Iako je njegovo ime dugo ostajalo u sjeni poznatijih istraživača, nova čitanja arhivske građe pokazuju da je riječ o naučniku koji je među prvima sistematski pristupio zaštiti i dokumentiranju kulturnog naslijeđa zemlje, od srednjovjekovnih gradova do islamske arhitekture Sarajeva. U naučnom radu „Crtice iz rukopisa Vejsila Ćurčića o džamijama Sarajeva“, koji su objavili Adnan Kaljanac i Jesenko Hadžihasanović u časopisu „Prilozi za proučavanje historije Sarajeva“ autori rekonstruiraju jedan nikada objavljen projekt, pokušaj da se napravi dokumentovani pregled sarajevskih džamija, uz bilješke, historijske izvore i fotografije koje je sam planirao snimiti

U historiji bosanskohercegovačke arheologije ime Vejsila Ćurčića dugo je stajalo na marginama, iako je riječ o čovjeku koji je među prvima shvatio koliko je važno sistematski istraživati i čuvati kulturnu baštinu zemlje. Ćurčić je bio prvi školovani arheolog rođen u Bosni i Hercegovini, Sarajlija koji je početkom 20. stoljeća stekao akademsko obrazovanje iz arheologije i historije umjetnosti u Beču. Uprkos tome, njegovo djelo tokom decenija nije dobilo mjesto koje zaslužuje. Tek novija istraživanja arhivske građe Zemaljskog muzeja i njegove lične zaostavštine pokazuju koliko je širok bio njegov naučni rad i koliki je trag ostavio u proučavanju i zaštiti naslijeđa Bosne i Hercegovine.

Ćurčić je djelovao u vremenu kada se tek počela razvijati svijest o potrebi zaštite spomenika. Upravo zbog toga njegovi konzervatorski zahvati iz dvadesetih godina prošlog stoljeća danas imaju posebno značenje. Među objektima kojima se bavio bili su Stari grad u Tešnju i kule uz Stari most u Mostaru. Takvi radovi pokazuju da nije bio samo arheolog u užem smislu riječi nego i jedan od prvih ljudi koji su nastojali sačuvati materijalne tragove prošlosti. Zbog toga ga savremeni istraživači sve češće opisuju kao pionira konzervacije i restauracije graditeljskog naslijeđa u Bosni i Hercegovini.

Njegov rad nije bio ograničen samo na udaljene arheološke lokalitete. Veliki dio istraživanja posvetio je Sarajevu. Posebno je zanimljiv izvještaj koji je 1922. godine sastavio o stanju srednjovjekovnih kula u gradu. Nakon obilaska više objekata zaključio je da su mnoge građevine u lošem stanju i upozorio gradske vlasti da je potrebno poduzeti mjere kako bi se sačuvale. U pismima i službenim bilješkama molio je da se kule i zidine poprave te da se ubuduće vodi više računa o njihovom održavanju. Takav pristup pokazuje njegovu izuzetnu sistematičnost i osjećaj odgovornosti prema kulturnoj baštini.

Biografija Vejsila Ćurčića otkriva i neobičan životni put. Tačna godina njegovog rođenja nije potpuno sigurna, ali se pretpostavlja da je rođen između 1866. i 1869. godine u Sarajevu, u porodici Muhamed-age Ćurčića. Nakon ranog gubitka roditelja odrastao je u kući gimnazijskog profesora Ivana Seunika i njegove supruge Marije, gdje je proveo djetinjstvo i školovanje. Upravo u tom okruženju razvila se njegova sklonost prema učenju i istraživanju.

Po završetku školovanja u sarajevskoj gimnaziji 1891. godine počeo je raditi kao volonter u Zemaljskom muzeju. Njegovi prvi poslovi nisu bili vezani za arheologiju nego za prirodne nauke. Radio je u ornitološkom odjeljenju, zatim u entomološkoj zbirci, a tek kasnije prelazi u arheološki sektor. Taj široki početak karijere kasnije će se odraziti na njegov rad, jer se tokom života bavio izuzetno raznovrsnim temama, od etnologije i prirodnih nauka do arheologije i historije umjetnosti.

Studij u Beču bio je presudan trenutak u njegovom životu. Tamo je stekao formalno obrazovanje i postao prvi Bošnjak sa diplomom arheologa. Nakon povratka u Sarajevo nastavio je raditi u Zemaljskom muzeju, gdje je tokom decenija učestvovao u brojnim istraživanjima širom zemlje. Njegovi radovi obuhvatali su prahistorijske lokalitete, srednjovjekovne gradove i stećke, ali i svakodnevni život stanovništva, zanate i narodne običaje.

Jedan od njegovih najambicioznijih projekata bila je monografija o stećcima na kojoj je radio gotovo dvadeset godina. Rat je spriječio njeno objavljivanje, ali su kasniji istraživači koristili njegove bilješke i materijale. Time je, i bez objavljene knjige, utjecao na razvoj proučavanja srednjovjekovne Bosne.

Ćurčić je 1926. godine zvanično otišao u penziju nakon trideset i pet godina rada u Zemaljskom muzeju. Međutim, penzionisanje nije značilo kraj njegovog naučnog djelovanja. Nastavio je istraživati, pisati i sarađivati s muzejom. Tokom Drugog svjetskog rata obavljao je i dužnost direktora Zemaljskog muzeja. U tom periodu on i njegove kolege nastojali su sačuvati najvrjednije muzejske predmete, među kojima i čuvenu Sarajevsku Hagadu.

Završetkom Dru gog svjetskog rata, nakon pedeset i četiri godine rada i saradnje sa Zemaljskim mu zejom, Vejsil Ćurčić prekida djelovanje unutar ove institucije, no 1947. godine svoj rad nastavlja u punom radnom vremenu u Zavodu za zaštitu spomenika u Sarajevu, u kojem je ostao angažiran do 1951. godine kada konačno, nakon punih šezdeset godina javnog i naučnog rada, u starosti od 83. godine prekida svoje aktivno nauč no djelovanje. Posljednje godine života proveo je radeći na rukopisima i do danas neobjavljenim memoarima. Preminuo je 29. 11. 1959. godine u 91. godini života.

Jedan od najzanimljivijih tragova njegovog kasnog istraživačkog rada odnosi se na sarajevske džamije. Među dokumentima iz njegove zaostavštine pronađene su rukom pisane stranice teksta u kojima opisuje pojedine džamije i planira njihovo fotografiranje. Iz tih bilješki vidi se da je želio pripremiti širi rad o islamskoj arhitekturi Sarajeva, vjerovatno za objavljivanje u tadašnjim časopisima. Iako taj projekt nikada nije završen, on svjedoči o širini njegovog interesovanja i o njegovom nastojanju da dokumentuje kulturnu baštinu grada.

Naime, negdje između Prvog i Drugog svjetskog rata sarajevski arheolog Vejsil Ćurčić započeo je rad na projektu koji je mogao postati jedno od najvažnijih djela o islamskoj arhitekturi Bosne i Hercegovine. U njegovoj zaostavštini ostalo je nekoliko rukom ispisanih verzija teksta o sarajevskim džamijama, skice planiranog članka i popisi objekata koje je namjeravao dokumentirati i fotografirati. Taj rukopis nikada nije objavljen, ali fragmenti koji su sačuvani pokazuju koliko je ambiciozan bio njegov plan.

Ćurčić nije namjeravao napisati samo opis jednog vjerskog objekta. Njegova ideja bila je mnogo šira: napraviti svojevrsni portret Sarajeva kroz njegove džamije, kroz arhitekturu, natpise, materijal i svakodnevni život koji se odvijao oko njih. U uvodnim bilješkama Ćurčić govori o Sarajevu kao gradu u kojem je gotovo svaka mahala imala vlastitu džamiju. Takva slika grada davala je Sarajevu posebnu arhitektonsku raznolikost kakva se, po njegovom mišljenju, rijetko mogla naći u drugim balkanskim gradovima. Upravo ta gustoća sakralnih objekata i njihova povezanost s urbanim životom potaknuli su ga da započne istraživanje.

Ipak, svjestan da bi opis svih džamija bio prevelik zadatak, odlučio je da u središte svoga rada postavi jednu – Gazi Husrev-begovu džamiju. Rukopis započinje opisom zapadne, ulazne strane džamije. Ćurčić pažljivo bilježi arhitektonske elemente, položaj vrata i natpis iznad njih, kao i godinu gradnje prema hidžretskom kalendaru. Time jasno pokazuje metod koji je namjeravao primijeniti: kombinaciju terenskog posmatranja i historijskih izvora.

Posebnu pažnju posvećuje unutrašnjem prostoru džamije. Opisuje raspored svjetla, način na koji su otvori i prozori postavljeni i kako se prostor osvjetljava tokom večernjih molitvi. U njegovim bilješkama nalaze se i detalji o pripremi kandilja koji su se palili uoči mubarek-večeri i tokom ramazana, pažljivo zaštićenih od vjetra kako se plamen ne bi ugasio. Ćurčić se zadržava i na dekoraciji unutrašnjosti: levhama na zidovima, ćilimima na podu i rukopisima Kur’ana koji su čuvani u džamiji. Takav opis pokazuje da ga nije zanimala samo arhitektura nego i kulturni život koji je taj prostor stvarao.

U jednom dijelu rukopisa bavi se porijeklom materijala od kojih je džamija izgrađena. Navodi da je moguće da su u gradnji učestvovali dubrovački majstori, jer postoje dokumenti iz 1529. godine u kojima Gazi Husrev-beg traži klesare, tesare i kovače. Zanimljivo je i njegovo razmišljanje o kamenu korištenom u gradnji. Prema nekim zapisima iz hronika, dio materijala mogao je biti uzet iz ruševina starije crkve sv. Blaža u Blažuju, dok su stubovi navodno vađeni na području Trebevića. Postoji čak i pretpostavka da je dio kamena poticao iz rimskih građevina oko Ilidže. Takva razmatranja pokazuju koliko je Ćurčić pokušavao povezati različite historijske slojeve Sarajeva, rimski, srednjovjekovni i osmanski.

Iako je Gazi Husrev-begova džamija bila centralna tema, Ćurčić nije planirao stati na tome. Među njegovim bilješkama pronađen je i opsežan popis sarajevskih džamija. Uz svaku je pokušao zabilježiti podatke o starosti, natpisima i historijskim dokumentima koji ih spominju. Plan je bio da sve te objekte fotografira i uključi u rad koji je pripremao za objavljivanje u tadašnjim časopisima poput „Napretka“, „Gajreta“ ili „Zadružnog glasnika“.

U tom popisu nalazile su se i neke džamije koje raniji istraživači nisu detaljno obrađivali. Među njima je bila i džamija Sandžak-bega Jahjapaše na Ćurčića brijegu. Kaljanac i Hadžihasanović su pokušali odrediti kada je Ćurčić sastavio ovaj popis. Najvjerovatnije je nastao između 1917. i 1947. godine. Donja granica povezana je sa smrću historičara Kemure, koji je ranije pisao o sarajevskim džamijama. Nakon njegove smrti otvorio se prostor za novo istraživanje. Gornja granica određena je jednim zanimljivim detaljem iz bilježaka. Ćurčić spominje Kalin hadži-Alijinu džamiju kao postojeći objekt iza Glavne pošte. Ta džamija je srušena 1947. godine. Da je popis nastao kasnije, vjerovatno bi zabilježio i njeno nestajanje.

Ćurčić nije bio samo pisac bilješki nego i strastveni fotograf. U njegovoj zaostavštini nalaze se fotografije koje su nastale tokom tih istraživanja. Jedna od njih prikazuje prostor istočno od Ali-pašine džamije, gdje je zabilježen nišan za koji se pretpostavlja da je prvobitno označavao mezar Ali-paše. Među fotografijama koje je snimio između dva svjetska rata nalazi se prizor istočnog dijela harema ove džamije, na kojem se jasno vidi kameni sarkofag s nišanom bez natpisa, okrunjen turbanom.

Taj spomenik, podignut na izdignutoj platformi, prema kasnijim istraživanjima vjerovatno označava prvobitno mjesto mezara Ali-paše. U vrijeme kada je Ćurčić snimio fotografiju, nišan je još uvijek stajao na staroj lokaciji, prije nego što je kasnije premješten uz sjeverozapadni zid džamije. Upravo zbog toga njegova fotografija danas ima vrijednost gotovo arheološkog dokumenta: ona bilježi stanje koje će ubrzo nestati iz prostora Sarajeva.

Ćurčić je, poput mnogih istraživača svoga vremena, shvatao koliko su takvi detalji važni za razumijevanje historije gradskih sakralnih kompleksa. Njegova bilješka i fotografija potvrđuju da se nije bavio samo velikim građevinama nego i sitnim tragovima prošlosti, rasporedom nišana, starim grobnim mjestima i promjenama koje su se događale u urbanom tkivu grada tokom 20. stoljeća.

Na osnovu sačuvanih fragmenata jasno je da je Ćurčić radio sistematski. Prikupljao je arhivsku građu, obilazio objekte, zapisivao natpise, fotografirao detalje i pokušavao rekonstruirati historiju svakog mjesta. Njegov rad mogao je postati prvi veliki fotografski i historiografski pregled sarajevskih džamija između dva svjetska rata. Zašto rukopis nikada nije objavljen ostaje nepoznato. Rat, političke promjene i lične okolnosti vjerovatno su prekinuli projekt koji je mogao postati jedno od ključnih djela o islamskoj arhitekturi Sarajeva.

IZVOR: Dr. sc. Adnan Kaljanac, Dr. sc. Jasenko Hadžihasanović: „Crtice iz rukopisa Vejsila Ćurčića o džamijama Sarajeva“, PRILOZI ZA PROUČAVANJE HISTORIJE SARAJEVA Broj 11