Prema zvaničnim podacima, poginulo je 1.070 ljudi, a ranjeno je između 2.000 i 3.000 osoba. Gotovo 200.000 građana ostalo je bez krova nad glavom, dok je 80 posto grada bilo uništeno ili teško oštećeno. Materijalna šteta procijenjena je na tadašnjih 500 miliona američkih dolara – cifra koja danas, preračunata, dostiže milijarde
Dana 26. jula 1963. godine, u ranim jutarnjim satima, dok je većina stanovnika Skoplja još spavala, u pet sati i 17 minuta, snažan zemljotres magnitude 6,1 stepen po Richterovoj skali pogodio je glavni grad tadašnje Socijalističke Republike Makedonije, u sastavu SFR Jugoslavije. U svega dvadeset sekundi, razoreni su životi, domovi i budućnost gotovo cijelog grada.
Prema zvaničnim podacima, poginulo je 1.070 ljudi, a ranjeno je između 2.000 i 3.000 osoba. Gotovo 200.000 građana ostalo je bez krova nad glavom, dok je 80 posto grada bilo uništeno ili teško oštećeno. Materijalna šteta procijenjena je na tadašnjih 500 miliona američkih dolara – cifra koja danas, preračunata, dostiže milijarde.
Epicentar potresa nalazio se u dolini rijeke Vardar, a potres se najjače osjetio upravo duž te doline. Iako je trajao kratko, bio je izuzetno destruktivan: porušene su škole, bolnice, kulturne ustanove, stanovi, industrijska postrojenja. Među zgradama koje su nepovratno uništene bio je i stari željeznički kolodvor, čiji sat je stao tačno u trenutku udara – u 5:17 – postavši trajni simbol tragedije.
Reakcija svijeta bila je trenutna i dirljiva. U jeku Hladnog rata, kada su Istočni i Zapadni blok rijetko pronalazili zajednički jezik, tragedija u Skoplju nadvladala je ideološke podjele. Pomoć je stigla iz više od 80 zemalja, uključujući i one koje su međusobno bile u dubokim političkim nesuglasicama.
Sovjetski Savez poslao je vojne ekipe za raščišćavanje ruševina, dok su Sjedinjene Američke Države dostavile kontejnere sa medicinskom opremom i montažnim kućama. Švedska je poslala građevinske inženjere, Francuska i Italija timove ljekara i vatrogasaca. Pakistan, Indija, Egipat, Kuba, Brazil, Japan – svi su na svoj način doprinijeli obnovi grada.
Jedan od najdirljivijih simbola međunarodne solidarnosti došao je iz svijeta umjetnosti. Pablo Picasso, slavni španski slikar, poslao je svoju grafiku “Glava žene” kao dar Skoplju. Slika je donirana sa porukom nade i obnove, a danas se čuva u Muzeju savremene umjetnosti u Skoplju, koji je, također, izgrađen uz pomoć međunarodnih donacija – posebno iz Poljske.
Nakon potresa, Skoplje je postalo jedinstvena arhitektonska laboratorija međunarodne solidarnosti. UNESCO je preuzeo koordinaciju pomoći i raspisao međunarodni konkurs za urbanističko rješenje novog Skoplja. Pobjednički prijedlog izradio je Kenzo Tange, japanski arhitekta svjetskog glasa, čija je vizija kombinirala modernizam s humanim principima gradogradnje.
Grad je podignut iz ruševina kao simbol obnove, nade i zajedništva. Ipak, posljedice tragedije nisu bile samo fizičke. Skoplje se godinama oporavljalo od kolektivne traume – mnogi su ostali bez članova porodice, uspomena, imovine. No, istovremeno, grad je postao i simbol otpora i međunarodne solidarnosti, koji i danas inspiriše.
