedica same Helsinške povelje.

Inicijativa za dokument prvenstveno je dolazila iz Sovjetskog Saveza, koji je tim putem pokušavao osigurati priznanje poslijeratnih granica i svoju dominaciju nad istočnom Evropom. U Zapadnoj Evropi i SAD-u entuzijazam je u početku bio slab. Mnogi su se protivili novom sporazumu koji, iako u imenu nosi sigurnost i saradnju, u suštini potvrđuje status quo – uključujući podjelu Evrope i postojanje Željezne zavjese.

Legendarna je izjava tadašnjeg američkog državnog sekretara Henryja Kissingera, koji je prezir prema mogućem završnom dokumentu KSZE-a sažeo riječima: „Mogu ga napisati i na svahiliju – meni svejedno.“ Po njegovom mišljenju, neće iz toga proisteći ništa značajno.

Kasnije je Kissinger morao revidirati svoje mišljenje. Helsinška završna povelja, naime, nakon višegodišnjih pregovora sadržavala je i obaveze prema očuvanju ljudskih prava i osnovnih sloboda – poput slobode savjesti, vjere i izražavanja. I te odredbe nisu ostale bez posljedica. Možda su sovjetski vođa Leonid Brežnjev i drugi lideri komunističkih diktatura u istočnoj Evropi te strane medalje podjednako podcijenili – baš kao i Kissinger.

Ostaje činjenica: svojim potpisom obavezali su se na poštivanje temeljnih ljudskih prava, na koja su se opozicione grupe u tzv. Istočnom bloku kasnije mogle pozvati – sve do slobodarskih revolucija u istočnoj Evropi 1989. godine.

„Radilo se o povezivanju sigurnosti i ljudskih prava – i o tome da su oba aspekta jednako važna“, objašnjava Walter Kemp, ekspert za evropsku sigurnosnu politiku i bivši visoki zvaničnik OSCE-a, temeljna načela Helsinške povelje. Za grupe poput Povelje 77 u tadašnjoj Čehoslovačkoj ili poljskog KOR-a (Komitet za odbranu radnika), koje su nastale ubrzo nakon potpisivanja dokumenta, to je, prema Kempovim riječima, predstavljalo „inspiraciju“.

„Ne tvrdim da je to završilo Hladni rat“, kaže Kemp, „ali jeste napravilo razliku. Ljudi su mogli reći: Vi ste to sami potpisali – pa zašto onda ne postupate prema tome?“

Naravno, put do 1989. godine bio je pun prepreka i represije. Dovoljno je sjetiti se progona potpisnika Povelje 77 ili uvođenja ratnog stanja u Poljskoj početkom 1980-ih, kojim se pokušao ugušiti demokratski pokret. Ipak, danas gotovo niko ne sumnja da je Helsinška povelja pokrenula proces koji je ojačao borce za ljudska prava unutar komunističkog bloka.

Danas, 50 godina nakon svečanog potpisivanja u Helsinkiju, sigurnost i saradnja u Evropi ponovo izgledaju kao daleki ideal. Mnoge principe sadržane u završnoj povelji – među njima nepovredivost granica, teritorijalni integritet država, mirno rješavanje sukoba ili pravo naroda na samoodređenje – politički akteri sve češće tumače proizvoljno.

U decembru prošle godine, upravo je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov bio taj koji se na sastanku ministara vanjskih poslova OSCE-a na Malti žestoko pozvao na Helsinšku povelju – i to u napadu na Zapad. Načela iz Helsinkija, tvrdio je, za NATO su „prazne riječi“, a OSCE „više nema nikakvu svrhu“. Uz to je optužio EU da podržava „nacistički režim u Kijevu“. A upravo Rusiju mnogi članovi OSCE-a optužuju da svojim agresorskim ratom protiv Ukrajine brutalno krši sve temeljne principe organizacije.

Danas OSCE okuplja 57 država: gotovo sve evropske zemlje, bivše republike Sovjetskog Saveza, Mongoliju, te SAD i Kanadu. Sve odluke se donose konsenzusom.

To organizaciju čini sporom, ali i stabilnom: nijedna država ne može biti preglasana i to joj ne može biti povod da napusti OSCE ili ga proglasi nelegitimnim.

Ipak, OSCE je u posljednje vrijeme više puta bio doveden do ruba funkcionalnosti. Bivši austrijski ministar vanjskih poslova Alexander Schallenberg još je 2023. izjavio da OSCE „leži na aparatu za održavanje života“. Tek 2024. na Malti dogovoreno je kadrovsko rješenje za ključne pozicije, uključujući mjesto generalnog sekretara – nakon mjeseci privremenog vođenja organizacije.

Postoje i stalni problemi s usvajanjem budžeta; misije posmatranja izbora ili konflikata često se opstruiraju ili blokiraju.

Redovne tenzije izaziva i debata o rotirajućem predsjedavanju. Malta je 2024. uskočila u posljednjem trenutku, jer se Rusija usprotivila Estoniji kao planiranoj zemlji-predsjedavajućoj. Ove godine predsjedavanje je preuzela Finska. No, godišnji ministarski sastanak ipak neće biti održan u Helsinkiju. Razlog: Finska je sada članica NATO-a, pa je iz moskovske perspektive postala „neprihvatljiva lokacija“.

Zato će rezervna lokacija biti neutralna Austrija. Tačnije, Beč – gdje se u Hofburgu svakako sedmično održavaju sjednice Stalnog vijeća OSCE-a. Austrija ima i prednost jednostavnijih viznih procedura: delegacije dolaze u Beč na poziv OSCE-a, a ne države domaćina.

Umjesto zvanične proslave, u Helsinkiju se u četvrtak održava neformalna konferencija povodom jubileja pod nazivom „Helsinki+50: Poštovati naslijeđe, pripremiti se za budućnost“. Ali kako danas spojiti te dvije stvari – odati priznanje naslijeđu KSZE-a i istovremeno tražiti put ka budućnosti?

Duh opuštanja i saradnje – tzv. „helsinški duh“ – danas jednostavno ne postoji, kaže Walter Kemp. „Šta zapravo da slavimo na 50. rođendan? Činjenicu da su tada uspostavljena načela koja su sada sva prekršena?“

Ipak, Kemp ističe da je upravo na dan godišnjice važno podsjetiti se na historijski značaj i aktuelnu relevantnost OSCE-a. Opasnost od eskalacije danas je dovoljno velika da bi se morali postaviti barem osnovni zaštitni mehanizmi. Od Ujedinjenih naroda se to više i ne očekuje. A često osporavani, tromi OSCE u Beču – mogao bi biti pravo mjesto.

Može li OSCE, koji i sam funkcioniše u kriznom režimu, postati „aparat za oživljavanje“ za samu diplomatiju? S obzirom na nedostatak alternativa, to nije isključeno. Sve dok Rusija nastavlja svakodnevno stvarati vojne činjenice na terenu u Ukrajini, diplomatija teško može doći do daha.

Upravo zato OSCE ne smije pasti u zaborav: on je ostao jedina trajna platforma za komunikaciju između Rusije i Zapada – i već je pokazao da ima izdržljivost.

IZVOR: Der Standard