Primarno značenje riječi sloboda odnosilo se na stanje u kojem je čovjek pripadao slobodnoj općenitosti, plemenu, skupini, zajednici, dok u savremenom jezičkom poimanju podrazumijeva hal pojedinca i zajednice u kojem se može odlučivati, djelovati, raditi, misliti, ponašati bez utjecaja drugog – iako to možda danas izgleda kao utopija
Sloboda je uvijek bila ključna riječ u historiji svakog slobodnog ali i neslobodnog društva. Ova riječ – sloboda općeslavenska je leksema, s različitim varijacijama u slavenskim jezicima, što znači da je postojala još u prasl. dobu. Dakako, njezina ekvivalencija značenja i forme prisutna je u mnogim svjetskim jezicima i kulturama.
Primarno značenje riječi sloboda odnosilo se na stanje u kojem je čovjek pripadao slobodnoj općenitosti, plemenu, skupini, zajednici, dok u savremenom jezičkom poimanju podrazumijeva hal pojedinca i zajednice u kojem se može odlučivati, djelovati, raditi, misliti, ponašati bez utjecaja drugog – iako to možda danas izgleda kao utopija.
Od ove riječi izveden je čitav niz leksema s utvrđenom tvorbeno-semantičkom vezom, kao što je npr. slobodan, slobodno, slobodarstvo, preslobodan, osloboditi, oslobođen, oslobođenje i sl., tako da npr. suprotno značenje pridjeva slobodan jeste neslobodan, tj. rob, zarobljenik, sluga, pa čak i onaj koji je zauzet… tako da momak ili djevojka mogu biti slobodni, ali i zauzeti, ali ne biti robovi ili neslobodni, iako postoji veoma bliska semantema neslobode i zarobljeništva, što u žargonskom jeziku može biti asocijacija. Isto tako, neko može npr. biti slobodna duha, neko slobodna ponošanja, što se u kontekstima može razumjeti kao pozitivna ali i negativna osobina. A slobodni zidar, pak, podrazumijeva jedno potpuno drukčije značenje.
Kad je već riječ o tzv. sintagmatskim vezama, jedna od važnijih kolokata jeste sloboda govora, gdje je govor postverbal glagola govoriti, a metonimijski podrazumijeva svaku vrstu ljudskog govorenja i na haman svaku temu… Dakako, pitanje slobode govora i slobode i prava pristupu informacijama veoma je složeno, pa sloboda govora, sloboda stava, sloboda svjetonazora, podrazumijevajući slobodu mišljenja, slobodu uvjerenja, vrlo lahko može preći u princip porobljavanje drugog mišljenja, stava, izbora, posebno tamo gdje se bezočno i nasilno potura i forsira, kroz posebnu formu mentalne kolonizacije. Što je najgrđe, to se često radi pod krinkom slobode govora, što je očita zloupotreba ovog pojma. Tako zapravo vidimo kako je nekada malo potrebno da bi se narušio princip slobode, dobrovoljnog i dobrohotnog prihvatanja određenih načela koja se, između ostalog, realiziraju i kroz govor. Prema tome, sloboda je, pa i pojam slobode govora, dotle dok ne ugrožava tuđu slobodu, zbog čega je potrebno dosta strpljenja i posjedovanje elegantno izgrađenog stava i mišljenja da se ne naudi drugom.
Rubovi slobode, pa i slobode govora, vrlo su trusni, nekad oštri i nepredvidljivi. Da bi se na tome planu uspjelo, potrebno je razvijati princip tolerancije, koji je u bliskoj vezi sa slobodom, a podrazumijeva dobar nijet, čisto srce i da se ne bude muhanat. Svaka vrsta tersluka, nezadovoljstva i malicioznosti lahko proizvodi ugrožavanje slobode, pa je potpuno jasno kako društvene norme nije lahko postaviti i ustanoviti među ljudima zbog ljudske potrebe za zloupotrebama raznih vrsta. Norme imaju cilj da zaštite čovjeka i društvo, a najbolji put ka tome jeste odgajanje čovjeka u skladu s pozitivnim načelima koja se postižu mukotrpno i trajno. Zbog toga, etički princip slobode prirodno je stanje oslobođenog duha od potrebe kolonizacije i potčinjavanje drugog, što se postiže dugotrajnim treninzima i razvijanjem vještina koje se trebaju zasnivati na “prirodnoj”, odnosno preciznije kazano etičkoj potrebi za dobro.
A to nije lahko postići…
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
