Mogulska dinastija, porijeklom iz srednjoazijskih i turkijsko-timuridskih korijena, tokom svojih stoljeća vladavine na indijskom potkontinentu oblikovala je jedinstven kulturni spoj islamske, perzijske, hindu i timuridske tradicije. Posebnu pažnju pridavali su monumentalnoj arhitekturi i vrtovima, nastojeći da u njima materijalizuju kur’anske predodžbe o raju. Za njih je vrt bio više od mjesta za odmor, bio je izraz moći, simbol pobjede i manifestacija božanske harmonije
U srcu pakistanskog Lahorea, grada koji s pravom nazivaju “gradom bašti”, prostire se jedno od najdragocjenijih naslijeđa islamske i mogulske kulture – Šalimar bašte. Ovaj veličanstveni vrtni kompleks podignut je 1641. godine, u doba petog mogulskog vladara, Šaha Džahana, poznatog i kao graditelja Tadž Mahala. U samo jednoj godini, zahvaljujući sinergiji arhitekata, hidrologa, vrtlara i zanatlija, stvoren je prostor koji i danas oduzima dah svojim skladom, simetrijom i simbolikom.
Mogulska dinastija, porijeklom iz srednjoazijskih i turkijsko-timuridskih korijena, tokom svojih stoljeća vladavine na indijskom potkontinentu oblikovala je jedinstven kulturni spoj islamske, perzijske, hindu i timuridske tradicije. Posebnu pažnju pridavali su monumentalnoj arhitekturi i vrtovima, nastojeći da u njima materijalizuju kur’anske predodžbe o raju. Za njih je vrt bio više od mjesta za odmor, bio je izraz moći, simbol pobjede i manifestacija božanske harmonije.
Upravo Šalimar bašte predstavljaju vrhunac tog ideala. Smještene na 16 hektara, one su zamišljene kao odraz nebeskih vrtova: osovina, simetrija i ravnoteža, uz stalno žuborenje vode i sjenovite aleje drveća, stvaraju ambijent smirenosti i vječnosti.
Bašte su građene na tri terase koje se postepeno uzdižu od juga prema sjeveru, svaka viša od prethodne za četiri do pet metara. Na tim nivoima raspoređeno je čak 410 fontana, 105 na gornjoj, 152 na srednjoj i 153 na donjoj terasi. Voda, simbol života i božanskog blagoslova, bila je ključni element cjelokupnog koncepta.
Da bi osigurao dovoljnu količinu vode, Šah Džahan je naredio izgradnju kanala dugog više od 160 kilometara, koji je iz Himalaja dovodio vodu sve do Lahora. Taj poduhvat nije samo omogućio funkcionisanje Šalimar bašti, već je doprinio i naseljavanju okolnog područja Pandžaba. Voda se razlijevala kroz mramorne i kamene kanale, prelijevala u bazene i kaskade, stvarajući prizor koji je trebao podsjećati na rajske rijeke.
Unutrašnjost bašti pažljivo je uređena. Uzduž glavnih osovina sađeni su visoki čempresi, simboli vječnosti, dok su voćke poput naranči, limuna i šljiva predstavljale mladost i obnavljanje života. Na taj način u vrtu je oživljavana ideja životnog ciklusa i vječne obnove. Refleksija stabala u mirnoj vodi bazena dodatno je pojačavala osjećaj beskonačnosti.
Mogulski vrtovi nisu bili samo prostori uživanja u prirodi. Oni su imali i političku i ceremonijalnu ulogu. Kao što su palače i džamije svjedočile o veličini carstva, tako su i vrtovi bili pokazatelj moći vladara, ali i mjesta gdje su se donosile važne odluke, održavali prijemi i gozbe. Istovremeno, zahvaljujući visokim zidovima, Šalimar bašte pružale su osjećaj sigurnosti i privatnosti, izdvajajući carevu porodicu od vreve gradskog života.
Kao i mnoga druga remek-djela prošlosti, i Šalimar bašte su kroz vrijeme pretrpjele brojna oštećenja. Klimatske promjene, erozija tla, potresi, ratovi i vandalizam ostavili su tragove na njihovoj strukturi. Tokom kolonijalnog i postkolonijalnog perioda, njihovo održavanje često je bilo zapostavljeno. Iako su u nekoliko navrata poduzimane restauracije, stručnjaci upozoravaju da su neke od intervencija narušile izvorni izgled vrta.
Unatoč svemu, Šalimar bašte su 1981. godine upisane na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine, čime je potvrđen njihov izuzetan značaj za ljudsku civilizaciju. Danas one predstavljaju nezaobilaznu destinaciju za sve posjetioce Lahora i jedan od najprepoznatljivijih simbola Pakistana.
IZVOR: GZT
