Šestog novembra 1918. godine, u posljednjim danima Prvog svjetskog rata, u Sarajevo je bez ispaljenog metka ušla srpska vojska. Taj datum, koji je decenijama u jugoslavenskoj historiografiji slavljen kao “dan oslobođenja”, u stvarnosti je označio početak jednog od najmračnijih i najneizvjesnijih poglavlja u modernoj historiji Bosne i Hercegovine, prelazak iz austrougarske pod carskom vlašću u novo političko okruženje koje će ubrzo pokazati svoje okupacijsko lice

U jesen 1918. Habsburška monarhija se raspadala pod težinom vojnih poraza i unutrašnjih revolucija. Gradovi su bili puni austrougarskih vojnika koji su u neredu napuštali frontove, dok je građanska uprava gotovo prestala da funkcioniše. Sarajevo je, poput većine bosanskih gradova, bilo na ivici anarhije. U tim danima, od kraja oktobra do početka novembra, sve političke strukture u zemlji ubrzano su tražile izlaz iz ruševina Carstva koje se raspadalo.

Još u martu 1918. u Zagrebu je formirana skupina južnoslavenskih političara koja je proglasila potrebu za stvaranjem “demokratski uređene države Slovenaca, Hrvata i Srba”. Među potpisnicima te tzv. Zagrebačke rezolucije bilo je i nekoliko političara iz Bosne i Hercegovine, Danilo Dimović, Đuro Džamonja, Kosta Majkić, Jozo Sunarić i Vojislav Šola. Nije bilo nijednog Bošnjaka, što je nagovještavalo njihovu političku marginalizaciju u novom poretku koji se rađao pod snažnim srpskim utjecajem.

U mjesecima koji su uslijedili, ideja o zajedničkoj južnoslavenskoj državi postala je centralna tema u Zagrebu i Ljubljani. Kada je osmog oktobra 1918. osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, Bosna i Hercegovina je uključena kao sastavni dio novog političkog entiteta. U Sarajevo su izaslanici Narodnog vijeća stigli s idejom da zemlju preuzmu iz ruku Austro-Ugarske i uvedu u novu državu, Kraljevinu SHS.

Posljednji austrougarski zemaljski poglavar, general Stjepan Sarkotić, 1. novembra 1918. godine predao je vlast Glavnom odboru Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu. Na čelo tog tijela postavljen je Gligorije Jeftanović, a među potpredsjednicima su bili dr. Jozo Sunarić i dr. Halid-beg Hrasnica. Bio je to pokušaj da se uspostavi privremeni red u zemlji prepunoj izbjeglica, razoružanih vojnika i pljačkaških bandi.

U tim danima, Sarajevo je doslovno preživljavalo zahvaljujući intervenciji Čehoslovačke legije pod komandom profesora Daneša. Njegovi vojnici su spriječili veće pljačke i nasilja, čuvajući skladišta hrane i oružja. Legija je postala jedina efektivna oružana sila u gradu koji je ostao bez organizovane policije i vlasti.

Trećeg novembra 1918. osnovana je prva Narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu. Na njenom čelu bio je Atanasije Šola, a među članovima i Mehmed Spaho, Tugomir Alaupović, Vjekoslav Jelavić, Danilo Dimović i Vaso Ristić. Vlada je brzojavno obavijestila sve kotarske urede da “preuzima poslove zemaljske uprave” i pozvala narod da “oprosti i zaboravi sve nevolje i uvrede”. No, iza plemenitih riječi, krila se realnost, anarhija i nasilje nad Bošnjacima, naročito u agrarnim sukobima, gdje su pravoslavni kmetovi i srpski vojnici napadali muslimanske veleposjednike.

U tom metežu Narodno vijeće se obratilo komandantu Druge srpske armije, vojvodi Stepi Stepanoviću, sa zahtjevom da pošalje vojsku u Bosnu radi “uspostavljanja reda i sigurnosti”. Stepa je u početku oklijevao, tek nakon višestrukih molbi, delegacija iz Sarajeva, u sastavu dr. Milan Jojkić, Vjekoslav Jelavić i Hamid Svrzo, uspjela ga je uvjeriti da pošalje jedinicu.

Tako je šestog novembra 1918. voz sa srpskim vojnicima, pod komandom potpukovnika Živana Rankovića, stigao u Sarajevo. Nije bilo nikakvih borbi, grad nije bio ni napadan ni branjen. “Oslobođenje” je bilo čisto politički čin, propagandni spektakl kojim je ozvaničen prelazak vlasti u ruke srpske vojske. Građani su, iscrpljeni ratom, uglavnom posmatrali u tišini. Tek poneki oficir nove vlasti paradirao je ulicama noseći srpsku zastavu, dok su austrougarske zastave nestajale sa zgrada.

Šesti novembar 1918. u Sarajevu nije bio dan slobode, nego dan promjene gospodara. Austrougarska vojska je otišla, ali su njeno mjesto zauzeli vojnici pod srpskom zastavom, koji su se uskoro počeli ponašati kao pobjednici, ne kao saveznici. Mnogi Bošnjaci su taj dan doživjeli kao okupaciju, jer su se već narednih sedmica širile vijesti o konfiskacijama, pljačkama i poniženjima.

Francuski novinar Charles Rivet, koji je posjetio Sarajevo nekoliko mjeseci kasnije, zabilježio je da srpski oficiri gledaju bosanske muslimane “kao uljeze, kao narod koji ne pripada Slavenskom Jugu”. Ta percepcija, kojom su Bošnjaci svedeni na vjersku manjinu u novoj kraljevini, postavila je temelje njihove buduće političke izolacije.

U prvim danima nakon ulaska srpske vojske, sarajevska elita je pokušavala održati privid jedinstva. Reisul-ulema Džemaludin Čaušević, koji je još ranije podržao ideju južnoslavenskog jedinstva, odlučio je organizirati banket u oficirskom domu. Na večeri su prisustvovali visoki oficiri srpske vojske, predstavnici nove vlasti i istaknuti građani Sarajeva. Na sazu je svirao Nuraga Džabija, a u zraku je lebdio osjećaj završetka jednog svijeta.

Čaušević je u svom govoru srpsku vojsku nazvao “pionirima naše mlade slobode” i “junačkom vojskom neumrlih zasluga”. Završio ga je riječima: “Draga braćo junaci! Muslimani Bosne i Hercegovine znat će dostojno cijeniti vaše bratske zasluge. Živio Kralj Petar! Živio prijestolonasljednik Aleksandar! Živjela srpska vojska!”

Ove riječi, izrečene u atmosferi političke euforije i straha od nepoznatog, postale su simbol prijelaza Bošnjaka iz austrougarske u jugoslavensku stvarnost. Ipak, idealizam Čauševića i drugih bošnjačkih prvaka ubrzo će se razbiti o grubu realnost monarhističke Jugoslavije.

Prvih mjeseci nakon ulaska srpske vojske uslijedilo je masovno preuzimanje imovine, administrativnih položaja i vojnih struktura od strane srpskog kadra. Bošnjaci su, kao nekadašnji lojalni podanici Carstva, proglašavani “nepouzdanima”. Na selu su se širile agrarne pobune, u kojima su pravoslavni kmetovi silom zauzimali zemlju muslimanskih zemljoposjednika. U brojnim slučajevima vlasti nisu reagirale, a nasilje je postajalo oblik “osvete” i redistribucije moći.

Narednih godina, u Kraljevini SHS, a potom i Jugoslaviji, uslijedila je sistemska marginalizacija Bošnjaka, od agrarne reforme, preko gašenja kulturnih institucija, do političke zabrane vjerskih autonomija. Sloboda koju su slavili 1918. brzo se pretvorila u tiho ropstvo nove centralizovane države.

Šesti novembar 1918. godine u Sarajevu nije tek jedan datum iz arhive, nego simbol dubokog raskršća u bosanskohercegovačkoj historiji. To je bio trenutak kada su mnogi vjerovali u bratstvo i slobodu, a dobili novo podjarmljivanje. Historija je taj dan dugo prikazivala kao “dan oslobođenja”. Danas, međutim, znamo da je to bio dan okupacije, dan kada je Sarajevo dočekalo novu vojsku, novu vlast i novu nepravdu, samo u drugom jeziku i pod drugim barjakom.