„Nova arka“, Sead Begović, poezija, Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Zagreb, 2024.

Sead Begović u svojoj posthumnoj zbirci “Nova arka” ostavlja duboko emotivan i egzistencijalno nabijen poetski testament. Njegova poezija odiše potragom za smislom, ljubavlju i pomirenjem sa sobom i svijetom. Pjesme su protkane temama usamljenosti, potrage za identitetom i suočavanja s vlastitim demonima. Begovićev jezik je snažan, ne pristaje na kompromis, nego osvješćeno i autentično prenosi unutarnje borbe pjesnika koji traži “pravu riječ” – onu koja ne služi samo estetskoj vrijednosti, već kao most prema dubljem razumijevanju egzistencije.

Akademik Dražen Katunarić bilježi u predgovoru: „On je u prvom redu bio prvoklasan lirik – za mene, jedan od najupečatljivijih i najjačih u korpusu suvremene hrvatske poezije – u smislu iskazivanja burnih, sukobljenih osjećajnih stanja, maksimalnog subjektivizma viđenja i bogate demijurške asocijativnosti. Jezik mu se nikad ne gubi u označiteljskom folkloru i gramatološkim obratima praznine, tražio je samo one riječi koje su trpki plodovi životnog iskustva i koje mogu dočarati egzistencijalno stanje, vlastitom sudbinom obuhvatiti sebe i ljude, moći neposredno svojim životom osjetiti dobro i zlo, lijepo i ružno, oduševljenje i užas pred svijetom.“

Dakle, Begovićeva poezija je iskrena i surova, ali istovremeno puna nježnosti i čežnje. U pjesmi “Ugaslo ognjište” prisutna je bolna praznina i traganje za izgubljenim domom, dok “Druga zajednička večera” prikazuje ironijski pogled na velike mislioce i značaj postojanja. Begović se ne boji suočiti s vlastitim slabostima, niti ih sakriti iza poetskih figura. Umjesto toga, on ih iznosi na svjetlo, stvarajući tako univerzalnu priču o ljudskoj ranjivosti. Njegova poezija je prozor u dušu čovjeka koji je svijet doživljavao s nevjerojatnom osjetljivošću, pretvarajući osobne boli i iskustva u općevažeće istine o čovjekovom postojanju.

Posebno je zanimljiva pjesma “Krtica”, u kojoj Begović koristi metaforu krtice kako bi istražio teme skrivenosti, unutarnjih borbi i političke represije. Krtica, koja izjeda korijenje najljepše jabuke, simbolizira ne samo vanjske prijetnje već i unutarnje konflikte koje čovjek nosi u sebi. Pjesnik opisuje svoj odnos s krticom kao suživot, dijeljenje istog jezika i boli, što odražava Begovićevu sposobnost da empatijom premošćuje i najdublje podjele. Ova pjesma prožeta je simbolikom života u sjeni, borbom za razumijevanje vlastite prirode i mjesta u svijetu. Pjesnikov introspektivni ton i sposobnost da iz svakodnevnog motiva izvuče univerzalne lekcije o čovjekovoj egzistenciji čini “Krticu” izuzetno moćnom pjesmom.

Još jedna pjesma koja zaslužuju posebnu analizu je “Ogledalo”. U ovoj pjesmi Begović koristi simboliku ogledala kako bi istražio ideju identiteta i samopromatranja. Ogledalo nije samo refleksija vanjskog izgleda, već i prostor introspekcije gdje se vodi unutarnji rat. Autor opisuje kako ogledalo postaje bojno polje, mjesto gdje ostaju “mrvice mrtvaca i svih naših lica”, naglašavajući ideju da su naši identiteti složeni i često obilježeni gubicima i traumama. Ova pjesma duboko rezonira s čitateljem jer nas podsjeća na univerzalnu borbu sa samim sobom, prihvaćanjem vlastitih nesavršenosti i suočavanjem s prošlošću.

Filip Mursel Begović u tekstu “Ništa ne umire, sve živi u šećernoj vuni ljubavi” nudi intiman i emotivan portret pjesnika, prikazujući ga kroz prizmu osobnih sjećanja. Ovaj tekst nije samo biografski zapis, već i svojevrsna oda očevu nasljeđu, ljubavi i traumi. Biografski osvrt dodaje dodatni sloj razumijevanja  poezije Seada Begovića, pokazujući kako su osobne tragedije i životna iskustva oblikovala njegov umjetnički izraz. U njegovim prisjećanjima otkriva se kako se Sead nosio s vlastitim ranjivostima, ali i kako je uspijevao pronaći ljepotu i inspiraciju u svakodnevnim trenucima, obiteljskim sjećanjima i jednostavnim radostima.

Podnaslov ovog teksta je „Odrastati s pjesnikom – prilozi za biografiju Seada Begovića“, ali to je zasigurno mnogo više od pukog biografskog zapisa; to je intimna refleksija sina o ocu, ispunjena slojevitim emocijama i sjećanjima koja otkrivaju čovjeka iza pjesnika. Kroz osobne anegdote i obiteljske priče, autor nam približava Seada kao kompleksnu ličnost čiji su život i umjetnost neraskidivo povezani. Tekst je prožet melankolijom i nostalgičnim tonom, ali i dubokom zahvalnošću prema ocu čije naslijeđe živi kroz sjećanja i riječi.

Narativni stil biografije odlikuje se osjećajnošću i refleksivnošću. Pišući o svom ocu, koristi detaljne i slikovite opise kako bi dočarao složenost Seadove ličnosti. Stil je introspektivan, prožet intimnim uvidima i dubokom emocionalnom rezonancijom. On ne prikazuje oca kao idealiziranu figuru, već kao stvarnu osobu s vrlinama i manama, što pridonosi autentičnosti teksta. Filip Mursel koristi jednostavnu poetiziranu pripovjednu formu, jezik je bogat metaforama i emotivnim skalama, što stvara most između osobnog i univerzalnog iskustva.

U biografiji otkrivamo osobu ispunjenu kontrastima: bio je i nježan i grub, introspektivan i ekstrovertiran, sposoban za velike ljubavi, ali i duboke unutarnje borbe. Ova ambivalentnost ogleda se i u njegovoj poeziji, što Begović mlađi vješto ističe kroz primjere iz svakodnevnog života. Posebno je dirljiv opis njihovih zajedničkih trenutaka, gdje se osjeća neizgovorena bliskost i razumijevanje koje nadilazi riječi.

Promišljanje sina o ocu ne zaustavlja se na sjećanjima; ono postaje most prema razumijevanju šireg konteksta Seadovog djela. Njegova introspekcija pomaže čitatelju da bolje shvati kako su obiteljske dinamike, djetinjstvo ispunjeno izazovima i traume oblikovale Seadovu poetiku. Odrastanje uz takvu snažnu i složenu ličnost ostavilo je dubok trag na sinu, ali mu je također dalo bogat izvor inspiracije i razumijevanja ljudske prirode. S obzirom na dužinu ovog teksta, njegove stilske osobenosti, unutarnju dinamiku i zanimljivost, smatram da on može funkcionirati i kao zasebna biografska knjiga.

“Nova arka” je zbirka koja ne traži aplauze, već razumijevanje. Ona je Begovićev brod spasa, njegova potraga za svjetlom usred tame, mjesto gdje riječi postaju zaklon od prolaznosti i zaborava. Ovo djelo nosi pečat autentičnosti jer dolazi iz srca osobe koja je živjela poeziju, ne samo kao umjetnički izraz, već kao osnovni način preživljavanja. Begovićeve pjesme nisu samo stihovi; one su ispovijesti, molitve i odjeci jednog kompleksnog unutarnjeg svijeta. Njegova sposobnost da na jednostavan, ali duboko dirljiv način izrazi najintimnija osjećanja, čini ovu zbirku jedinstvenim svjedočanstvom o čovjeku i pjesniku.

Kroz svoje stihove, Sead Begović nas poziva da preispitamo vlastita uvjerenja, da se suočimo s vlastitim strahovima i da pronađemo snagu u ranjivosti. “Nova arka” je zbirka koja će ostati zapamćena ne samo zbog svoje književne vrijednosti, već i zbog emotivne dubine koja prožima svaku pjesmu. To je knjiga koja nadahnjuje, tješi i podsjeća nas na univerzalnu istinu: da riječi, kada su iskrene, imaju moć da iscjeljuju.