Period između njegova povratka u granatirani grad, preko okupacije, nestašice struje i vode te lomljenja duha građana izgladnjivanjem, do konačnog ulaska Mladičevih trupa u navodno sigurnu zonu pod zaštitom UN-a i jednog od najvećih ratnih zločina u modernoj povijesti, Sejfo je uporno bilježio VHS kamerom. Svoje je snimke, do danas ne znamo kako, iz Srebrenice slao izbjeglim prijateIjima, a jednu i svojoj kćeri.


U ogromnom, gusto nabijenom rasporedu Sarajevo Film Festivala jedan program ima poseban značaj za ljude koji su preživjeli rat ili do danas osjećaju njegove posljedice. Radi se o programu “Suočavanje s prošlošću” koji, kako organizatori sami kažu, otvara prostor za suočavanje s traumama, neispričanim pričama i zaboravljenim perspektivama koje oblikuju kolektivnu i osobnu historiju.

Ovogodišnji filmovi u taj su program došli iz cijeloga svijeta— od Sjeverne i Južne Koreje, preko SAD-a do Izraela i Palestine. Našao se tu i višestruko nagrađivani “Fiume o Morte!” hrvatskog reditelja Igora Bezinoviča, a posebnu paznju privukao je film “Srebrenička traka – od tate za Alisu” koji na tridesetu obljetnicu genocida prikazuje dosad nevidene amaterske snimke ubijenog Sejfe Smajlovića, koji je do samog kraja okupacije bilježio život u enklavi smrti.

Taj obućar, videoamater i požrtvovani otac bio je jedan od onih koji su uspjeli na vrijeme napustiti Srebrenicu, ali život u progonstvu nije podnosio — djelomično zbog nostalgije, a dijelom i u pokušaju da spasi brak sa suprugom druge, odjednom suprotstavijene nacionalnosti, vratio se u Srebrenicu u kojoj je na koncu i ubijen.

Period između njegova povratka u granatirani grad, preko okupacije, nestašice struje i vode te lomljenja duha građana izgladnjivanjem, do konačnog ulaska Mladičevih trupa u navodno sigurnu zonu pod zaštitom UN-a i jednog od najvećih ratnih zločina u modernoj povijesti, Sejfo je uporno bilježio VHS kamerom. Svoje je snimke, do danas ne znamo kako, iz Srebrenice slao izbjeglim prijateIjima, a jednu i svojoj kćeri.

Ta preživjela četverosatna traka čiji su segmenti prikazani u dokumentarnom filmu “Srebrenička
traka — od tate za Alisu” svjedočanstvo je života u zoni smrti kakvo se rijetko viđa. Prije društvenih mreža i širokopojasnog interneta, koji nam omogućavaju da, primjerice, vidimo bar djeliće užasa koji se sada događaju u Gazi, jedine snimke koje su do nas dolazile iz područa najvećih razaranja devedesetih uglavnom su bile vanjski pogled stranih ili profesionalnih domaćih fotoreportera ujz pčoneki autientični glas uništenog grada kakav je bio onaj vukovartskog novinara Siniše Glavaševića.

Gledati Sejfine snimke baš na tridesetu obljetnicu stradanja više od osam tisuća pobijenih srebreničkih Bošnjaka poseban je, duboko emotivan događaj, pogotovo imajući na umu da se slični zločini i danas pojavljuju u donedavno civiliziranom svijetu.

Struktura ovog dokumentarnog filma u režiji Chiare Sambuchi intimni je film ceste u kojem protagonistica Alisa Smajlović traga za sjećanjima na svojeg oca, a putem pronalazi i preslaguje djeliće sebe. U njemačko-austrijskoj produkciji i koprodukciji niza televizijskih kuća, uključujući BBC, film slijedi formulaičnu strukturu potrage za identitetom u kontekstu međugeneracijske traume. Na njezinom putu iz SAD-a, preko Srbije u BiH, upoznajemo i Alisinu majku, kći i polusestru, te ostatak rodbine i rijetkih preživjelih Sejfinih prijatelja koji joj pomažu da posloži dijelove slagalice.

Do kraja filma ne znamo kako je Sejfo zapravo ubijen, ali to je i manje bitno. Ono što vidimo svjedočanstva su ljudi koji su do samog početka rata živjeli u slozi, priče o srpskom popu koji je za blagdane klao prase i janje, znajući da će mu na objed doći i pravoslavci i muslimani, o prijateljima i susjedima koji su se okretali jedni protiv drugih, ali još više priče o onima koji su se do kraja držali zajedno.

Jedinstvene su i pomalo nadrealne snimke potoka prepunog improviziranih drvenih hidroelektrana koje su strujom napajale okolne kuće, a bilo ih je nanizano pedesetak, mesnice koja je pretvorena u švercerski dućan, natjecanja u skakanju u rijeku u trenucima zatišja, pa i malog ratnog kina kojeg je vodio Sejfo, a za koje je umjesto ulaznica primao hranu.

Njegove predratne i ratne snimke kontrapunktirane su prizorima tih lokacija danas, a ono što je nedostajalo popunjeno je svjedočanstvima preživjelih i dobro poznatim arhivskim materijalom, poput jezive snimke generala Mladića koji sa svojim odredima ulazi u Srebrenicu i Potočare.

Tu je i iznimno vrijedno svjedočanstvo Alisine majke, koja je 17 dana hodala kroz šumu kako bi se dokopala sigurnosti, preživljavajući na hrani iz ruksaka pobijenih Bošnjaka i pijući leševima zagađenu vodu.

Gledajući ga u njegovoj ukupnosti, iako je dobro napravljen, pomalo je šteta što je ovaj film rađen kao intimno putovanje Sejfíne kćeri. Pravi i samo djelomično iskorišteni dragulj dosad su neviđene snimke njezina oca, a film temeljen na toj arhivi i pričanjima njezine majke bio bi još potresniji, a možda i važniji dokument o normalizaciji nenormalnoga i životu u čekanju smrti.

Ali to bi, dakako, bio jedan sasvim drugačiji film.

IZVOR: Večernji list