Najturbulentnije razdoblje Pariza bilo je istovremeno i trenutak kreativne eksplozije. U danima Komune, gladi i nasilja, Berthe Morisot i Édouard Manet iznijeli su slikarstvo na ulice i stvorili pokret koji će promijeniti umjetnost. Likovni kritičar Sebastian Smee u svojoj novoj knjizi bilježi taj presudni trenutak

„U filmu klesamo vrijeme, ponašanje i svjetlost.“ Ovim riječima reditelj David Fincher opisuje svoj kinematografski stil, opis koji je, prije više od 150 godina, mogao skovati i Édouard Manet u svojoj težnji da prenese čistu emociju i senzaciju. Bilo je to vrijeme procvata nekih od najslavnijih stvaralaca u istoriji umjetnosti, među kojima su prednjačili Manet i Berthe Morisot. Njih dvoje su pokrenuli impresionizam dok su bili direktni svjedoci jednog od najnestabilnijih razdoblja u istoriji Pariza: onoga što je pisac Victor Hugo nazvao „Strašnom godinom“ (L’Année terrible), 1871, kada je nastala Pariška komuna.

U ovaj umjetnički i istorijski okvir smještena je knjiga „Pariz u ruševinama“, djelo australijskog likovnog kritičara Sebastiana Smeeja. Iako se djelo može čitati kao esej o impresionizmu, ono je zapravo mnogo više od toga. „Želio sam ispričati uzbudljivu i istinitu priču o dvoje slikara koje volim“, objašnjava autor. Riječ je o agilnom narativu koji istražuje odnos između Maneta i Morisot, kao i kompleksne situacije kroz koje su prolazili, a koje su nepovratno srušile sve što su dotad poznavali.

Édouard je bio čovjek proturječnosti. Smee ga opisuje kao nesigurnog, a istovremeno nezavisnog; urbanog čovjeka, ironičnog i sklonog ekstremnoj ranjivosti koja ga je činila jedinstvenim. U to vrijeme, otac impresionizma bio je poznat po svojoj živosti i entuzijazmu, što ga je činilo oličenjem privlačnosti. Berthe je takođe budila veliko zanimanje pariskog društva, ne samo zbog svojih platna, već i zbog snažne ličnosti: „Inteligentna, romantična, zrela, puna čežnje i pronicljivosti; ambiciozna, ranjiva i sklona melankoliji“, definiše je autor. Oboje su postali centralni dijelovi slikarske slagalice koja se tek trebala definisati, dok su istovremeno pokušavali dokučiti sopstvena osjećanja jedno prema drugome.

Ovako opisano, sve podsjeća na strastvenu romansu dostojnu filma Woodyja Allena. Ipak, Berthe i Édouard nikada nisu stali pred oltar. Štaviše, Berthe se na kraju zaručila za Manetovog brata, Eugènea, s kojim je provela 18 godina u braku, sve do njegove smrti 1892. Možda je Édouard ustuknuo jer je već bio oženjen, ili je slikarica odlučila ignorisati njihovu povezanost u vremenu političke i društvene neizvjesnosti. U svakom slučaju, njihova osjećanja do danas ostaju misterija koju ni Smee nije uspio u potpunosti odgonetnuti.

Knjiga „Pariz u ruševinama“ predstavlja rendgenski snimak tih osjećanja, ali prije svega dubokog međusobnog profesionalnog divljenja. „Dokazi pokazuju da je Morisot uticala na svoje kolege impresioniste onoliko koliko su oni uticali na nju“, navodi Smee. U ovu jednačinu ulazi i Edgar Degas, čiji je uticaj na rađanje novog pravca takođe detaljno obrađen. „Odabrao sam njih jer su jedino Manet, Morisot i Degas lično preživjeli Opsadu Pariza, što im je dalo jedinstvenu perspektivu“, podsjeća pisac.

Smee potvrđuje dubok uticaj koji je istorijski kontekst imao na parisko društvo i tadašnju umjetnost. „Impresionizam je bez sumnje bio odgovor na političko nasilje i društveni haos“, podsjeća autor, misleći na epizodu iz 1870. i 1871. godine. Sve je počelo kada je Napoleon III, vođa Drugog carstva, objavio rat Pruskoj. Na ulicama se osjećao snažan patriotizam i kolektivno ogorčenje, koji su prodrli i u slikarske ateljee. Čak je i sam Manet podržavao nadolazeći sukob.

Zemlja je bila ujedinjena, i ništa nije slutilo na katastrofalan poraz koji će uslijediti samo nekoliko mjeseci kasnije. „U Berlin, u Berlin!“, uzvikivali su vojnici 19. jula 1870. godine. Duh je bio potpuno drugačiji od onoga u kratkom telegramu koji je sam Napoleon poslao svojoj supruzi trećeg septembra iste godine: „Vojska je poražena i predala se. Ja sam zarobljen.“

Smee s velikom preciznošću opisuje konsternaciju koja se brzo pretvorila u bijes na licima Parižana nakon ponižavajuće kapitulacije. Dok su Prusi osvajali teritoriju, Francuska se pripremala za proglašenje Treće republike, a u glavnom gradu formirana je Vlada nacionalne odbrane. Dvije sedmice kasnije, pruska vojska postigla je nezamislivo: presjekli su posljednju telegrafsku liniju u Parizu, čime je započela čuvena Opsada. Glad i teror postali su svakodnevica hiljada ljudi. „Nekoliko noći sam imala noćne more“, pisala je Morisot u tom periodu. „Više ne čitam novine, jedne dnevno su mi dovoljne, jer me pruska zvjerstva uznemiravaju, a želim zadržati prisebnost… Možete li vjerovati da se navikavam na zvuk topova? Čini mi se da sam potpuno srasla s ratom i da sam sposobna sve izdržati.“

 „Strašna godina“ imala je još jednu epizodu prije formalnog završetka. Nakon izgubljenog rata, u naelektrisanoj atmosferi, u Parizu započinje kratak, ali intenzivan period u kojem vlast preuzima samoupravna narodna vlada. Počinje Komuna. „Bila je to improvizovana urbana vlada, od početka paralizovana ograničenim resursima i nesigurnošću, ali s velikim reformskim ambicijama“, piše Smee. Bio je to period tenzije i nasilja koji je kulminirao „Krvavom sedmicom“ (Semaine sanglante) u maju 1871. godine, obilježenom strijeljanjima, progonima i hapšenjima.

Naslov Smeejeve knjige savršeno oslikava situaciju u kojoj su se nalazili tadašnji slikari. Grad svjetlosti pokazao je svoje najmračnije lice, na što umjetnici nisu ostali imuni. „Vjerujem da je ‘Strašna godina’ razotkrila antiautoritarne impulse impresionista, ali nasilje je bilo toliko šokantno da je istovremeno potaknulo njihove pacifističke tendencije. Pariz je bio toliko pogođen, a politička retorika obje strane toliko ekstremna, da su se osjetili privučenima slikanju na način koji bi bio iscjeljujući, miran, autentičan i iskren“, analizira Smee.

Tako je rođen impresionizam, pravac koji bi se danas, prema autoru, mogao definisati kao dio „muzejskog klasika“, ali je u svom začetku bio revolucionaran. Za Smeeja, impresionizam je most prema sadašnjosti, gdje prolazna svjetlost i intenzivna boja postaju protagonisti na platnu. „Ponekad su se igrali neobičnim kompozicijama, poput asimetrije i proizvoljnih kadrova, u stilu japanskih grafika. Impresionizam je bio prvi avangardni pokret modernog doba. Bio je opozicioni, a ono čemu se protivio bila je kultura korištena kao alat države ili moćnika“, opisuje Smee.

Otac ovog pravca sažeo je svoje znanje u jednu rečenicu: „Ne slika se pejzaž, more, figura. Slika se impresija jednog sata u danu.“ Manet je imao hrabar način slikanja i pokazivao je interes za savremene teme, dok je Morisot stvorila neka od najradikalnijih djela pokreta, u kojima je svaki potez kista bježan i evocira osjećaj neminovne promjene. Iako je istorija idealizovala razvoj ovog pravca, njegovi članovi su na početku imali malo pristalica.

Zanimanje za impresionizam, suprotno uvriježenom mišljenju, nije rođeno među Francuzima. Većina umjetnika nailazila je na prepreke pri izlaganju svojih radova, a prazninu na lokalnom tržištu popunili su strani kolekcionari. „Morali su preživjeti neposrednu konzervativnu reakciju nakon Komune. Ali njihova demokratska vizija umjetnosti i francuskog društva na kraju je pobijedila.“

Impresionisti su bili republikanci, ali su iznad svega branili „iskrenost, stvarnost i egalitarizam“, protiveći se sukobima i napuhanoj retorici. „Politički, Francuska je bila ekstremno polarizovana, baš kao i danas. Pokret je, barem djelimično, bio umjetnički odgovor na traumu.“ Taj odgovor ima veze s umjetničkim genijem: sposobnošću za revolucionarnu inovaciju koja se rađa iz turbulentnih vremena. Radi se o talentu prisutnom kod većine umjetnika kroz istoriju, pa i danas, čak i kada pozadinska buka i stalne distrakcije skreću pogled s platna. „Ekstremi uvijek izazivaju reakciju, a mnogi mladi ljudi žude za autentičnošću i konstantama. Neki od tih mladih ljudi biće umjetnici i svi ćemo se diviti onome što stvore.“

Godine su prolazile, a pravac se nastavio razvijati. Da je impresionizam adresa, bila bi to adresa fotografskog studija Nadar, prostora koji je tri godine nakon rata ugostio prvu izložbu udruženja Société Anonyme. Taj prostor bio je „Zemlja čuda“ za Morisot i Maneta, koji su tu procvjetali, izlažući svoju umjetnost javnosti godinu za godinom. Pravac je rođen na ulicama Pariza, u ateljeima koje su danas zamijenili restorani i trgovački centri. Ova urbana transformacija funkcioniše kao snažna analogija koja objašnjava uticaj impresionizma u 21. vijeku.

Danas slikarstvo ovog pokreta više nije pobunjenička avangarda, već temelj istorije umjetnosti koji se izučava u priručnicima. Imena Maneta i Morisot postala su dio kolektivne svijesti, iako ih mnogi poznaju samo kao nazive ulica u francuskoj prijestolnici.

Smee, međutim, vjeruje da će savremeno društvo moći prepoznati pravu vrijednost impresionizma, koja se ponekad čini zaboravljenom: „Kada ljudi bolje razumiju njegovu stvarnu prirodu, kompleksnost i istorijske okolnosti iz kojih je proizašao, ponovo će ga smatrati inspirativnim, radikalnim i punim potencijala.“ U međuvremenu, Manet i Morisot ostaju izloženi u najpoznatijim svjetskim galerijama kao predstavnici pokreta koji dokazuje da umjetnost i ljubav mogu izniknuti čak i iz najmračnijih vremena.

IZVOR: ABC