Netanjahu nikada nije skrivao svoju ideju o preoblikovanju regije kako bi Izrael postao središte trgovačkog raskrižja između Azije, Europe i Afrike

Slika nas vraća na 22. septembar 2023. godine, u sjedište Ujedinjenih naroda u New Yorku. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu pokazuje kartu novog Bliskog istoka pred Generalnom skupštinom. Ističe neku vrstu proširene trgovačke rute od Indije do Evrope s Izraelom kao središnjom osi.

Govornik, oduševljen, podsjeća da su početkom tog mjeseca, na summitu G20 u New Delhiju, američki predsjednik Joe Biden, zajedno s ostalim zapadnim, arapskim i, naravno, indijskim čelnicima, najavili stvaranje tog „vizionarskog“ koridora koji bi povezivao Arapski poluotok s Izraelom na zapadu i Indijom na istoku željezničkom i pomorskom linijom. Sve to s ciljem uspostavljanja direktne opskrbne linije za ugljikovodike, razne robe i vrhunsku tehnologiju.

Izrael bi postao „raskršće između Afrike, Azije i Evrope“.

Netanyahuov je optimizam bio više nego opravdan: četiri arapske zemlje — Bahrein, Maroko, Ujedinjeni Arapski Emirati i Sudan — potpisale su Abrahamove sporazume kako bi uspostavile diplomatske odnose s Tel Avivom. Time su se pridružile Egiptu i Jordanu, koji su i dalje sarađivali s Izraelom u pitanjima sigurnosti i obuzdavanja anticionističkih arapskih struja.

Istodobno, izraelski mediji su pisali o skorom sporazumu s još više država Persijskog zaljeva, a ponajprije s Saudijskom Arabijom. Nekoliko sedmica kasnije, kako je poznato, uslijedili su Hamasovi napadi sedmog oktobra, i ništa više nije bilo isto na Bliskom istoku.

U tim trenucima izraelske i američke euforije oko te nove trgovačke rute — koja je u drugi plan stavila regionalne sile poput Egipta sa svojim Sueskim kanalom i globalne sile poput Kine sa svojom novom Putem svile— Iran je predstavljao veliku prepreku; no sudeći po govorima izraelskih predstavnika, ne i nepremostivu.

Zajednički dojam među arapskim vladama u regiji, gotovo svima saveznicima Washingtona, bio je da stvarna prijetnja dolazi iz Teherana, a ne iz okupirane Palestine, što je poticalo prijateljstvo između Arapa i Izraelaca kakvo „nikada prije nisam vidio“, kako reče Netanyahu. Iran, unatoč svojoj regionalnoj moći i mreži saveznika — režimu Bašara al-Asada u Siriji, Hezbollahu u Libanu, šiitskim milicijama u Iraku i Hutijima u Jemenu — mogao se obuzdati sve dok se „nešto učini“ po pitanju njegovog nuklearnog programa.

Hamasova iznenadna vojna akcija zamrznula je taj ambiciozni privredni plan i otvorila novu fazu teritorijalne ekspanzije cionističkog projekta u Palestini, ali su temelji tog plana ostali čvrsto postavljeni: s početkom vojne ofanzive u Gazi i nemilosrdnim bombardiranjem civilnog stanovništva, zapadne luke Indije otvorile su pomorsku opskrbnu liniju prema Izraelu, a arapski saveznici — predvođeni Emiratima i Jordanom — uspostavili su kopneni most za dopremu voća i povrća na izraelsku teritoriju, tzv. „Bandura (rajčica) ruta“, koju je jordanska vlada više puta opovrgnula unatoč brojnim snimkama na društvenim mrežama i protestima na graničnim prijelazima.

Saradnja s vladama poput marokanske povećala se u posljednje dvije godine — Rabat je dopustio izraelskoj mornarici da se opskrbljuje gorivom u svojim lukama, za razliku od drugih sredozemnih država — a petromonarhije poput Bahreina intenzivirale su znakove podrške Izraelu.

Ovaj duh saradnje ponovo je došao do izražaja s izraelskom ofanzivom protiv Irana od 13. juna. Jordanski kralj Abdullah II dobio je pohvale od izraelskog režima zbog učinkovitosti svoje zračne sile u obaranju balističkih i krstarećih projektila koje je posljednjih dana lansirao Iran, a Teheran sumnja da neki arapski susjedi rade i više od pukog zatvaranja očiju dok izraelski borbeni avioni lete kroz njihov zračni prostor ili dok Amerikanci, Francuzi i Britanci koriste svoje baze u regiji za pružanje osjetljivih informacija o iranskim vojnim instalacijama.

Usred zastoja u Gazi, Netanyahu je uočio pogodnu priliku da neutralizira iransku prijetnju svom snu o novom Velikom Istoku.

Metodologija i ciljevi prvog vala napada nosili su jasnu poruku: opstanak iranskog režima u zamjenu za njegov nuklearni program. Iranski odgovor, koji se nastavlja posljednjih dana, prigušio je početnu euforiju u Izraelu, čije stanovništvo počinje naslućivati dugotrajan sukob poput onog koji već traje u Gazi, onog u Libanu u svoje vrijeme ili sukoba niskog intenziteta s Jemenom.

Netanyahu se često hvali da je Izrael u posljednje dvije godine ratovao na sedam različitih bojišta i pobijedio na svima. Zaboravlja, međutim, da je u nekim slučajevima, poput libanskog sukoba s Hezbollahom, suzdržanost „Božje stranke“ više posljedica unutarnjih faktora ili promjene vlasti u Siriji, nego same izraelske ofanzive između prošlog septembra i novembra; ili da je situacija u Damasku nakon pada Asadovih u decembru i dolaska vlade otvoreno neprijateljske prema Iranu izuzetno krhka i nepredvidiva.

Zapravo, izraelski su interesi više ojačani poslijeratnim naporima njegova američkog zaštitnika nego odlučujućim vojnim pobjedama. Iranska otpornost, koju, prema zapadnim obavještajnim izvještajima, jača kineska vojna pomoć za osnaživanje njezinih odbrambenih sistema, te upečatljiva (po snazi) podrška iz Pakistana, postavlja nova pitanja o Netanyahuovoj ratobornoj strategiji i njegovoj žurbi da ponovno pokrene planove za ekonomski procvat Bliskog istoka.

Unatoč tome što je izgubio kontrolu nad velikim dijelom svog zračnog prostora pred izraelskim avionima — što se, s druge strane, i očekivalo zbog izraelske tehnološke nadmoći i podrške zapadnih obavještajnih službi — iranski napadi na Haifu, Jeruzalem i Tel Aviv i dalje traju.

Da stvari ne idu najbolje za izraelsku vojsku, vidi se i po nedavnim Trumpovim izjavama u korist primirja između dviju strana. On tvrdi da je to već postigao u nedavnom ratu između Indije i Pakistana. Tamo, kao i ovdje, Trump je, čini se, opravdavao napadače, u tom slučaju Indijce. Kasnije, kad stvari nisu išle dobro za njegovog saveznika u New Delhiju, zalagao se za dogovor.

Isti bi se scenarij mogao ponoviti i u ovom sukobu između Irana i Izraela, u kojem Teheran pokušava pronaći ravnotežu između optužbi na račun Washingtona zbog saradnje sa „cionističkim entitetom“ i krivog izračuna u prijetnjama koji bi mogao dovesti do izravne američke intervencije.

U regiji gdje vojna odlučnost ima magnetsku moć nad lokalnim vođama, neučinkovitost vojnih pustolovina smatra se jasnim znakom slabosti. Islamska Republika, poput Gaze danas, predstavlja prepreku velikom snu o naprednoj i prosperitetnoj regiji kojom upravlja Tel Aviv, no mnogi se pitaju nije li Netanyahu, sa svojim stalnim jurnjavama u rikverc, možda i sam jedna od tih prepreka.

Ignacio Gutiérrez de Terán Gómez-Benita profesor je na Odsjeku za arapske i islamske studije Autonomnog univerziteta u Madridu i autor knjige „Hezbollah: Labirint Bliskog istoka“; ovaj je komentar napisao za današnji El Pais.