Danas, Rahmân džamija u Bagdadu stoji kao tihi svjedok jedne epohe. Oko nje se dižu novogradnje i stambeni blokovi, ali ona sama – napola dovršena, zarasla i napuštena – podsjeća na halucinaciju jednog autokratskog režima, koji je vjerovao da monumentalnost može kupiti besmrtnost
U burnim devedesetim godinama prošlog stoljeća, kada je Irak pod vlašću Saddama Husseina proživljavao duboke političke i društvene prevrate, zemlja je istovremeno bila poprište ambicioznih arhitektonskih poduhvata, ponajviše u vidu izgradnje monumentalnih džamija.
Među njima, bez sumnje najambiciozniji projekt bio je er-Rahmân džamija u Bagdadu, zamišljena kao jedna od najvećih bogomolja na svijetu. Danas, više od tri decenije kasnije, ovo zdanje stoji napola izgrađeno – simbol političkog megalomanstva, izgubljenih ideologija i razorenih ambicija.
Godina 1993. donijela je prekretnicu u političkoj paradigmi iračkog režima. Saddamova vladajuća partija, dotad sekularna Baas stranka, usvojila je inicijativu poznatu kao el-Hamletü’l-Îmâniyye (Vjerska kampanja), čime je islamska retorika sve više ulazila u centar političkog diskursa.
Škole su počele uvoditi intenzivniji program islamskih nauka, a podrška je usmjerena prema islamskim učenjacima i projektima s religijskim predznakom. Džamije, monumentalne i reprezentativne, postale su sredstvo režimske propagande, a njihova izgradnja izvan granica vjere – čin političke manifestacije.
U tom kontekstu, širom Iraka niču džamije gigantskih razmjera, kapaciteta od nekoliko hiljada vjernika, građene u različitim arhitektonskim stilovima, s bogatom dekoracijom i monumentalnim kupolama. Glavni grad Bagdad postaje epicentar ove graditeljske kampanje.
U naselju el-Mansûr, u srcu Bagdada, započeta je 1999. godine gradnja Rahmân džamije, zamišljena da nadmaši sve prethodne projekte. Po svemu je bila posebna – zamišljena kao arhitektonsko čudo i duhovni centar režima. Glavni arhitekt projekta bio je Sâhir el-Kaysî, koji je pobijedio na državnom konkursu s projektom inspiriranim stilom indijskog Taj Mahala.
Ogromna centralna kupola od 84 metra visine, okružena s osam manjih kupola od po 28 metara, činila je impresivan vizualni identitet građevine. Planirano je da džamija primi 15.000 vjernika, čime bi se svrstala među najveće na svijetu.
No, džamija nikada nije završena. Američka invazija na Irak 2003. godine i slom Saddamovog režima zaustavili su radove u završnoj fazi. Građevina je ostala nedovršena – monumentalna konstrukcija bez konačnog identiteta, zarobljena između prošlosti i sadašnjosti, politike i religije, nacionalnog ponosa i međunarodne izolacije.
Nakon pada režima, pitanje vlasništva nad Rahmân džamijom postalo je predmet spora. U poslijeratnom Iraku, gdje su sektaške i političke podjele razorile i ono malo društvene kohezije, džamija je postala simbol konflikta više nego zajedništva. Pojedine šiitske grupe su polagale pravo na nju, dok su sunitski predstavnici insistirali da džamija ostane „neutralna“. Država, opterećena haosom i nesposobnošću da vodi obnovu, nikada nije jasno definirala njen status.
Danas, Rahmân džamija u Bagdadu stoji kao tihi svjedok jedne epohe. Oko nje se dižu novogradnje i stambeni blokovi, ali ona sama – napola dovršena, zarasla i napuštena – podsjeća na halucinaciju jednog autokratskog režima, koji je vjerovao da monumentalnost može kupiti besmrtnost.
U njoj se ogledaju sve kontradikcije iračke istorije: spoj religije i autoritarizma, grandioznih snova i brutalnih poraza. Dok ostatak svijeta Rahmân džamiju uglavnom zaboravlja, Bagdad je svaki dan podsjeća – na vladara koji je u džamiji tražio opravdanje za svoje zločine, i na zemlju koja nikada nije dočekala da dovrši vlastitu molitvu.
IZVOR: GZT
