U izdanju Bošnjačkog nacionalnog savjeta objavljena je nova knjiga Filipa Mursela Begovića “Fina muslimanska raja” – esejističko-prozno djelo koje kroz ironiju, samopropitivanje i društvenu dijagnozu otvara ključna pitanja bošnjačkog identiteta. Knjigu su kao važan i poticajan doprinos savremenoj bošnjačkoj književnosti recenzentski ocijenili prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović i prof. dr. Sead Šemsović, ističući njenu analitičku hrabrost i književnu energiju. Portal “Bosna” će u narednom periodu objavljivati odabrane tekstove iz knjige.

Mi volimo čaršiju. Volimo ljude kojima je jezik pun slatkih ćošeta i dijalekata, volimo njen haos, volimo je jer miriše i na parfeme, i na ulje iz friteze, i na dim s roštilja, i na janjeću masnoću, i na kahvu koja je obojila peškune. Volimo mokru travu s Kovača sabahile, volimo papir sa somuna što se lijepi za prste. U jednoj avliji osjetiš miruh kadifasti iz arabijskog bakra, u drugoj te dočeka trudnoća hljeba što ga peku ruke koje dove, ili se krste, ili se križaju. Sve se to sliva u jednu džadu, razlijeva po mahalama i spaja u jedinstveni dah. To je ona Bosna koju niko nije uspio ubiti.

Ista ona Bosna koju salonski faraoni pokušavaju pretvoriti u izlog, u PowerPoint, u gumenu metaforu, u lažni amblem “bogatstva”, a da pritom ne znaju razliku između hurme i smokve, između sevdalinke i sevdaha, između suživota i kapitulacije. Mi volimo čaršiju, zato što je živa. Ona se guši u dimu, ali je barem stvarna. Ti mirisi su putokazi. Oni što bježe od mirisa, bježe od sebe. To je ono što branimo. Protiv toga nismo nikad ustajali, niti ćemo ustajati. Problem je sprat iznad.

Salon. Klimatizirana verzija čaršije, bez dima, bez znoja, bez duše. Tu sjede voštane figure i drže govore o “bogatstvu različitosti”, a u sebi računaju koliko će grantova iscuriti iz te rečenice. Tu se pravi kumir multikulture, lijepo umiven idol pred kojim svi klimaju glavom, pod uslovom da Bošnjak prvo ostavi svoje ime i svoju bol u garderobi, zajedno s kaputom. Sve je to mrtvo. Kipovi su to bez daha, jer kumir nije samo kamen u tuđem hramu. Kumir je i ideja, mit, parola pred kojom šutiš i kad znaš da laže. Faraon danas ne nosi krunu, nosi kravatu i priča o toleranciji. Njegova naredba je jednostavna: “Budi fin, budi građanski, budi multikulturan, ali nemoj, ni slučajno, biti Bošnjak. Ako si pritom musliman, budi to malo manje, inače si opasan, inače si sigurnosna prijetnja.”

Tu počinje naša pobuna. Neka odmah bude jasno, da ne ostane u magli: mi nismo protiv multikulture. Naprotiv, bez nje Bosna nema pluća. Ona, država, ovakva je moguća kao mješavina, kao kahva u kojoj se šećer nikad do kraja ne rastopi. Nama je multikultura sudbina, nije hobi, nije projekt, nije festivalski SFF slogan. Ono protiv čega se dižemo jeste lažna multikultura, salonska religija koja se pravi da voli razliku, a u stvarnosti traži da se Bošnjak odrekne sebe da bi bio “prihvatljiv”. Mi volimo čaršiju, ali živu, prljavu, šaroliku, punu mirisa i ljudi. Dižemo se protiv voštanosti, protiv mrtvih srca, protiv kumira koji se hrane poluistinama i našom šutnjom.

Ono što slijedi nije udar na suživot. Ono što slijedi je udar na tu laž.

IZMEĐU PREBROJAVANJA KRVNIH ZRNACA I NACIONALNOG KLJUČA

“Nećemo se valjda prebrojavati”, govorili su komunistički funkcioneri dok su, iza kulisa, prebrojavali sve: od imena direktora do broja džamija koje treba pretvoriti u skladišta. Ako si od 1945. do kasnih sedamdesetih pitao koliko bošnjačkih imena ima na čelu javnih preduzeća, mogao si završiti u zatvoru. Ne zato što je brojanje samo po sebi bilo zlo, nego zato što je broj pokazivao tačno ono što se htjelo sakriti – dominaciju jednog nacionalnog korpusa pod maskom bratstva i jedinstva.

Prije toga, u Kraljevini, ista stvar, samo bez crvene boje. Jedna hegemonija, isti refleks, samo u drugim vremenskim kapsulama: “Mi smo država, vi ste ukras.” Tek kad je “nepostojeći narod” dobio polovno ime – Muslimani, krenula je igra “nacionalnog ključa”. Na papiru je bila pravda. U praksi je bio kasni pokušaj da se zakrpe rupe koje su godinama sistemski kopane. Taj ključ je, u nekoj svojoj dubljoj logici, nastavljao osmanski i austrougarski princip ravnoteže, samo što su se sada svi pravili da niko ništa ne broji.

I onda, salto mortale, nakon rata, u “demokratskoj” Bosni i Hercegovini ista mantra. Čim Bošnjaci kažu: “Hajde da vidimo ko tačno sjedi u vrhu kantona, ko vodi kulturu, obrazovanje, policiju, ko raspoređuje grantove, ko potpisuje ugovore”, opet čuješ: “Nećemo se valjda prebrojavati.”

U međuvremenu, u jednom nakaznom laboratorijskom sarajevskom eksperimentu, fino skockanom pod pokroviteljstvom dijela međunarodne zajednice, nacionalni ključ se provodi, samo nije dopušteno da primijetiš u čiju korist. Ako digneš glas, objasne ti da si “primitivni etnonacionalist”. Multikultura, kažu. Građanska opcija, kažu.

Lažna multikultura tako funkcionira. Prvo ti zabrane da pitaš ko sjedi za stolom, onda ti objasne da si fašist ako vidiš da za stolom jedva da ima tvog naroda, na kraju te uvjere da je to civilizacijski iskorak. Tuga je što mi više nismo samo kolonizirani, mi smo se autokolonizirali. Naučili smo da je pristojno odricati se sebe. Kad Bošnjak spomene nacionalni ključ i konstitutivnost, fina muslimanska raja hvata se za kvazigrađansku glavu kao da je izgovorio psovku. Kad isti taj Bošnjak nestane iz institucija, ista raja kaže: “Pa šta fali, važno je da smo građani.” E to je početak priče o lažnoj multikulturi. Ona ne negira hegemoniju, ona je samo uljepšava.

TOP SA TABIJE I TOPIĆI IZ AMBASADA

Dugo smo vjerovali da će top sa Žute tabije uvijek pucati u jednom smjeru – prema nebu. Onda se polahko počela pojavljivati nova slika. Na čaršiji neka druga paljba, topići s ambasadorskih terasa. Umjesto ezana i ilahija stižu saopćenja na “zajedničkom jeziku”. Umjesto mujezina, govori “specijalni izaslanik”. Umjesto ramazanskog topa, najava nove koalicije, nove “građanske” vlade, novog eksperimenta. Karikiramo, ali zaista će se jednom iftar u Sarajevu oglašavati tako što će iz nekoliko ambasada poletjeti konfeti u duginim bojama. Nije problem u bojama. Problem je u tome što se, uz te konfete, često šalje i nevidljiva poruka: “Bit ćete multikulturni tako što ćete se prvo odreći sebe.”

Treba nam Bošnjak koji će moći sjediti za stolom s pravoslavcem, katolikom, jevrejom, ateistom, queer osobom i reći: “Ja sam musliman, Bošnjak, Sarajevo je moj grad, ova zemlja je moja domovina. Nismo isti, ali smo jednako vrijedni.”

Umjesto toga, lažna multikultura nudi nam nešto drugo, da u vrijeme iftara javni servis pusti “inovativnu” verziju duhovnosti u kojoj više nema razlike između ilahije i kabarea, da se na duhovnu simboliku džamije nakači svaki mogući marketinški trend, da se mekteb proglasi za “opasnu indoktrinaciju”, a Instagram profil jednog estradnog cirkusanta za novu školu harfova, koje je pritom tetovirao po svom muškom tijelu koje hini da je žensko.

Nije problem što postoje takvi cirkusanti. Niti što pjevaju kako pjevaju, izgledaju kako izgledaju. Problem nastaje kad se njihova slika instrumentalizira kao dokaz “pravog” Sarajeva, nasuprot “mračnim džematlijama”. Kad ga se koristi kao alat protiv običnog, nenametljivog islama koji živi po mahalama i selima, bez buke, bez parade, ali sa svetom navikom da se uči harf iz Mushafa, ne iz tetovaže. Tu lažna multikultura baca svoje prve konfete: “Ovaj i ovakav je naš, ovo je naša Bosna. Oni tamo papci i seljaci s tespihom i šamijom su problem.”

Stvarna multikultura je kad ima mjesta i za hafiza i za androgini performans, a da niko od njih nije korišten kao toljaga protiv drugog. Lažna multikultura, danas, radi baš to. Ona sukobljava, ona dijeli, ona vadi toljage da batina neistomišljenika.

AH, TA SARAJEVSKA RADIO MILEVA

Šta znači izraz “ispio je šehidsko šerbe”? Vojni ljekar u osmanskoj vojsci nosio je zemzem‑šerbe za ranjenike koji neće preživjeti. Kad vidi da više nema nade, pruži mu čašu da smrt bude slađa. Ta slika ljekara nadvijenog nad vojnikom podsjeća na drugu, nama poznatiju sliku – na Kosovku djevojku. I ondje neko vida ranu junaka, dok pjesma obećava pobjedu iako je bitka izgubljena. Srpska politika tu je sliku pretvorila u motor, u mit kao gorivo. Njeguju ga pažljivo, povijaju ga kao lozu uz zid svoje državne kuće.

Mi, s druge strane, imamo i šehidsko šerbe i svoje djevojke koje su vukle ranjenike s linije, ali s neuporedivo manje mitologiziranja. Zato se lahko desi da nam danas čaršija radi za tuđu mitologiju. Još jučer su se po Baščaršiji ljubile ruke jednom mladom opozicionaru iz Banje Luke, “zlatnom dečku bh. politike”, koji je znao reći dvije pristojne rečenice o Sarajevu. Sutra osvane fotografija na kojoj taj isti dečko pozira s četničkom zastavom. Čaršija se šokira pola dana, pa se baci u potragu za novim “zlatnim (po)četnikom”.

Lahkovjernost ima dva lica. Ono plemenito i želju da držiš vrata otvorena za Drukčijeg. Ono idiotsko, kao sklonost da svaki put zaboraviš šta ti je uradio prethodni (po)četnik. Sarajevska čaršija voli priču. Voli fabriku priča više nego istinu. Kad se jedan pisac iz “građanskog tabora” obruši na roditelje iz Konjević‑Polja zato što hoće nastavu na bosanskom jeziku, pola ga čaršije brani jer je “naš intelektualac, Srbin u Sarajevu, borac za multietničko”. Kad se pokaže da priča ne stoji, da se relativizira pravo djeteta na maternji jezik, čaršija šuti.

Novo jutro, nova tema. Jedna dobra osoba, sklona međuetničkom dijalogu, jednom me povukla u stranu i pitala, iskreno zabrinuta: “Je l’ istina da postoje ti neki odredi smrti, SDA falange koje treniraju za etnički čisto Sarajevo?” U tom pitanju nismo čuli tu osobu, čuli smo naslovnice beogradskih tabloida. Čuli smo propagandu koja je preskočila sve filtere i upala u sarajevsku kuhinju, pod šporet, do mjesta gdje se pravi kahva. E, to je radio Mileva. To je trenutak kad čaršija postaje treći entitet: nije ni Republika srpska, nije ni Federacija, nego entitet od gibeta.

Nekad taj entitet prenese zdravu pamet, nekad ponese srpsku mitologiju pojanu Kosovkom djevojkom, nekad napravi heroja od onoga ko sutra relativizira Husein‑kapetana i izjednačava ga s koljačima. Lažna multikultura i lažna čaršija hrane jedna drugu. Jedna pravi kumire, druga im plete vijence od gibeta.

RELIGIJA MULTIKULTURE

Kad je izbila polemika između književnika Abdulaha Sidrana i scenariste Feđe Isovića, mnogi su vidjeli samo lični sukob. Mene je zanimalo nešto drugo. Isovićev argument. Sidran je, u svom stilu, raskopao priču o Srđanu Aleksiću: da li je on branio “Bošnjaka jer je Bošnjak” ili je branio svog radnika Alena, svog zaposlenika na pijaci? Ono što su Trebinjci odavno znali, Sarajevo nije htjelo čuti – da se ta priča ne može svesti na to da je “dobri Srbin spasio komšiju Bošnjaka”.

Isovićev odgovor bio je iskren do kosti: “A sve kad bi i bilo istina ovo što tvrdiš, Srđan je postao simbol nečega dobrog, nečega važnog. Zašto rušiti rijetke simbole dobrote?”

Tu, u toj rečenici, stoji čitav dogmatizam lažne multikulture. Nije važno je li priča tačna, važno je da dobro zvuči. Isto je s pričom o dr. Sekuli Staniću. Čovjek koji je, po mnogim svjedočenjima, bio glas razuma u Foči, koji je spašavao Bošnjake koliko je mogao, platio je glavom ljudskost. To je dovoljno da se digneš na noge i odšutiš minutu. Ali nije bilo dovoljno onima koji prave kumire. Dodali su mu i “scenu paljenja vlastite kuće iz solidarnosti sa komšijama muslimanima”, iako za to nema činjeničnog traga. Kao da njegov život i smrt nemaju vlastitu, dovoljnu težinu.

Zatim dolazi ljekar iz zločinačke VRS, pukovnik JNA dr. Dragoljub Lazarević, odlikovan za zasluge od ratnog zločinca Radovana Karadžića. Za sarajevsku ljevicu na vlasti, taj čovjek je “humanist” čiji je jedini grijeh što je, eto, “sticajem okolnosti” bio u toj vojsci. Princip medicinske etike, kažu, nema naciju. Ako krenemo tim aršinom, mogli bismo jednako reći da je i svaki konclogorski doktor “bio samo ljekar”, da su svi oni “sticajem okolnosti” došli tu gdje su došli. To nije relativizacija, to je nakaradna logika.

A sada pogledajmo, paralelno, kako se tretiraju Busuladžić i Đozo. Za Mustafu Busuladžića dovoljna je jedna rečenica, iščupana iz konteksta, i marginalna emisija na jednom radiju, da ga se u Sarajevu proglasi nacistom i ustašom. Nema bilansa života, nema nijansi, nema čitanja kompletne biografije. Za Husein-efendiju Đozu, čovjeka koji je bio u Handžar diviziji, ali je poslije rata vjerno služio imamsku misiju i kojeg je komunistički sistem rehabilitirao, ne možemo reći da je njegov ratni angažman bio bezazlen. Ne može biti. Ali možemo reći da je čovjek odrobijao, živio i radio nakon toga, i to pošteno. Za religiju multikulture, to je neoprostivo. No, oprostiv im je ljekar Vojske Republike srpske s ordenom ratnog zločinca Radovana Karadžića. Dvostruki aršini su srce ove religije, pa je “njihov” doktor u agresorskoj vojsci humanist, a “naš” imam, profesor, mislilac simbol apsolutnog zla.

Istovremeno, dio međunarodne zajednice lijepi etikete, investira se u narative, u projekte, u filmove, kolumne tzv. nezavisnih analitičara. Tako sarajevska religija “kumira multikulture” zadobiva svoje svećenike, svoje oltare, svoje svece. Srđan, Sekula, Lazarević, pa još poneko, svi oni bivaju pretvoreni u figure koje se ne smije dirati. Nije važno što činjenice ne stoje. Važno je da se uklapaju u narativ.

No, kada govorimo o Sekuli i sličnima, kada god neko riskira za komšiju, zaslužuju svako poštovanje. Ali oni ne zaslužuju da ih laž pretvori u alat protiv našeg prava na vlastito pamćenje. Kada se, povrh svega, isti taj mentalitet prelije u politiku – preko stranaka koje žive od mantre “mi smo jedini multikulturni” – dobijemo političkog Quasimoda: spoj isprazne retorike i savijenih leđa. Spremni su se popeti na svaku kulu multikulture, ali im se kičma krivi čim zagrmi ozbiljna nacionalna tema. Između svojih birača i svojih ambasadora uvijek biraju ambasadore.

Multikultura zasnovana na laži nije bogatstvo. To je prokletstvo. I ono prije svega pogađa Bošnjake. Ostali se na te kumire ni ne osvrću.

KARIKATURE U POSTČINJENIČNOM SVIJETU JEDNE POSTČARŠIJE

Alija Nametak je u Sarajevskom nekrologiju samo zapisao ono što je čaršija već šaptala i dobro znala. Ipak, zamjerali su mu do smrti i preko nje. Neki mu ni danas nisu halalili. Šta ih je zapravo boljelo? To što su se u ogledalu prepoznali kao karikature. Mula Mustafa Bašeskija je u Ljetopisu radio isto – zapisivao sitne karakterne devijacije, psihopatologiju Sarajeva. Međutim, tada je čaršija barem osjećala stid, znala je da je sramota kad te efendija prozove u zapisniku. Danas bi Nekrologij jedva izazvao neugodno štucanje. Jer mi više ne živimo u čaršiji, nego u postčaršiji.

To je stanje u kojem su trač, žuta štampa, portali, tvitovi i komentari postali jedina stvarnost. Izbrisana je granica između šale i optužbe. Rečenica “čuo sam da” počinje da vrijedi više od “dokazano je”. Politički opisano, ako kritiziraš ljevicu i tzv. građanske stranke, koje su u stvarnosti pravi režim, dobiješ salvu reakcija – od stranačkih predsjedništava, preko medija na sisama ambasada, do “nezavisnih analitičara”. A onda dolazi masa neimenovanih bukadžija po mrežama. Njih se ne zove “botovima”, oni su “glas naroda”. To što ne znaju u vezi s čim se konkretno glasaju, osim zato što mrze, manje je važno. Bošnjački intelektualci, u tom cirkusu, često glume prostitutke. Ne u moralističkom, nego u profesionalnom smislu: malo uz ovu stranku, malo uz neku drugu, malo uz onaj fond, malo uz ovog ambasadora, malo uz jednu režimsku kliku, malo uz drugu. Njihov je zadatak legitimiziranje etikete. Kad treba nekoga proglasiti “nacionalistom”, oni daju teorijski blagoslov. Kad treba nekoga proglasiti “multikulturnim junakom”, oni napišu preporuku.

Narod iz provincije, onaj kojeg se iz sarajevske visine rado ismijava, uglavnom je zdraviji. On nema vremena za postčinjenične igrarije. On zna vrlo jednostavno ko mu je zapalio kuću, ko mu je dao hljeb, ko mu je vratio komšiju iz logora, ko mu danas šalje dijete u treću smjenu, jer je korupcija opustošila socijalnu državu.

Lažna multikultura i postčaršija susreću se u liku “građanskog autoriteta”. To je onaj koji živi od moralističkog statusa: jedna TV komentatorica od koje se pravi savjest grada, jedan režiser koji već decenijama igra ulogu multikulturnog privjeska srpskom nacionalizmu, jedna glasna “boriteljka za medijske slobode” s dugogodišnjim stažom u ambasadorskim salonima, jedan glumac koji glumi Bosanca za sve režime – od četničkog vica do “građanskog” apela. Imena znamo. Ti znaš na koga mislim. Oni znaju na koga mislim. Ali nije stvar u ličnom obračunu. Stvar je u tome da čaršija od brbljivih analfabeta pravi autoritete, a onda se čudi kad joj takvi kroje sudbinu.

Kad neko konačno skupi snagu da kaže: “ova je potkapacitirana naklapača”, “ovaj je boljševik na tuđem platnom spisku”, “ova je profesionalna ambasadorska glasnogovornica”, “ovaj je klaun iz lošeg hrvatskog vica koji glumi našeg čovjeka”, odmah nastupi zgražanje: “Kako smiješ?”

Postčaršija je prestala skrivati svoje nekrologe. Postala je javna karikatura. Jedina razlika u odnosu na Nametkovo vrijeme jeste što se to više ne isplati stavljati u knjige. Dovoljno je otvoriti komentare ispod bilo kojeg portala.

RUŠENJE KUMIRA

Vraćamo se na početak: mi nismo protiv multikulture. Ali smo protiv kumira. Islam nas uči da je prvi zadatak vjernika rušiti lažna božanstva. Dakle, polomiti kip od kamena samo je lom. Polomiti kip u grudima je sloboda. Jer nije ropstvo u stijeni, nego u čovjeku koji pred njom kleči.

Lažna multikultura upravo je takav kip. Izvana lijep, pozlaćen, pun lijepih riječi: suživot, pomirenje, tolerancija, građansko, zajedništvo. Ispod pozlate postoji zahtjev da se Bošnjak odrekne prava na istinu o sebi. Zato ponavljamo da mi nismo protiv multikulture, mi smo protiv njene imitacije. Protiv verzije u kojoj se prave filmovi o “dobrim Srbima” i “dobrim Hrvatima”, a svaki pokušaj da se kaže “dobri Bošnjak” proglašava nacionalizmom. Protiv verzije u kojoj su naši mrtvi “opasan teret”, a tuđi mrtvi “most pomirenja”. Protiv verzije u kojoj međunarodna zajednica finansira projekte koji Bošnjacima nude ulogu vjerno zahvalne manjine, a ne ravnopravnog naroda.

Muslimanu je zadatak da lažna božanstva ruši. To ne znači mrziti dr. Sekulu, niti ijednog čovjeka koji je spasio bilo koga, bilo gdje. To znači ne prihvatiti laž kao temelј multikulture. Rušenje lažnih kumira multikulture znači razdvojiti istinu od propagande i kod “njih” i kod “nas”. Ne pristati na dvostruke aršine ni kada je riječ o našim greškama, ni kada je riječ o tuđim zločinima. To znači sačuvati pravo na vlastitu mjeru, na bošnjačku bol, bošnjačku radost, bošnjačko pamćenje.

Prihvatiti Drukčijeg bez samoponiženja znači prvo raskrinkati faraona u sebi. Kumir multikulture, kumir nacije, kumir vlastite slike – sve su to oblici istog idola. Kad se čovjek pokloni lažnom kumiru, makar taj kumir nosio zastavu mira ili suživota, on postaje rob. Prvo rob u nutrini, tek onda u javnom životu.

Katarza ne dolazi iz salona, jer u salonima obično faraon plaća račune, a kumiri vise po zidovima. Katarza dolazi iz trenutka kad čovjek u sebi kaže: “Volim multikulturu, ali neću laž. Volim Bosnu sa svim njenim narodima, ali neću da nestanem da bih bio primjer multikulture. Volim Drukčijeg, ali neću kumire napravljene od poluistina.” To je mali srčani tevhid. Kada se to jednom izgovori – naglas ili samo u sebi, u gluho doba noći – osjeti se čudan mir i više ne moraš glumiti ni pred kim. U tom času i ono šehidsko šerbe mijenja boju. Više nije samo metafora smrti, posljednji gutljaj za ranjenika. Postaje gutljaj istine, gorko, ali ljekovito.

Laž je kao zaslađeno piće faraona – slatko na prvu, ali poslije pali grlo i spali pamćenje. Istina je kao zemzem u šerbetu – kad si ranjen, peče, ali te čini čovjekom i na Ovom i na Onom svijetu. Bosna je moguća samo kao stvarna multikultura, a stvarna multikultura moguća je samo bez laži. Kad se faraon u čovjeku smanji, kumiri popadaju sami od sebe. A kad čovjek ozdravi od kumira, tek tada može ozdraviti i društvo. Jer društvo nije ništa drugo do mnoštvo pojedinačnih srca koja su, jedno po jedno, odlučila da više ne kleče pred tuđim kipovima.