Prije tačno 125 godina, Španija je, iscrpljena, poražena i na koljenima nakon gubitka većine svojih kolonija, donijela odluku koja će, retrospektivno gledano, djelovati kao nacionalni autogol epskih razmjera. Za svega 25 miliona pezeta, što bi danas iznosilo oko 15.000 eura, kraljevina je prodala Njemačkoj posljednje ostatke svoje pacifičke imperije: Karolinska ostrva, Marijane (osim Guama) i Palauska ostrva. Tada su to bile udaljene, zaboravljene tačke na mapi svijeta — danas, u doba geopolitičke napetosti u Indo-Pacifiku, te iste tačke vrijede svojevrsno “geopolitičko zlato”

Špansko prisustvo u Pacifiku počinje još u 16. stoljeću. Nakon što su Magellan i Elcano prvi put oplovili svijet, brodovi španske krune počeli su iscrtavati pomorske rute koje su povezivale Latinsku Ameriku s Azijom. Centralna osovina tog transpacifičkog sistema bila je čuvena “Ruta Galleona iz Manile”, trgovačka arterija koja je spajala Akapulko i Manilu, a duž koje su se smjenjivale misije, vojne posade, trgovci i misionari. Marijane, nazvane po kraljici Mariani Austrijskoj, postale su ključna stanica na toj ruti. Guam je služio kao strateško odmorište i vojna baza, dok su Karolinska i Palauska ostrva bila više predmet misionarskog nego ekonomskog interesa.

Misije su predvodili jezuitski redovi, među kojima se posebno ističe Diego Luis de San Vitores, koji je svojom predanošću i smrću u misiji ostavio neizbrisiv trag u lokalnoj historiji. Španska prisutnost trajala je više od tri stoljeća, iako su udaljenost, siromaštvo resursima i sve manja važnost tih teritorija na globalnoj sceni činile kolonijalnu administraciju sve teže održivom.

Kriza španske kolonijalne moći počinje kulminirati krajem 19. stoljeća. Godine 1885, Njemačka, predvođena Bismarckom, šalje ratni brod Iltis na ostrvo Yap, s jasnom namjerom da preuzme kontrolu nad Karolinskim ostrvima. Španija se žali Papi, koji joj daje za pravo, ali stvarna ravnoteža moći već je bila poljuljana. Njemačka je jasno pokazala interes za Pacifik, a Španija sve manje kapaciteta da se tim ambicijama suprotstavi.

Nakon gubitka Kube, Portorika, Filipina i Guama u ratu protiv SAD-a 1898. godine, Španija je ostala s nekoliko preostalih, izolovanih otočnih teritorija — koje više nije mogla ni vojno ni administrativno održavati. U tom kontekstu, vlada Francisca Silvele potpisuje 12. februara 1899. tajni ugovor s Njemačkom: prodaju se Karoline, Marijane (bez Guama) i Palauska ostrva za sumu koja je i tada djelovala gotovo uvredljivo niska — 25 miliona peseta. Ugovor je formalno ratifikovala kraljica-regentica Marija Kristina, čime je simbolično spuštena zavjesa nad nekada najvećim kolonijalnim carstvom svijeta.

Ono što su krajem 19. stoljeća bile zabačene tačke “na kraju svijeta”, danas su ključne strateške tačke u globalnoj borbi za prevlast u Indo-Pacifiku. Nakon što su prošla kroz njemačku, zatim japansku kontrolu, i na kraju postala dio američke administracije nakon Drugog svjetskog rata, ova ostrva su danas politički suvereni entiteti — ali pod snažnim utjecajem Washingtona.

Mikronezija, Palauska ostrva i Marijane (osim Guama, koji je američka teritorija) čine luk u kojem Sjedinjene Američke Države imaju vojni i sigurnosni utjecaj kakav bi mnoge druge sile željele imati. U doba kineske ekspanzije na Pacifik i jačanja regionalnih tenzija između Pekinga i Tokija, ta ostrva služe kao američke vojne baze, obavještajne tačke, ali i kao tampon-zona prema Aziji.

Njihove vode danas su među najfrekventnijim trgovačkim putevima na svijetu. Resursi poput ribe, minerala i podvodnih komunikacionih kablova čine ih dodatno značajnim u tehnološkoj i ekonomskoj infrastrukturi globalnog sistema.

Danas, Španija gleda s obala Mediterana i Atlantika kako ono što su nekada nazivali “peñascos sin futuro” — “kamenjari bez budućnosti” — igraju ključnu ulogu u novoj velikoj igri među silama. Dok se Washington, Peking i Tokio nadmeću oko uticaja u Pacifiku, Španija nema više ni vojnu ni političku prisutnost u regiji gdje je nekada gospodarila oceanima.

Prodaja tih ostrva, iako možda razumljiva u tadašnjem kontekstu nacionalne krize, ostaje jedan od najjasnijih primjera kratkovidosti kolonijalne politike u povijesti Evrope. Dok su druge sile učile kako koristiti geopolitičku vrijednost čak i najmanjih teritorija, Španija je svoje posljednje komade Pacifika prepustila bez vizije — i bez povratka.

Povijest prodaje Karolina, Marijana i Palausa služi kao podsjetnik da ono što se danas čini bezvrijednim, već sutra može biti ključna karika u svjetskom poretku. Za Španiju je to bila posljednja epizoda imperijalnog sna. Za svijet danas, to su komadići mozaika koji određuju tokove trgovine, sigurnosti i političkog uticaja u jednom od najuzavrelijih geopolitičkih regiona današnjice.

U vremenu kada i najmanji atol može postati tačka sukoba supersila, prodaja tih ostrva za 25 miliona peseta djeluje kao greška čija cijena nadilazi svaku monetarnu vrijednost. Ali historija, kako nas uči ova priča, ne prašta zaborav i često ga skupo naplati.