Izvještaj Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija, zasnovan na razgovorima sa 230 žena u kampovima u gradovima Gazi i Khan Yunisu, dokumentira fizičko i psihičko porodično nasilje, seksualnu eksploataciju i porast broja dječijih brakova

Tijelo Ujedinjenih nacija objavilo je izvještaj zasnovan na razgovorima sa 230 raseljenih Palestinki u Gazi, osvjetljavajući uglavnom prešućivanu temu seksualnog nasilja i rodno zasnovanog ugnjetavanja u izbjegličkim kampovima.

Porodično nasilje bilo je jedna od centralnih tema grupnih diskusija, pri čemu su žene opisivale fizičko i psihičko zlostavljanje od strane supruga, djece, braće i svekrva ili svekrva.

Također su prijavile seksualnu eksploataciju, bračno silovanje, dječije i prisilne brakove, zlostavljanje, ograničavanje kretanja, prisvajanje paketa pomoći i prijetnje oduzimanjem djece koja su ostala bez očeva. Sve se to odvija u prenapučenim kampovima u kojima privatnost praktično ne postoji.

Izvještaj, koji je u septembru sastavio i objavio Populacijski fond UN-a (UNFPA), agencija UN-a za seksualno i reproduktivno zdravlje, ne kvantificira učestalost zlostavljanja u kampovima niti procjenjuje ukupan broj žrtava. Umjesto toga, fokusira se na sam fenomen i nastoji dati glas ženama koje su učestvovale u istraživanju. Izvještaj nije zasnovan na reprezentativnom uzorku, a maloljetne djevojčice nisu učestvovale u diskusijama; starosna dob obuhvaćenih žena bila je između 18 i 63 godine.

Prema izvještaju, mjesta na kojima su žene posebno ranjive na napade nepoznatih osoba uključuju duge redove za vodu, hranu i punktove za distribuciju pomoći, te toalete. Prema svjedočenjima, pojedini muškarci koriste gužve u redovima za fizičko nasrtanje i dodirivanje žena. Toalete i tuševe dijeli više porodica koje nisu u srodstvu, a na tim mjestima dokumentovani su slučajevi seksualnog uznemiravanja, pa čak i silovanja.

Terensko istraživanje i intervjue, sprovedene između decembra 2025. i januara 2026. godine kroz 16 fokus grupa, vodio je Centar za ženska pitanja, nezavisna feministička organizacija osnovana 1991. godine s ciljem jačanja individualnog i kolektivnog položaja žena u palestinskom društvu.

Svjedočenja i uvide prikupljene tokom diskusija analizirao je ACAPS Middle East Analysis Hub, organizacija sa sjedištem u Amanu specijalizirana za analizu podataka u humanitarnim krizama. Od žena koje su učestvovale nije traženo da otkrivaju lična iskustva, pa su u opisivanju nasilja povremeno koristile indirektan ili ublažen jezik.

U pet fokus grupa žene su spomenule slučajeve o kojima su čule, a u kojima su vojnici seksualno uznemiravali žene na vojnim kontrolnim punktovima dok su bježale iz bombardiranih područja prema zonama označenim kao humanitarne.

Autori izvještaja pretpostavljaju da su se žene suzdržavale od razgovora o nasilju koje čine naoružani Palestinci, bilo pripadnici Hamasa ili milicija koje podržava Izrael u Pojasu Gaze, iz straha od odmazde i društvene stigme.

„Nalazi se stoga ne bi trebali tumačiti kao pokazatelj prisustva ili odsustva rodno zasnovanog nasilja od strane palestinskih naoružanih aktera“, navodi se u izvještaju.

„Moj muž nikada nije podigao glas na mene do rata… Ali kada je naša kuća bombardovana i kada smo izgubili sve što smo imali, postao je razdražljiv i sve iskališe na meni i djeci.“ — Učesnica istraživanja iz okoline grada Gaze

Moderatori fokus grupa, učesnice i autori izvještaja svjesni su da nasilje nad ženama nije nov fenomen. Međutim, diskusije jasno ukazuju na drastično pogoršanje obima i oblika nasilja i ugnjetavanja od početka rata.

U svakoj grupi žene su opisale partnere koji ranije nikada nisu bili nasilni, ali su ih počeli zlostavljati pod pritiskom gubitka, siromaštva i izbjeglištva.

Istovremeno, napominje se u izvještaju, žene nemaju kamo pobjeći niti kome da se obrate za pomoć. Prisilno raseljavanje razorilo je porodične i društvene strukture podrške. Zvanične institucije namijenjene pružanju zaštite, uključujući policiju, sudove i službe socijalne zaštite, više ne funkcioniraju: bombardirane su, nalaze se u područjima pod izraelskom vojnom kontrolom, ili su teško dostupne i preskupe za doseg zbog uništenih puteva.

Plemenski mehanizmi za rješavanje sporova također su izgubili utjecaj. Prema svjedočenjima žena, ti mehanizmi češće teže očuvanju „porodičnog mira“ nego konačnom zaustavljanju nasilja. Pored toga, Izrael je posljednjih godina onemogućio rad etabliranim međunarodnim humanitarnim organizacijama koje imaju iskustva u pružanju podrške i savjetovanju žena u Pojasu Gaze.

Sve učesnice su izjavile da su bile prisilno raseljene između dva i 10 puta, s medijanom od sedam puta. Diskusije su vođene u gradu Gazi i Khan Yunisu. U ova dva područja živi oko 1,1 milion raseljenih osoba, uključujući 480.000 žena i djevojčica, smještenih u stotinama kampova, bilo u šatorskim naseljima ili školskim zgradama. Grad Gaza ima 428 takvih lokacija, dok Khan Yunis ima 516, u kojima je smješteno više od 840.000 raseljenih ljudi.

Do oko 40 posto izbjegličkih kampova i skloništa nema zvanično upravljačko tijelo odgovorno za postavljanje rasvjete, održavanje zajedničkih toaleta i tuševa, osiguravanje njihove sigurnosti i zaprimanje pritužbi. U diskusijama je odsustvo takvog tijela direktno povezano s pojačanim osjećajem nesigurnosti.

Žene su brak u Gazi opisale i kao sredstvo preživljavanja i kao alat eksploatacije. Prijavile su nekoliko oblika prisilnog braka: dogovore između dvije porodice bez pristanka žene, udaju udovice za djevera, te prisilnu udaju žrtve silovanja za njenog silovatelja ili drugog muškarca.

„Kada se u školama otkriju slučajevi silovanja“, rekla je jedna žena iz Khan Yunisa misleći na zgrade koje služe kao skloništa, „već sutradan u toj istoj školi vidite svadbu i slavlje.“

Rani i prisilni brakovi nisu novost u Gazi. U periodu 2019–2020. godine, oko četvrtine udatih žena u dobi od 20 do 49 godina udalo se prije navršene 18. godine. Međutim, izvještaj napominje da je pojava dječijih brakova ranije bila u padu. Od početka rata, broj dječijih brakova i trudnoća među adolescenticama ponovo je u porastu.

Učesnice su kao ekonomske motive za rani brak navodile ponude vreća brašna ili šatora u zamjenu za dječiju mlada. Takođe su povezale dječije brakove s uništenjem škola i kolapsom obrazovnog sistema, uprkos nastojanjima da se nastava organizira unutar samih kampova.

Nasuprot tome, kada neudata zaposlena žena želi da se uda, njena porodica je u tome može spriječiti kako bi osigurala da njeni prihodi nastave izdržavati domaćinstvo.

Žene koje su najranjivije na ekonomsku ili seksualnu eksploataciju, ograničavanje autonomije i zlostavljanje jesu udovice, razvedene i rastavljene žene, žene s invaliditetom i starije žene. Prema izvještaju, udovice i razvedene žene posebno su izložene seksualnoj ucjeni od strane muškaraca koji kontroliraju pristup osnovnim resursima, uključujući vodu, medicinsku njegu, lijekove i hranu.

Izvještaji o seksualnom uznemiravanju u izbjegličkim centrima pojavljivali su se i tokom ranijih sukoba u ovoj enklavi. Od početka rata 2023. godine, dodatne poteškoće s kojima se žene suočavaju u odnosu na muškarce opsežno su dokumentirane.

To uključuje potrebu da ostanu pokrivene čak i po ekstremnim vrućinama jer nemaju privatni prostor, rjeđe kupanje iz straha od uznemiravanja, izbjegavanje odlaska u toalet noću, te tešku nabavku higijenskih uložaka.

Porast broja dječijih brakova i trudnoća među adolescenticama, uzrokovan silovanjima ili nedostatkom znanja o seksualnom zdravlju, razmatran je i u ranijim fazama rata. Ipak, postojala je tendencija ili očekivanje da se o ovim pojavama ne govori javno ili detaljnije u medijima. Inicijatori izvještaja i učesnice istraživanja nadaju se da će ovaj dokument to promijeniti.

IZVOR: Haaretz