Taj postupak “stručno” se u narodu zove razlizivanje, a podrazumijeva proces u kojem ženska osoba, najčešće majka, nena, tetka, strina, dajinica, komšinica, počinjući od prostora sredine iznad očiju i korijena nosa, vrhom svoga jezika povlači vlažnu liniju prema desno i prema lijevo, iznad očiju odnosno po obrvama
Među drevnim običajima, u Bosni je raširen jedan apotropejski čin koji se odnosi na zaštitu male djece, sitne čeljadi, uglavnom novorođenčadi, a tiče se čuvanja od uroka očima.
Taj postupak “stručno” se u narodu zove razlizivanje, a podrazumijeva proces u kojem ženska osoba, najčešće majka, nena, tetka, strina, dajinica, komšinica, počinjući od prostora sredine iznad očiju i korijena nosa, vrhom svoga jezika povlači vlažnu liniju prema desno i prema lijevo, iznad očiju odnosno po obrvama. Takav čin ujedno se provjerava “slanoćom” kože, pa ako je koža slankasta, jamačno je riječ o uroku. Uz navedeni čin, obično se nešto uči poluglasno i poistiha, a može biti dovoljna i bismilla. Cilj ovog apotropejskog akta ogleda se u odgonjenju sile zlih i urokljivih očiju od kojih novorođenčad često, kako se to stručno kaže, oplakuje.
Ovaj akt vjerovatno je nastao u sinkretizmu drevnih vjerovanja i islamskog ruha kojim se zaokružuje postupak, dobijajući obol vjerski prihvatljivog čina.
U konkretnom slučaju, dakle, može se reći kako je riječ o uklanjanju ili neutraliziranju uroka od zle sile urokljivih očiju pomoću razlizivanja koje štiti od oplakivanja. Riječ urok dovodi se u vezu s glagolom reći, tj. izvedenim oblikom ureći, pa je oblik urok postverbal infinitiva ureći izveden postupkom prijevoja vokala u korijenu riječi. Razlizivanje je izvedenica iz korijena lizati (od kojeg se npr. može izvesti i podlizivanje, tj. kad džezva podlizuje tj. podlijeva), s tim da razlizati, razlizivati i razlizivanje imaju jasno naglašeno etnolingvističko značenje i funkciju, pa se etnolingvistički predstavlja kao postupak vršenja čina radi zaštite i otklanjanja psihološke i duhovne bolesti.
Leksema oplakivanje dobija novo značenje, jer je primarno vezano za plakanje nad nekim, najčešće umrlim, ali i nekad nad gorkom sudbinom, dok se u ovoj etnolingvističkoj formi odnosi na značenje bezrazložnog plakanja uvjetovanog djelovanjem uroka očiju.
Da je riječ o staroj narodnoj praksi, govori i činjenica da se navedeni slučaj iskazuje dominantno slavenskom leksikom: urok, razlizivanje, oplakivanje, a da ključna riječ orijentalnoislamske provenijencije jeste bismilla, koja osigurava muslimanski kulturni i vjerski duh postupka.
Svako vanjezičko djelovanje u društvenoj formi mora imati svoj propratni jezički kontekst.
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
