Režimi koji počnu koristiti policiju protiv sopstvenih građana, a pravosuđe protiv opozicije, već su jednom nogom zakoračili u autokratiju. Slučaj Miličević nije „incident“ kako vlast želi prikazati – to je simptom truljenja sistema. Nema tu pravde. Nema prava. Nema zakona. Samo brutalna poruka: „Mi smo država. I mi određujemo ko ide u zatvor, a ko ostaje na slobodi.“

Hapšenje Milana Miličevića, gradonačelnika Teslića i predsjednika Srpske demokratske stranke (SDS), predstavlja nedvosmislen čin političke represije i brutalne zloupotrebe institucija bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. U trenutku kada je ovaj dugogodišnji opozicionar uspio konsolidirati skupštinsku većinu u Tesliću – simbolično oslobađajući jedan grad od stega režima – režim Milorada Dodika odgovara najprimitivnijim sredstvima: zastrašivanjem, montiranim istragama i demonstracijom sile.

MUP Republike Srpske, čije djelovanje sve više liči na privatnu paravojnu jedinicu u službi jednog čovjeka, izvršio je pretres Gradske uprave Teslić, porodičnog doma gradonačelnika, te stanova njegovih političkih saradnika – i to pod izgovorom “istrage” za trgovinu utjecajem. U normalnim državama, gdje postoji makar privid vladavine prava, ovakvi potezi morali bi biti utemeljeni na konkretnim dokazima i voditi se s krajnjom pažnjom prema ustavnim pravima.

No, u Republici Srpskoj, „istraga“ je tek drugo ime za politički lov.

Ironija, međutim, poprima groteskne razmjere kada znamo da je Milorad Dodik – čovjek protiv kojeg je Sud BiH izrekao osuđujuću presudu zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika – još uvijek na slobodi, bez ijednog pokušaja lišavanja slobode i to iako uporno negira državu BiH, otvoreno ruši njen ustavni poredak i svakodnevno provocira sukobe.

Isti taj Dodik se slobodno kreće, daje izjave, paradira na svečanostima i preko partijskih poluga vlasti vrši svakodnevni pritisak na institucije koje bi ga morale procesuirati.

Postavlja se pitanje: kakva je to država u kojoj se zatvara opozicija, dok osuđeni režimski vođa i dalje diktira pravila igre? Kakvo je to pravosuđe koje ima snage upasti u stanove opozicionara, ali ne i sprovesti zakon protiv najeksponiranijeg aktera političkog kriminala u zemlji? I naposljetku, čemu služi Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske – zaštiti građana ili zaštiti režima?

Nakon formiranja nove većine u Tesliću, koju nije okupio SNSD nego SDS, uslijedile su sumnje i optužbe za kupovinu odbornika – ali zanimljivo, iste optužbe nikad nisu istražene kada je Dodik političku većinu „kupovao“ u Banjaluci, Bijeljini ili Prijedoru. Očigledno, zakon u ovom entitetu ne vrijedi jednako za sve. Za prijatelje – sve, za neprijatelje – zakon.

Politička selektivnost u primjeni zakona, zloupotreba institucija i otvorena represija nad neistomišljenicima ne vodi samo urušavanju pravnog sistema. Ona vodi u autokratiju. U režim bez elementarnih demokratskih normi, gdje se volja građana gazi čizmama policijskih službenika, a vlast se održava isključivo strahom i silom.

Zato je hapšenje Milana Miličevića puno više od lokalne afere – ono je ogledalo političkog stanja u cijeloj Republici Srpskoj. Ako međunarodna zajednica i institucije BiH ne prepoznaju ozbiljnost trenutka i ne zaustave ovaj put ka autoritarizmu, uskoro ćemo se suočiti s potpunim gašenjem političkog pluralizma u ovom entitetu. A nakon toga, i sa mogućnošću eskalacije koja ne ostaje unutar Teslića, nego pogađa cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Ovo nije samo politička kriza – ovo je signal da režim Milorada Dodika ne preza ni od čega kako bi očuvao vlast, uključujući i upotrebu institucija za obračun sa svakim oblikom slobodne volje građana.