Trideset godina nakon Genocida u Srebrenici, bijeli nišani u Potočarima i dalje svjedoče o zločinu nad jednim narodom. Preživjeli, potomci žrtava, majke koje su izgubile sinove i oni koji su se vratili na zgarišta svojih domova, svakodnevno nose teret prošlosti. Njihovi glasovi, njihove priče i njihova borba protiv zaborava oblikuju istinu, čuvaju sjećanje i traže pravdu u svijetu koji prebrzo okreće glavu

Posljedice genocida vidljive su na svakom koraku u Srebrenici. Nije to samo mezarje i hiljade bijelih nišana, niti Muzej, ni srušene kuće još neobnovljene, ni prazna sela. U Srebrenici se i živi u sjeni smrti. U Srebrenicu se dolazi zbog smrti. Iz nje se odlazi iz istog razloga. O smrti se priča. Ona se istražuje. O njoj se piše.

Na hiljade načina, genocid je prisutan u životima ovdašnjih ljudi, u svakoj pori njihovih života.

Samra Halilović radi u Memorijalnom centru kao vanjska saradnica. Rođena je tri godine poslije genocida. Njen uobičajeni radni dan sastoji se od intervjuisanja preživjelih žrtava genocida. Ona svakodnevno sluša njihove teške priče. Otvara njihove žive rane koje, htjela to ili ne, postaju i njene rane.

Samrini roditelji vratili su se u Srebrenicu 2003. godine, u prvom valu povratka bošnjačkih izbjeglica. Srebrenica je grad njenog djetinjstva, za koji je vežu sve najljepše dječije uspomene. Dok se kao djevojčica igrala, nije osjećala svu težinu bremena koje nosi Srebrenica i svi oni koji u njoj žive. Kako je odrastala, tako je postajala svjesnija rana koje svako u sebi nosi.

„Genocid još uvijek živi, to jednostavno nikada ne prolazi. Kako su se posljedice osjećale godinu dana nakon što je izvršen, tako se osjećaju i trideset godina poslije i osjećat će se, nažalost, zauvijek. Ja sam neko ko je bio spriječen da upozna, na primjer, svoga djeda zato što ga je neko 1995. godine odlučio ubiti“, govori Samra.

Za nju je Srebrenica grad koji i danas živi tu traumu i nikako se ne može izvući iz kandži prošlosti.

Samra, kako kaže, ne pripada onoj generaciji koja je preživjela genocid, jer je rođena poslije, ali ga proživljava kroz svoju porodicu, kroz odrastanje, kroz sve nedostatke povezane s njim – od obrazovnog sistema pa nadalje.

„I trideset i pedeset godina poslije, posljedice ćemo osjećati jer naši voljeni se ne mogu vratiti. Oni su ubijeni, njihovi životi su ugašeni“, kaže Samra.

Samrina generacija, objašnjava ona, iako je rođena i stasala poslije genocida, svejedno ga proživljava kroz priče ukućana, a u njenom slučaju i kroz posao intervjuera u Memorijalnom centru.

„Kada sam počela raditi u Memorijalnom centru, htjela sam se držati onoga da se posao ne nosi kući. Ali ovdje to nije moguće. Zna mi se desiti, kada čujem posebno potresnu priču, da to navečer sanjam ili da, kada izađem s posla, stalno razmišljam o tome. Svaki put me potrese ista rečenica: kada majka kaže ‘umjesto da sin ukopa mene, ja ukopavam njega’. Čini mi se da je sva bol sadržana u tome“, kaže Samra.

Majka je imala sinove i vjerovala da će se jednog dana, kada ostari, oni pobrinuti za nju. Ali sinova više nema. Ubijeni su. A majka je ostala sama u dalekom srebreničkom selu. Ona i još dvije majke kao ona. Ostali su protjerani, raseljeni, po bijelom svijetu.

Umjesto sina, o majci sada brine Armin Majstorović i tim ljudi zaposlenih u staračkom domu „Hatidža Mehmedović“.

„Kad se otkine jedan dio tijela, ono više nikad ne može biti isto. Tako je i s ljudima. Još uvijek žive u ranama, nose svoju bol. A mora se živjeti. U domu su uglavnom smještene majke koje su se vratile i živjele same na svojim ognjištima. Ta samoća je vjerovatno i najteže što su proživjele – nisu imale s kim razgovarati, podijeliti svoju bol, olakšati dušu“, govori Armin Majstorović.

U domu sada imaju društvo sebi sličnih i mogu razgovarati o onome što su preživjele. Imaju na raspolaganju stručnu psihološku pomoć, ljekara, medicinsko osoblje – sve što im je potrebno.

Njihove rane jesu otvorene, ali život ide dalje. Živi se, ali se ne zaboravlja.

U Centru je sada 40 korisnika – 38 majki i dva djeda iz pet opština srednjeg Podrinja.

Sadik Salimović od prvog dana povratka Bošnjaka u Srebrenicu neumorno bilježi njihove priče. Neke od njih zabilježene su u knjigama koje je objavio. To će ostati kao njegovo naslijeđe, njegov doprinos istini i sjećanju na sve one koji ne mogu ispričati svoje priče. Sadik je sada u penziji. Njegova odluka bila je da se vrati u svoju Srebrenicu i u njoj ostane, u njoj ostari.

„U početku je bilo veoma teško. Kad smo se vratili, bilo nas je dvadesetak Bošnjaka, a 11.000 Srba. U našoj ulici, u svim kućama su živjeli Srbi, a prije rata ovo su sve bile kuće Bošnjaka. Mi smo šest mjeseci stanovali kod sestre jer je naša kuća bila zauzeta. Kada je počela velika akcija obnove kuća, dobili smo donaciju da popravimo kuću, a Srbi koji su živjeli u njoj su deložirani“, priča Salimović i dodaje da nikada nije bilo problema sa aspekta sigurnosti.

Ali nije bilo lahko biti novinar i ispričati sve teške i tragične priče ljudi, pogotovo ako su to tvoje komšije, rođaci, poznanici.

„Vidite ovu našu ulicu, iz svake kuće ubijeno je po jedno, dvoje ili troje. Oni što su preživjeli, odselili su. Evo, odavde petnaest kuća od mene – niko ne živi u njima. A ja sam, radeći za Radio Slobodna Evropa, dvadeset tri godine obilazio sva sela gdje žive Bošnjaci povratnici, saslušavao njihove probleme – nemogućnost opstanka, nezaposlenost, težak život na selu. A najteže je bilo intervjuisati majke koje su izgubile sinove. One mogu pričati o svojoj djeci tri dana, i nisam ih mogao prekidati nikad – pustio sam da ispričaju da malo olakšaju, ali meni je tada bilo teško, i bilo mi je teško kada uđem kući pa pišem prilog i proživim sve to ponovo“, priča Sadik Salimović.

Sve te dirljive priče o majkama koje žive u Srebrenici i okolini sveo je u jednu knjigu, svoju petu, koja se i zove „Majka“, a koja je objavljena prije nekoliko dana.

„Svu tu bol, patnju i tugu majki prenio sam, što je kraće moglo, na jedan list. To je vjerovatno najtanja knjiga na svijetu – jedinstvena knjiga o životu, patnjama i boli majki koje evo već 30 godina nose u sebi i još se nadaju da će pronaći svoje sinove, jer mnoge od njih još nisu pronašle“, objašnjava Salimović. Možda jeste najtanja, ali je teška, bolna.

Alija Tabaković za Srebrenicu nastoji se boriti kroz politički aktivizam, kao član Stranke demokratske akcije. Ali to nije dovoljno. Prošle godine otvorio je restoran, kao dokaz da vjeruje u život u Srebrenici.

Za njega je najveća stvar to što su se prvi put žrtve genocida vratile na mjesto gdje je počinjen zločin i tu zasnovale novi život. Evo, to se desilo u Srebrenici. Istina, život je težak na svakom pedlju ove naše zemlje, a posebno u mjestu etničkog čišćenja i genocida.

„U nama, ljudima koji smo ovdje, koji planiramo svoj život i budućnost u ovom gradu, ima nešto jače od nas samih. Ja vjerujem, duboko vjerujem u budućnost ovog grada. Na kraju krajeva, imam ulogu, imam odgovornost i prema žrtvama genocida da ne budu prepuštene zaboravu, ali i da pošaljemo poruku onima koji su planirali i izvršili genocid – da je njihova namjera u konačnici bila loša i da je ona propala“, kaže Alija Tabaković.

Kada pogledamo sa globalne tačke gledišta, mi, Bošnjaci, trebamo i moramo biti ponosni na ono što smo kao nacija uspjeli: jer smo jedan od rijetkih naroda koji je internacionalizirao priču i o naciji, i o državi, i o zločinu genocida. Pred najvišim svjetskim sudovima kompletno političko i vojno rukovodstvo susjedne Srbije, a dijelom i Hrvatske, presuđeno je za ratne zločine – i najteži od svih, genocid.

U tim presudama navedeno je ko je šta uradio, zašto je to uradio i gdje su na kraju završile desetine presuđenih ratnih zločinaca, koji danas širom svijeta izdržavaju dugogodišnje kazne, pa i doživotne robije. Bošnjaci su uspjeli dokazati istinu na najvećim svjetskim instancama. U cijelom svijetu otvorena je priča o Genocidu nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini – kroz različite rezolucije u Evropskom parlamentu, u UN-u. Dan 11. juli obilježava se kao Dan sjećanja na Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.

Nije bilo nimalo lahko doći do tog rezultata. To je sada internacionalizirana stvar koja će ostati kao nauk budućim pokoljenjima – da su nad jednim malim narodom u srcu Evrope njihove komšije počinile genocid samo zato što su bili druge vjere i nacije. Mi, Bošnjaci, uspjeli smo to dokazati. I to će ostati zapisano – do Sudnjega dana.

U Srebrenici je prije agresije na RBiH živjelo 8.000 Bošnjaka, a danas ih je oko 2.000 – i tu se, ustvari, vide razmjere zločina genocida i etničkog čišćenja. Trideset godina poslije, najveći dio Bošnjaka porijeklom iz Srebrenice živi rasut po drugim gradovima Bosne i Hercegovine, u Evropi i Americi. Ali ono što je važno, niko se ne odriče svoga. Većina raseljenih Bošnjaka dolazi na svoja imanja u Srebrenicu, obilazi, čisti, održava, ulaže u infrastrukturu, puteve, vodu i drugo. Ali oni koji su ovdje stalno, svaki dan, koji su na braniku, oni su pravi heroji.

Genocid u Srebrenici bio je trenutak koji je obilježio živote desetina hiljada ljudi koji su ga preživjeli, pa i onih koji tada nisu bili ni rođeni, a obilježit će i živote onih koji će tek biti rođeni. Trideset godina poslije, nekima rane još nisu ni zacijelile, a onima kojima jesu, ostali su duboki ožiljci na duši. Bošnjaci u Srebrenici brižljivo i dosljedno pamte i bilježe prošlost, ali i s nadom gledaju u budućnost.