Miokovićev istup savršeno oslikava duh vlasti koja se lažno predstavlja kao “proevropska” i “građanska”, a u stvarnosti funkcioniše bez ideološke i moralne kičme. U takvom okruženju, sve postaje relativno, pa i ratni zločin. Kada se u javnom govoru počnu povlačiti paralele između Mladića i Novalića, ne govorimo više o lapsusu ili jeftinom politikanstvu, to već postaje zabrinjavajući diskurs

Predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, Dragana Miokovića, dobro je, čini se ponijela pjesma. Penzionirani policajac, nametnut na poziciju predsjedavajućeg federalnog Parlamenta, svakodnevno dijeli svoje nemušte, plitke misli sa svima koje još uvijek nije blokirao na svom Twitter računu.

A danas je otišao predaleko.

Njegova objava na mreži X u kojoj poredi presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića i Fadila Novalića nije tek stvar neukusa. Ona je simptom potpunog moralnog i političkog bankrota ovog dijela federalnog establišmenta.

“Ono što, recimo, Porfirije misli i govori o Ratku Mladiću, ne mijenja činjenicu da je taj čovjek presuđeni ratni zločinac. I tako redom”, napisao je Mioković.

I “tako redom”, sve dok se u istoj rečenici, istom dahu i istim misaonim horizontom, ne izjednače dvije nepomirljive figure: Mladić, komandant odgovoran za Genocid u Srebrenici, odgovoran za Opsadu Sarajeva, odgovoran i doživotno presuđen za desetine drugih krvavih ratnih zločina počinjenih tokom Agresije na Bosnu I Hercegovinu. I Fadil Novalić, bivši premijer Federacije BiH, pripadnik Armije RBiH, uspješan privrednik i iznimno uspješan federalni premijer, presuđen u iznimno sumnjivom sudskom procesu.

Takva paralela nije samo skandalozna, nego i duboko perverzna u svojoj logici: ona briše granicu između agresora i branitelja, između presude za genocid i političkog angažmana.

Da stvar bude grotesknija, riječ je o niskokapacitiranom penzionisanom policajcu, a ne političaru s ozbiljnim legitimitetom. Njegovo imenovanje na čelo Predstavničkog doma rezultat je političkog inženjeringa a ne volje birača. Mioković je na poziciju predsjedavajućeg došao nakon nametanja ustavnih promjena i nasilne rekonstrukcije vlasti koje je izveo visoki predstavnik Christian Schmidt, što je proces koji mnogi u BiH s pravom nazivaju državnim udarom.

Mioković nije proizvod demokratskog procesa, jer on sa demokratijom nema blage veze, njegova je trenutna pozicija rezultat međunarodne volje i kompromisa koji su proizveli vlast bez stvarnog legitimiteta. On je eklatantan primjer političke praznine: lice koje postoji samo zato što ga je neko negdje postavio, a ne zato što vrijedi ili je do njega nekome stalo.

Miokovićev istup savršeno oslikava duh vlasti koja se lažno predstavlja kao “proevropska” i “građanska”, a u stvarnosti funkcioniše bez ideološke i moralne kičme. U takvom okruženju, sve postaje relativno, pa i ratni zločin. Kada se u javnom govoru počnu povlačiti paralele između Mladića i Novalića, ne govorimo više o lapsusu ili jeftinom politikanstvu, to već postaje zabrinjavajući diskurs.

Mioković nikada ne bi bio faktor u javnom životu da nije međunarodnog tutorstva. Njegova izjava nije važna niti se na nju reagira zbog njega samog, u političkom I bilo kojem drugom smislu on je irelevantan, potpuno nebitan, nego zbog dužnosti koju obavlja. Kada takvu usporedbu izgovori ili napiše anonimni korisnik društvenih mreža, to je sramota preko koje se lako preskoči. Ali, kada to učini predsjedavajući zakonodavnog tijela, onda je stvar potpuno drugačija.

Ono što Mioković nije shvatio, ne želi ili vjerovatno ne može da shvati, jeste da funkcija obavezuje. Njegova riječ nosi težinu institucije, ne samo njegovu ličnu. Kada iz te pozicije pokuša da “uravnoteži” percepciju o Mladiću i Novaliću, on se stavlja na stranu onoga ko je državu rušio (Mladić) a kontra onoga koji ju je branio i gradio (Novalić).