Turska je domaćin više od 50.000 Ujgura, jedne od najvećih zajednica ove manjine izvan Kine, ali je neizvjesnost porasla među onima koji nisu dobili tursko državljanstvo ili među onima koji su nedavno stigli u zemlju. Oni također provode dane s malo vijesti o svojim porodicama koje još uvijek žive u Kini. Vrlo malo prognanika može komunicirati sa svojim voljenima zbog kontrole koju vrši Peking.

Evroazijska zemlja dom je jednoj od najvećih zajednica ove etničke manjine koju progoni Peking. Dijaspora živi u stanju neizvjesnosti, rastrgana između čežnje za domovinom, nedostatka vijesti od porodica i straha od represije suočena sa rastućim trgovinskim i diplomatskim vezama između zemlje domaćina i one koja ih progoni.

Približavanje Ankare i Pekinga uništilo je osjećaj sigurnosti koji je ujgurska etnička manjina decenijama pronalazila u Turskoj. U zemlji koja je od 1950-ih postala utočište za one koji bježe od progona u Kini, hiljade ljudi sada žive u strahu od hapšenja i deportacije. Turska je domaćin više od 50.000 Ujgura, jedne od najvećih zajednica ove manjine izvan Kine, ali je neizvjesnost porasla među onima koji nisu dobili tursko državljanstvo ili među onima koji su nedavno stigli u zemlju. Oni također provode dane s malo vijesti o svojim porodicama koje još uvijek žive u Kini. Vrlo malo prognanika može komunicirati sa svojim voljenima zbog kontrole koju vrši Peking.

Ibrahim, informatičar koji živi u Istanbulu, nije čuo ništa od roditelja od 2016. godine. „S obzirom na moj posao, trebao bih znati kako komunicirati sa svojim rođacima, ali znam da ako pokušam da ih kontaktiram, imat će problema s policijom… Ako su još živi, naravno“, kaže on.

Zidovi kuće Lokmana Hire u Istanbulu ukrašeni su ogromnim fotografijama Istočnog Turkestana, imena koje mnogi Ujguri koriste za regiju Xinjiang, gdje su nekada vladali nezavisnom republikom prije nego što su pali pod kinesku kontrolu 1949. godine. Čini se da slike sadrže neuhvatljivo obećanje povratka. Hira je bio prisiljen pobjeći iz Kine prije 12 godina, ostavljajući za sobom dva brata koje su vlasti pritvorile ubrzo nakon njihovog odlaska. Njegov 85-godišnji otac svaki dan ga pita kada će konačno moći ponovo vidjeti svoju drugu djecu.

Prije dolaska u Tursku, Bahtiar (pseudonim) je prešao mnoge granice, proveo deset mjeseci u tajlandskim zatvorima i podnio brojne teškoće. Bivši vlasnik ogromnih pašnjaka u Hotanu, u regiji Xinjiang, sada živi preko puta siromašnog naselja na periferiji Kayserija, gdje uzgaja nekoliko životinja i uspijeva zaraditi mjesečnu platu od 34.000 lira (oko 614 eura) kako bi izdržavao svoju petočlanu porodicu. Obećanja o prosperitetu i slobodi pretvorila su se u gorka razočarenja za posljednje preostale ujgurske izbjeglice u Turskoj, od kojih mnogi još uvijek čekaju pasoše. Žive u bijednim smještajima, snalaze se s povremenim poslovima i suočavaju se s neizvjesnošću deportacije. Kina i Turska su 2017. godine potpisale sporazum o ekstradiciji kako bi protjerale “kriminalce i teroriste” u Kinu. Kada je Peking ratificirao sporazum 2020. godine, ujgurska zajednica u Ankari je zazvonila uzbuna. Do danas turski parlament nije ratificirao tekst.

Tokom protekle decenije, ujgurska zajednica je bila izložena neviđenoj represiji, prema izvještaju Visokog komesara UN-a za ljudska prava iz 2022. godine. U izvještaju se navodi da je Kina možda počinila zločine protiv čovječnosti nad ovom etničkom manjinom primjenom proizvoljnog pritvaranja, mučenja, nasilja i prisilnog rada, između ostalih “ozbiljnih zloupotreba”. Procjenjuje se da je više od milion ljudi pritvoreno u takozvanim logorima za “preodgoj” koje je osnovala vlada Xi Jinpinga. Zajednica osuđuje namjeru Kine da iskorijeni svu kulturnu i vjersku raznolikost u Xianjiangu. Dijaspora je nastojala zaštititi i ovjekovječiti svoj identitet kao oblik otpora. Na primjer, u centralnoj Anadoliji, ujgurska zajednica Kayseri je organizovala velike kulturne festivale 1990-ih i 2000-ih, ali vodeći aktivisti iz tog doba su se od tada raspršili po cijeloj zemlji i niko nije preuzeo tu ulogu.

Unutar turske dijaspore, ujgurski identitet se uglavnom kristalizirao oko muslimanske vjere. „Suočeni s genocidom i svim tim zločinima, održavamo nadu zahvaljujući našim uvjerenjima: vjerujemo u Boga i znamo da se sve događa u skladu s Njegovom mudrošću. Ovo je test za nas i pokušavamo pomoći jedni drugima“, kaže Mehmet, ujgurski imam koji koristi pseudonim iz sigurnosnih razloga.

Rahime živi u Istanbulu. Ona je nastavnica likovnog i morala je napustiti Kinu prije deset godina. “Mnogo sam razmišljala o tome koja bi mogla biti moja svrha kao Ujgurke. Shvatila sam da kroz svoju umjetnost mogu izraziti ljubav prema domovini i koliko mi nedostaje. Neki od mojih učenika, koji su rođeni ovdje u Turskoj, kažu mi da prije, kada su vidjeli sliku Istočnog Turkestana, nisu osjećali ništa, ali otkako su počeli slikati, počeli su osjećati emocije”, objašnjava ona.

Prenošenje ujgurskog jezika na mlađe generacije postalo je pitanje kulturnog opstanka unutar zajednice. U Centru Nuzugum u Istanbulu, koji podržava izolovane žene i siročad, volonteri podučavaju ujgurski i engleski jezik, ali i kineski: “Kada se jednog dana vratimo u Istočni Turkestan, trebat će nam”, objašnjava Münevver Özuygur, predsjednik udruženja.

U bivšem Istočnom Turkestanu, kineske vlasti su podvrgle praksu islama intenzivnom nadzoru i represiji. UN je osudio vlasti zbog nametanja strogih ograničenja na ostvarivanje vjerskih i kulturnih sloboda Ujgura. Prema riječima prognanika, samo spremanje slike muslimanskog simbola polumjeseca na mobilni telefon dovoljno je da bude optužena za terorizam i poslana u logor ili zatvor.

Zahtjev za nezavisnom državom i dalje je živ unutar ujgurske zajednice u Turskoj. Zabranjena u Kini, Kök Bayraq (plava zastava) – simbol kratkotrajne Prve Republike Istočnog Turkestana iz 1933. godine – pojavljuje se na fasadama zgrada u istanbulskom naselju Sefaköy. U Turskoj postoji čak 46 ujgurskih organizacija.

“Moj život je kompliciran. Borim se već 17 godina”, kaže Samet Tevekkül. Sada, sa 23 godine, još se sjeća uznemiravanja, često rasističkog, koje je trpio nakon dolaska u Istanbul. Da bi se odbranio, Samet je počeo boksovati i sada sanja da postane profesionalac, ponosno predstavljajući svoje ujgursko naslijeđe u svakoj borbi.

Iako kineske vlasti ohrabruju neke prognane Ujgure da se vrate u Istočni Turkestan kako bi vidjeli svoje rođake putem putovanja koja organizira Odjel za rad Ujedinjenog fronta Xinjianga, ova putovanja se provode pod strogim nadzorom, što je dokumentirao Human Rights Watch.

Izvor: El Pais