Upravo su zaštićene zone bile pod najjačim udarima agresora, koji je i zbog nemoći na frontu svoju moć pokazivao ispaljujući projektile po civilima, pri tome birajući najgušće naseljena mjesta, blokirao humanitarne konvoje, blokirao struju i vodu, a nerijetko ubijao i pripadnike UN-a.

Nakon što su srpske zločinačke snage s obje strane Drine u prvih godinu dana brutalne oružane agresije poharale više od pola međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, počinivši masovne zločine nad civilnim bošnjačkim stanovništvom Bijeljine, Zvornika, Višegrada, Foče, Prijedora i drugih mjesta širom zemlje, međunarodna zajednica odlučila je da nešto ipak “učini”.

Zločini su bili tako stravični da se zapadni razvijeni svijet, od kojeg se mnogo očekivalo, našao pred vrlo teškom dilemom: kako proizvesti stanje u kojem će izgledati da se nešto čini na zaštiti nedužnog stanovništva, a da se konkretno ne uradi ništa.

U proljeće 1993. godine, međunarodna zajednica pružila je tračak lažne nade civilnom stanovništvu tako što je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvojilo niz rezolucija kojima je proglasilo nekoliko gradova „zaštićenim zonama“ – Sarajevo, Srebrenicu, Goražde, Žepu, Tuzlu i Bihać. Ove zone trebale su biti utočište za civile, pod punom zaštitom međunarodnog prava i prisustva UNPROFOR-a – mirovnih snaga Ujedinjenih nacija.

Zamišljene kao enklave u oblastima ratnih dejstava u kojima bi civili mogli da nađu utočište, ovi gradovi pretvorili su se u logore smrti, a ne u skloništa. Da bi dobile status “zaštićene zone”, enklave su trebale biti potpuno demilitarizirane, odnosno Bošnjaci su trebali predati oružje jer im je obećano da će im Ujedinjeni narodi garantirati sigurnost.

Srebrenica je bila prva “zaštićena zona” proglašena rezolucijom 819 u aprilu 1993. godine. Samo mjesec dana kasnije, rezolucija 824 uključila je i druge gradove. A zatim, 4. juna, na današnji dan prije 32 godine, uslijedila je ključna rezolucija 836, kojom je UNPROFOR-u data ovlast da koristi silu u odbrani zaštićenih zona.

Međutim, ovlasti bez volje i opreme pokazale su se beskorisnim. Snage UN-a bile su slabo naoružane, brojčano inferiorne i pod strogim ograničenjima mandata. Nisu mogle djelovati preventivno, niti uzvratiti vatru osim u samoodbrani. Zračne napade UN je mogao pokrenuti tek nakon složenog procesa konsultacija i odobrenja – što je u praksi značilo gotovo nikad.

Srpske su jedinice to dobro iskoristile blokirajući svaki pristup ovim enklavama i redovno granatirajući većinu njih, pogotovo Sarajevo i Goražde. Dok su hiljade izbjeglica tražile sigurnost unutar tih gradova, ratna stvarnost nemilosrdno je razbijala iluziju međunarodne zaštite. Iako se UN se obavezao da će ta područja, označena kao zaštićene zone, biti pod njegovom direktnom zaštitom, odnosno da će se u tim zonama osigurati ne samo životi građana nego i opskrba i dostava svih potrebnih sredstava za normalan život stanovništva, na terenu se odvijao potpuno drugačiji scenarij – upravo su zaštićene zone bile pod najjačim udarima agresora, koji je i zbog nemoći na frontu svoju moć pokazivao ispaljujući projektile po civilima, pri tome birajući najgušće naseljena mjesta, blokirao humanitarne konvoje, blokirao struju i vodu, a nerijetko ubijao i pripadnike UN-a.

Takvo neselektivno granatiranje prouzrokovalo je ogromnu materijalnu štetu, ali i ogromna stradanja civila, djece, žena i staraca, što je u konačnici i bio cilj agresora – stvoriti stanje neizdržljivosti kod lokalnog stanovništva i zauzeti tzv zaštićene zone u cilju stvaranja velike Srbije. Rezolucije Vijeća sigurnosti ostale su mrtvo slovo na papiru pred topovima, snajperima i minobacačima Vojske Republike Srpske.

Napadi na konvoje, uzimanja vojnika kao talaca i poniženje “plavih šljemova” postali su simbol sloma međunarodnog autoriteta.

Vrhunac srpskih zločina i licemjerstva međunarodne poilitike dogodio se u julu 1995. godine. U Srebrenici, gradu pod formalnom zaštitom UN-a, hiljade civila je potražilo sigurnost unutar i oko baze holandskog bataljona UNPROFOR-a u Potočarima. Kada su snage Vojske Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića ušle u grad 11. jula, nije bilo otpora. U danima koji su uslijedili, više od 8.000 Bošnjaka sistematski je ubijeno. Bio je to najveći masakr u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, kasnije pravno definiran kao genocid u presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde.

Srebrenica je postala sinonim za izdaju međunarodne zajednice – simbol kako se sistem zaštite može urušiti kad volja država članica ne prati pravne norme. Holandski bataljon UN-a povučen je nakon okupacije Srebrenice, a kasnije je čak i holandska vlada priznala dio odgovornosti i podnijela ostavku.

U šest enklava ubijeno je više od 20.000 i ranjeno preko 50.000 ljudi.

Danas, priča o „zaštićenim zonama“ u Bosni i Hercegovini služi kao opomena koja pokazuje granice međunarodnog prava kad ne postoji politička volja da se ono sprovede, kao i koliko brzo riječi poput „sigurnost“ i „zaštita“ mogu izgubiti značenje usred rata i genocida.