Dramatično upozorenje iranskog predsjednika Mesuda Pazeškiana kako SAD, Evropa i Izrael vode totalan rat protiv njegove zemlje treba shvatiti ne kao izjavu za unutrašnjopolitičke potrebe održavanja režima protiv koje buja nezadovoljstvo, već kao konstataciju stvarnog stanja rata koji se prvo vodi nevojnim, a potom i vojnim sredstvima. Naime, on je upozorio da će, u slučaju novog američko-izraelskog napada, Iran odgovoriti puno odlučnije i čvršće nego u junu

Pregovori o mirovnom sporazumu Ukrajine i Rusije koji se baziraju na 20 tačaka, od Ukrajine revidiranog američkog plana od 28 tačaka, pokazuju polagan, ali neodređen, zbunjujuć napredak. Pregovori koje je inicirao američki predsjednik Trump, zapravo se ne vode između Ukrajine i Rusije kao zaraćenih strana, već SAD predlaže planove na bazi želja, odnosno maksimalističkih rusijanskih zahtjeva, na što Ukrajina, ucijenjena uskratom američke vojne pomoći i evropskim nedostatkom konsenzusa, odgovara modificiranim prijedlogom koji podupiru neke evropske zemlje i Kanada.

Tok procesa ima oblik sinusne funkcije, sa stalnim usponima i padovima u gotovo pravilnim intervalima. Posljednji incident koji je pregovore vratio u silaznu putanju funkcije je navodno ukrajinsko bombardiranje jedne od  rezidencija rusijanskog predsjednika Putina u Novgorodskoj oblasti. Još ničim dokazana optužba Rusije a koju Ukrajina odlučno demantira, znatno je ugrozila pregovore o mirovnom sporazumu.

Međutim, potrebno je reći da bi sporazum, prema američkom, pa čak i revidiranom ukrajinskom prijedlogu teško kršio međunarodno pravo, priznao promjenu granica silom, i svu logiku sveo na sigurnosne garancije Ukrajini da Rusija u bliskoj budućnosti neće napasti sve željene teritorije ove zemlje ili ju čitavu pokušati osvojiti. Trumpova administracija koja je sklona brzo donesenim i teško provedivim rješenjima, čiji j cilj promocija američke uloge u svijetu i američkog biznisa, ili samog Trumpa, čini se, znatno više sluša rusijanske zahtjeve, nego svoje evropske, sada već bivše saveznike.

Duh agresije i nagrađivanja agresije i ilegalne aneksije pušten je iz boce i u nju se ne kani vratiti. Pitanje je i može li. To je najbolje potvrdio sam Putin, pojavivši se u vojnoj uniformi na sastanku sa Glavnim štabom vojske koji ga je brifirao o nekim napredovanjima uzduž skoro hiljadu kilometara dugog aktivnog fronta. Dakle, šef države agresora i okupatora koji prima raport o agresiji i okupaciji jasno kaže da Rusija ima nula interesa da se povuče sa osvojenih teritorija, posebno tamo gdje napreduje, a u svojim uvjetima za postizanje mirovnog sporazuma traži da se Ukrajina povuče sa teritorija od Rusije ilegalno anektiranih regija Donjecka i Luhanska koje kontrolira, te optužuje Ukrajinu da se ne žuri razriješiti ovaj konflikt mirnim putem.

Licemjerje 2.0 koje Trump odobrava, nadajući se da će se sa tako velikim ratnim vođom, on kao drugi veliki ratni vođa koji je napao Iran u junu i Venezuelu, lako dogovoriti sfere uticaja. Jedan će, što su najverovatnije, tajno, dogovorili za Putinove posjete Aljasci, dopustiti drugome osvajanja u njegovoj sferi uticaja. Tako bi se, ili mogli dogovoriti sa trećim velikim vođom, onime u Pekingu oko njegove sfere uticaja ili zajedno protiv njega zaratiti. Trump odobrava, a svijet šuti. Kao da se svaka mala država nada da baš nju neće zahvatiti ova Velika šahovska igra.

Podrška Rusije novoj američkoj Strategiji nacionalne sigurnosti nije slučajna jer ta Strategija, kako smo već pisali, ostavlja Evropu na cjedilu, okreće se indo-pacifičkoj makroregiji i usklađivanju sa Rusijom. Balansiranoj interakciji, kako je to formulirao Leonid Slutski, predsjedavajući Odbora za međunarodne odnose rusijanskog parlamenta.

Nije sporan balansiran pristup, ali je sporno da se balans postiže kršenjem međunarodnog prava, appeasementom poput onoga prema Hitleru. Nadalje, glavno je pitanje mogu li ekonomije rata SAD i Rusije, dakle permanentnog rata kao ekonomskog motora biti ikakvi kredibilni mirotvorci, posebno kada je jedna od njih, a nakon američkog napada na kopno Venezuele, izgleda i obje u agresivnom ratu.

Izvršni urednik Foreign Affairsa, jednog od najuglednijih (ako uglednih više i ima) međunarodno političkih časopisa u svijetu, uputio je prošle sedmice e-mail poruku pretplatnicima da ponovo pročitaju članak „Povratak totalnog rata“, objavljen u tom listu 2024. godine, tvrdeći da je politika totalnog rata itekako živa u vodećim krugovima na Zapadu. Totalni rat se vratio, napisao je, argumentirajući to signalima na svim stranama da se zemlje pripremaju za otvorene sukobe, od povećanih sredstava za odbranu i naoružavanje svojih vojnih kapaciteta i kapaciteta drugih, širenjem obaveze služenja vojnog roka, eksponencijalno rastućim ulaganjima u vojno-industrijski sektor. Razdoblje ograničenih ratova je gotovo, nastupa era širokog konflikta, ključna je teza spomenutog članka.

Dok se ratno krilo u nekim vladama Zapada i članicama NATO pakta zalaže za rat sa Rusijom i Kinom, na vrijeme kako bi se suzbile njihove ambicije, Trump vjeruje da bi prijetnjama mogao ostvariti dogovor o podjeli sfera. Zato je njegova politika vrlo ambivalentna i nedosljedna, mnogima i neshvatljiva, te vrlo opasna. Na stranu što takav dogovor nije moguć, on je problematičan jer se dvije ili tri agresivne nacije ne mogu uskladiti oko granica tih sfera uticaja, sintagme toliko drage Putinu.

Različiti historijski, politički, ekonomski, a naročito finansijski razlozi koji krajnje točke „moje“ sfere postavljaju duboko u „tvoju“ ili „njegovu“, mogu značiti samo sukobe, a ne dogovor. Na primjer, u čijoj je sferi Iran koga je SAD  napala u junu, nakon očajničkog cionističkog zahtjeva da im pomogne. Šta ako Iran odbija biti u bilo čijoj sferi? Određuje li geografija sferu uticaja i šta je sa izuzecima, na primjer tzv. Izraelom kao američkim isturenim oružjem masovnog uništenja. Ili Venezuelom kao poligonom za kineski Pojas i put i članicom BRICS-a?

Odgovor nije dakle niti u svjetskom ratu, nizu lokalnih i regionalnih sukoba koji se stapaju u jedan, globalan koji može postati nuklearan i sveuništavajuć, niti je ključ rješenja u nemogućem dogovoru o podjeli sfera. Svaki takav dogovor, uči nas historija, završava u velikom ratu. Sfere su dijelili Hitler i evropske sile, Hitler i Staljin… Rješenje je radikalna reorganizacija međunarodnih političkih odnosa na principima pravednosti i poštivanja svačijeg interesa i strahova, kao i ekonomskog napretka i razvoja svih, u skladu sa njihovim prioritetima, usklađenima s ostalima. Ovdje geopolitici nema mjesta.

Zato, dramatično upozorenje iranskog predsjednika Mesuda Pazeškiana kako SAD, Evropa i Izrael vode totalan rat protiv njegove zemlje treba shvatiti ne kao izjavu za unutrašnjopolitičke potrebe održavanja režima protiv koje buja nezadovoljstvo, već kao konstataciju stvarnog stanja rata koji se prvo vodi nevojnim, a potom i vojnim sredstvima. Naime, on je upozorio da će, u slučaju novog američko-izraelskog napada, Iran odgovoriti puno odlučnije i čvršće nego u junu.

Nevojni oblici rata protiv Irana koji se vodi od islamske revolucije 1979. ogledaju se u kreiranju političkih, kulturnih, ekonomskih i sigurnosnih problema, iako iranski predsjednik nije elaborirao dalje. Namjere destabilizacije zemlje više se i ne kriju, odnosno otvoreno se izjavljuju kako se namjerava iskoristiti unutrašnju dinamiku odnosa u Iranu. To se priželjkivalo tokom anglo-izraelskog napada u junu. Nadali su se da će napad izazvati masovne proteste protiv vlade i destabilizirati vlast te pokrenuti etničke sukobe.  

The Middle East Spectator, list koji je načelno vrlo kritičan prema Pezeškianu objavio je konstataciju kako Iran kakav je bio prije rata u junu više ne postoji. Mentalitet izbjegavanja rizika koji je dominirao iranskom politikom preko 45 godina je promijenjen. Iran je pregovarao nebrojeno puta i svaki puta je bio iznevjeren, odnosno postignute dogovore zapadne sile nisu poštivale. Iranom, u odnosu prema Zapadu, vlada temeljito nepovjerenje. Odnosno, Iran konflikt smatra neizbježnim, a iz 12-dnevnog rata u junu je savladao mnoge lekcije kako bi se spriječilo ponavljanje grešaka i njihovih posljedica.

Strah iranske vlasti od unutarnjeg haosa i ustanka u uvjetima vanjske agresije bio je dominantan sve do posljednjeg napada, do junskog 12-dnevnog rata. No, jedinstvo koje je tada sačuvano unatoč teškom ekonomskom stanju, uglavnom beskonačnim sankcijama izazvanom i etničkim napetostima. Čini se da je Izrael, nehotice, stvorio sebi mnogo veću prijetnju od prijašnje. Dakle, agresivno ponašanje dijela zapadnih zemalja kod drugih koji su sve jači, potiče i osnažuje odbrambene potencijale, mijenja doktrine te mentalitet. Kod nekih to izaziva želju za osvajanjem kao prevencijom, poput Rusije ili snažnog odgovora aktivne odbrane kao u Iranu. Ta aktivna odbrana znači ozbiljnu eskalaciju u čitavoj regiji, sa posebnom udarnom snagom na cionistički entitet.