Kada UN proglasi neko područje sigurnim i ljudi se tamo skupe, a zatim ne budu zaštićeni, UN ih je – premda nenamjerno – sabrao na jednom mjestu za bosanske Srbe da ih lakše pobiju

Tokom nekoliko dana u julu 1995. godine, tačno prije 30 godina, oko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka brutalno je ubijeno – većinom strijeljani iz neposredne blizine – od strane jedinica bosanskih Srba. Vođe tih jedinica kasnije su izvedene pred Haški tribunal zbog ratnih zločina.

Uz ova ubistva, desilo se i prisilno i nasilno etničko čišćenje oko 40.000 bošnjačkih žena, djevojaka, djece i staraca. Okolnosti ovih zločina su naročito uznemirujuće i otvaraju kompleksna pitanja.

Postoje stvari koje vas nikada ne napuste. Na jednoj konferenciji o Genocidu 1998. godine, prisustvovao sam dženazama za oko 600 bošnjačke djece koja su pronađena ubijena u obližnjim šumama. Ti događaji će zauvijek ostati urezani u moje pamćenje: nemoguće mali tabuti; 300.000 ožalošćenih i bijesnih Bošnjaka; organizovani haos okupljene mase, bez prisustva policije – jer su policijske snage bile u kasarnama, budući da su neki od njihovih pripadnika navodno bili umiješani u zločin; te bijes prema Srbima, Zapadu i naročito UN-u.

Srebrenica je u to vrijeme bila proglašena „sigurnom zonom“ Ujedinjenih nacija, gdje su civili trebali biti zaštićeni od strane nizozemskog bataljona UN-a – oko 800 profesionalnih vojnika sa helikopterima i oklopnim vozilima. Zbog tog statusa UN-a, brojni muslimani koji su bježali iz svojih domova sklonili su se tamo.

Ne samo da ih UN snage nisu zaštitile, već su muškarce i dječake koji su bili pod njihovom direktnom zaštitom, smješteni u industrijskom kompleksu, predali brutalnim, rasističkim naoružanim milicijama, koje su već bile poznate po ozbiljnim kršenjima ljudskih prava.

Izgovor nizozemskog bataljona bio je da su smjeli upotrijebiti silu samo ako budu napadnuti. Kako je rekao jedan advokat za ljudska prava na našoj konferenciji: „Zašto nisu mogli jednostavno reći milicijama: ‘Ako ih hoćete, morate preko nas?'“ Ali to nisu učinili – i predali su ih ubicama.

Zapravo, kada UN proglasi neko područje sigurnim i ljudi se tamo skupe, a zatim ne budu zaštićeni, UN ih je – premda nenamjerno – sabrao na jednom mjestu za bosanske Srbe da ih lakše pobiju.

Ne bih nikada sugerirao da su ovakve odluke lake u ratnim okolnostima i građanskim sukobima. Takve scene danas prečesto gledamo – u Ukrajini i Gazi, ali i u navodnim zločinima koje su počinile elitne britanske jedinice u Afganistanu i Iraku, o čemu su nedavno izvještavali BBC i drugi mediji.

Pouke su pred nama, ako ih želimo vidjeti – kao što su bile i nakon Drugog svjetskog rata, kao i tokom drugih genocida i ratnih zločina od tada. To su lekcije o nečovječnosti koja nastupa kada rasističke ideje zavladaju. Možda je vrijeme da zastanemo i zaključimo da se „nikada više“ može ostvariti jedino ako stalno i dosljedno potvrđujemo našu podršku ljudskim pravima – i zaustavljamo rasističke pokrete dok su još u povoju. Jer, kako nas uči historija još od 1920-ih godina, mnogo je teže kada se ti pokreti već u potpunosti razviju.

Henry Maitles je profesor emeritus na Univerzitetu Zapadne Škotske; ovaj je komentar napisao za današnji The Herald.