Ta zastava, s polumjesecima i ljiljanima, prošla je kroz desetine gradova Srbije. ⁠”Kolege a ujedno i ja, veoma smo bili skeptični, jer nismo znali kakvu će reakciju nošenje sandžačkog bajraka kroz Srbiju da izazove”, kaže Kenan. Ali sumnja se pretvorila u potpuno suprotan prizor. Poštovanje. „Ljudi su prilazili da se slikaju, uz povike ‘Bajraktar, poštovanje! Razgrni zastavu da se slikamo’“, kaže Kenan.

Dok razgovaramo, Kenan Škrijelj sa svojim kolegama vraća se iz Beograda prema Novom Pazaru. Tek su završili marš koji je, simbolično i doslovno, prešao stotine kilometara, od juga do sjevera Srbije. Iza njih su dani pješačenja, iscrpljenost, ali i osjećaj da su svjedočili nečemu većem od sebe. „Trenutno je najaktuelnija situacija ispred Skupštine Srbije“, kaže Kenan. „Majka stradalog dječaka ispod nastrešice u Novom Sadu, Dijana Hrka, započela je štrajk glađu. Svi osjećamo da se nešto veliko pomjera.“

Marš studenata iz Novog Pazara do Novog Sada postao je jedno od najautentičnijih svjedočanstava o građanskoj hrabrosti u savremenoj Srbiji. U vremenu opšte letargije i medijskog trovanja, sandžački studenti su se odlučili na najiskreniji, gotovo arhetipski čin, pješačenje. Među njima, jedan student posebno je privukao pažnju. Student druge godine građevine DUNP Kenan Škrijelj 400 kilometara nosio je zastavu sandžačkih Bošnjaka.

Zastava koja je postala lice marša

„Ja zastavu Sandžaka nosim na svaki protest i svaki marš na koji idem“, kaže Kenan. „Nije bilo nikakve dileme ni ovog puta.“

Prvi put se, kaže, sandžački bajrak zavijorio tokom protesta u Novom Pazaru, 28. februara. „Bilo je rasprave treba li ići ispred kolone, zajedno s državnom zastavom. Ja sam insistirao da mora. I tako je bilo. Od tada je postalo normalno da sam ja onaj koji je nosi. Ljudi me nisu mogli ni zamisliti bez nje.“

Ta zastava, s polumjesecima i ljiljanima, prošla je kroz desetine gradova Srbije. ⁠”Kolege a ujedno i ja, veoma smo bili skeptični, jer nismo znali kakvu će reakciju nošenje sandžačkog bajraka kroz Srbiju da izazove”, kaže Kenan. Ali sumnja se pretvorila u potpuno suprotan prizor. Poštovanje.

„Ljudi su prilazili da se slikaju, uz povike ‘Bajraktar, poštovanje! Razgrni zastavu da se slikamo’“, kaže Kenan. „Čak i kad bih nakratko spustio bajrak, iako su te situacije bile jako rijetke, prepoznavali su me bez njega.“

Biti Bošnjak među studentima Srbije

„Biti Bošnjak među studentima Srbije znači da si poseban“, objašnjava Kenan. „Tamo gdje su svi isti, ti se razlikuješ i to daje ljepotu i širinu cijeloj priči.“

Njegova rečenica sažima iskustvo cijele jedne generacije mladih Sandžaklija koji su odrasli između predrasuda i ponosa. U zemlji u kojoj se Bošnjak još uvijek često izgovara šapatom, Kenan govori glasno, dostojanstveno. „Meni lično je uvijek bilo žao kako mi kao narod podcjenjujemo svoje kvalitete u odnosu na ostatak Srbije. Prvi put sam osjetio priliku kako možemo da pokažemo na pravi način ko smo i šta smo.“

Tokom marša, režimski mediji pokušali su iskriviti sliku. Sandžačke studente su nazivali „antisrpskim elementima“, „džihadistima“ i „Hamasom“. Sam predsjednik Srbije, u svom maniru, pokušao ih je diskreditovati. Ali, po svemu sudeći, propagandni mehanizam prvi put nije uspio.

„Propaganda i dalje pali na niskoobrazovane ljude“, kaže Kenan, „ali ne i na one koji imaju širu sliku.“

“Srbija se promijenila na jedan specifičan način, integrisala se. Svako ima nekog u svakom gradu na kog može da se osloni. Dosta se razbio fašizam i šovinizam ali nacionalizam je idalje u velikoj meri prisutan”, objašnjava Kenan.

DUNP kao simbol urušenog sistema

Posebna tema koja je prerasla lokalne okvire jeste stanje na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru (DUNP). Dok su studenti marširali, stigla je vijest da je rektorka ponovno reizabrana.

„DUNP ima toliko problema da ne bih mogao da izdvojim jedan“, kaže Kenan. „Izgubljene su akreditacije za cijele smjerove: pravo, ekonomiju, psihologiju, bosanski i srpski jezik i književnost a sve zbog protjerivanja stručnog kadra i zapošljavanja poslušnika. To je historijski presedan.“

U zemlji u kojoj obrazovanje postaje produžena ruka politike, taj sandžački univerzitet postao je simbol urušenog sistema, onog koji kažnjava sposobne, a nagrađuje poslušne.

Iako za sebe kaže da nije pretjerano emotivan, jedan trenutak iz marša pamtit će zauvijek: „Doček u Beogradu me je ostavio bez riječi. Nisam mogao ni da govorim. Sve emocije su se slile odjednom.“

U Srbiji je aktuelna priča o studenskoj listi, koja se sastavlja daleko od očiju javnosti da bi se ljudi sačuvali od napada režimskih medija. Sandžački student su također uključeni u taj proces. „Učestvovaćemo i mi iz Sandžaka“, potvrđuje Kenan.

Zastava koja se vraća kući

Za kraj razgovora pitamo Kenana gdje je zastava, uz konstataciju da će možda u vremenu ispred nas biti historijski vrijedna. “Ona je skinuta s jarbola Državnog univerziteta, dan prije polaska”, objašnjava nam.

„Nisam mogao da nađem drugi bajrak“, kaže, „pa sam skinuo taj. I to se pokazalo kao sudbina. Obišla je cijelu Srbiju i sad se vraća kući, na isto mjesto s kojeg je pošla.“

„Ide na bolje mjesto od muzeja“, dodaje. „Vijoriće se ponosno tamo gdje pripada, na DUNP-u.“

Podvig Kenana Škrijelja i njegovih kolega epska je priča studentskog otpora. Ona je ogledalo zemlje koja se budi. Grupa studenata iz Novog Pazara pješačila je stotinama kilometara da podsjeti cijelu zemlju na ono što su mnogi zaboravili, da promjene počinju ličnom žrtvom, ponosom i zastavom koja se ne spušta. Sandžačka zastava nije više samo simbol identiteta sandžačkih Bošnjaka. Ona je postala simbol bunta, a Kenan simbol ruke koja ne ispušta zastavu i svoj identitet.