Na današnji dan prije 119 godina Bošnjaci su prvi put istupili kao politički narod. U Slavonskom Brodu trećeg decembra 1906. osnovana je Muslimanska narodna organizacija, prva bošnjačka politička stranka, predvođena livanjskim begom Ali-begom Firdusom. Nastala iz višegodišnje borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, MNO je označila prijelaz iz spontanih peticija u organizirano političko djelovanje i postavila temelje modernog bošnjačkog identiteta. Iako je djelovala u teškim okolnostima, uz protivljenje vlasti i rezervu dijela inteligencije, stranka je uspjela artikulirati stav da Bošnjaci nisu samo vjerska zajednica, nego narod sa svojim interesima, težnjama i političkim glasom

Godišnjice su uvijek dobra prilika da se podsjetimo na trenutke kad je jedan narod prvi put odlučio politički se identificirati. Za Bošnjake je takav trenutak bio treći decembar 1906. godine, kada je u Slavonskom Brodu osnovana Muslimanska narodna organizacija, prva bošnjačka politička stranka. U tom datumu sabrane su godine nezadovoljstva, nade i straha, ali i nova svijest da se vlastiti interesi više ne mogu prepuštati drugima, ni bečkoj birokratiji, ni ambicijama susjednih nacionalnih pokreta.

Da bismo razumjeli zašto je osnivanje te stranke bilo toliko važno, moramo se vratiti nekoliko godina unazad, u vrijeme kada su Bošnjaci pod austrougarskom upravom tek počinjali shvatati koliko je opasno ostati samo “vjerska zajednica” bez političkog lica. Austro-Ugarska je od 1878. formalno donijela red, sudove, zakone i administraciju, ali je istovremeno nastojala Bošnjake preoblikovati u lojalne podanike, bez utjecaja na krupne odluke o zemlji, vjeri i školstvu. Posebno bolno bilo je pitanje vakufa i vjersko-prosvjetne autonomije.

Mostarska Kiraethana, memorandumi caru i Kállayu, smjena muftije Ali Fehmija Džabića, zatvaranje opozicionih krugova, sve su to bile epizode jedne iste priče: vlast je htjela poslušne muslimane, ali ne i politički narod.

Kada je Zemaljska vlada krajem 1899. godine odbila prijedloge bošnjačkih predstavnika o autonomnoj organizaciji Islamske zajednice, činilo se da je borba izgubljena. Umjesto dijaloga uslijedile su kazne. Muftija Džabić je smijenjen, Kiraethana zatvorena, Šerif Arnautović udaljen iz službe. To je izazvalo talas ogorčenja koji se više nije mogao zaustaviti. Otpor se širio iz Hercegovine u Bosnu, Travnik je postajao novo jezgro opozicije, a stari osjećaj rezignacije polako je ustupao mjesto političkom prkosu.

U isto vrijeme jačao je i srpski autonomni pokret, pa su se dva nezadovoljstva počela preplitati. U Budimpešti, Beču i Sarajevu kružile su vijesti o zajedničkom nastupu Bošnjaka i Srba protiv austrougarske politike u Bosni i Hercegovini.

Iz tih previranja izrasla je potreba za jasnijom organizacijom. Autonomni pokret nije bio jedinstven. S jedne strane stajao je krug okupljen oko muftije Džabića, radikalniji, nepomirljiv prema vlastima. S druge, zemljoposjedničko krilo, oličeno u liku Ali-bega Firdusa iz Livna, sklono pregovorima, ali svjesno da se bez čvrste organizacije ništa ne može postići. U takvoj atmosferi vođe pokreta u februaru 1906. odlaze u Istanbul, da u egzilu posjete muftiju Džabića i traže njegovu saglasnost da nastupe u ime bošnjačkog naroda. Taj susret, koji je u to vrijeme možda izgledao kao još jedan u nizu bezbrojnih razgovora, zapravo je otvorio put osnivanju prve bošnjačke stranke.

Krajem 1906. godine, u Brodu na Savi, okupili su se bošnjački prvaci iz cijele Bosne i Hercegovine. Slavonski Brod izabran je i zato što se nalazio izvan neposrednog dosega sarajevske Zemaljske vlade. U toj atmosferi opreza, ali i odlučnosti, donesena je odluka o formiranju Muslimanske narodne organizacije. Za prvog čovjeka novonastale stranke izabran je Ali-beg Firdus, livanjski beg, zemljoposjednik i jedan od najutjecajnijih vođa autonomnog pokreta. Njegov izbor nije bio slučajan. Smatran je umjerenim, ali ne i podaničkim političarem, čovjekom koji je znao govoriti i sa vlastima i sa opozicijom.

Muslimanska narodna organizacija nije bila samo stranački “štambilj” na jednom sastanku. Ona je označila prijelaz Bošnjaka iz faze spontanih peticija i ad hoc delegacija u fazu organiziranog političkog djelovanja. U prvim mjesecima nakon osnivanja MNO nastoji formirati ogranke u što većem broju gradova i kasaba. To je bio pokušaj da se pokret proširi na šire mase i da prestane biti privilegija uskog kruga begova i uglednika. Vlasti su, naravno, nastojale usporiti taj proces, pa je osnivanje ogranaka nailazilo na administrativne prepreke, nadzor i latentne prijetnje.

Program stranke oblikovan je pod utjecajem dviju velikih tema koje su obilježile bošnjačku politiku na prijelazu stoljeća. Prva je borba za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, dakle pravo da muslimani sami uređuju svoja vjerska pitanja, upravljaju vakufskom imovinom, određuju rad mekteba i medresa, te čuvaju vlastitu ulemansku hijerarhiju. Druga je zaštita posjedničkih interesa, jer je bošnjačko begovsko slojevitost trpjelo posljedice agrarnih pritisaka, dužničkih odnosa i promjene vlasničke strukture u korist novih, često kršćanskih elita. U takvom spoju vjerskog i ekonomskog pitanja ogleda se realnost jednog društva koje se modernizira pod tuđom upravom, ali bez svoje volje.

Treće važno područje bila je vizija državno-pravnog položaja Bosne i Hercegovine. Muslimanska narodna organizacija polazila je od stava da Bosna treba ostati u okvirima Osmanskog carstva, ali sa širokom autonomijom. Austro-Ugarska se doživljavala kao privremeni upravitelj s mandatom evropskih sila, a ne kao trajni suveren. U tome je postojala i prepoznatljiva srodnost sa srpskim autonomnim pokretom, pa je saradnja sa srpskim političarima izgledala prirodnijom od saradnje s hrvatskim, koji su bili čvršće vezani uz Katoličku crkvu i bečke centre moći. Glasilo stranke, list “Musavat”, često je objašnjavalo da je takvo savezništvo taktički razumno upravo zato što se na taj način čuva posebnost bošnjačkih interesa.

Osnivanje stranke značilo je i važan iskorak u razumijevanju vlastitog identiteta. Bošnjaci su dotad često nastupali kao “muslimani” u vjerskom smislu, a rjeđe kao narod sa zasebnim političkim programom. MNO je, makar nesavršeno, taj jaz počela popunjavati. U njenim dokumentima i javnim istupima sve se češće naglašava posebnost bosanskih muslimana u odnosu na Srbe i Hrvate, ali i odbijanje da se prihvati jednostavna podjela na “dva plemena jedne nacije”, kako su to tada sugerirali veliki srpski i hrvatski nacionalni projekti. Bošnjaci nisu htjeli biti dodatak tuđem političkom programu. Htjeli su vlastiti.

Socijalna baza stranke bila je prije svega u gradovima. Zanatlije, sitni trgovci, gradski obrtnici i dio veleposjedničkog sloja činili su jezgro koje je pratilo pozive MNO-a. Statistički podaci iz tog vremena pokazuju da su Bošnjaci činili više od polovine svih obrtnika u Bosni i Hercegovini, ali je njihov kapital bio ograničen, a pristup bankama i državnim kreditima otežan. Postojalo je nekoliko uglednih poduzetnika koji su se usudili ulaziti u veće trgovačke i izvozne poslove, ali to su bile rijetke iznimke. U takvom ambijentu bilo je teško stvoriti snažan, ekonomski oslonjen politički pokret.

Dodatni problem bio je odnos bošnjačke inteligencije prema Muslimanskoj narodnoj organizaciji. Većina tada školovanih muslimana, bilo da su radili u administraciji, prosvjeti ili pravosuđu, bila je vezana uz Zemaljsku vladu, smatrala je karijeru važnijom od opozicionog rada i zazirala od otvorenog sukoba s vlastima. Sam Ali-beg Firdus je, u jednom razgovoru u Istanbulu, žalio što je narod ostao bez “vlastitog temelja” u vidu nacionalno svjesne inteligencije. To nije bila samo retorička figura, nego tačan opis stranačke strukture.

MNO je bila stranka bez ozbiljne intelektualne infrastrukture, što je ograničilo njene mogućnosti, posebno na kulturnom polju.

Ipak, stranka nije odustajala od pokušaja da se učvrsti i na tom planu. Otvarale su se čitaonice, jačalo se glasilo “Musavat”, a jedna od važnijih pobjeda bilo je preuzimanje kontrole nad društvom “Gajret” 1907. godine. “Gajret” je, barem u začetku, bio djelo bošnjačkih intelektualaca koji nisu bili bliski MNO-u, no nakon promjene u upravi društvo sve više postaje produžena ruka stranačkih elita. Time se Muslimanska narodna organizacija, uz sve slabosti, ipak učvršćuje kao okvir u kojem se spajaju humanitarni, kulturni i politički rad.

U središtu svega nalazio se lik Ali-bega Firdusa. Rođen u Livnu 1864. godine, ponikao je iz stare kapetanske porodice Firdusa, koja je u osmansko doba imala veliki utjecaj u Livanjskom polju. Njegovi preci bili su kapetani, zemljoposjednici i lokalni “drugi carevi”, kako su ih opisivali suvremenici. U mladosti je učio u ruždiji, a zatim u Istanbulu, gdje je savladao turski, arapski i perzijski jezik. Bio je livanjski načelnik, član Zemaljske vakufske komisije, a kasnije i jedan od predvodnika muslimanskog autonomnog pokreta. Zemaljska vlada ga je u početku vidjela kao umjerenjaka, čovjeka s kojim se može razgovarati. Vremenom je postao upravo ono što je vlast pokušavala izbjeći, ključna figura političke artikulacije bošnjačkih zahtjeva, te prvi predsjednik Bosanskog sabora.

Gledano iz današnje perspektive, Muslimanska narodna organizacija nije ostvarila sve ono čemu je težila. Nije uspjela zaustaviti iseljavanje Bošnjaka u Osmansko carstvo, nije riješila agrarno pitanje u korist begovskog sloja, niti je postigla trajni sporazum s austrougarskim vlastima o statusu islamskih institucija. Nije uspjela ni privući većinu inteligencije na svoju stranu. Ali je uradila nešto možda još važnije. Pokazala je da Bošnjaci mogu biti politički organizirani, da mogu formirati stranku, usvojiti program, održavati skupštine, voditi pregovore i zauzimati se za vlastite interese u formama modernog parlamentarizma.

Zato treći decembar 1906. ne treba posmatrati samo kao datumski podatak iz udžbenika. Taj dan simbolizira prelazak iz jednog svijeta u drugi. Iz svijeta u kojem Bošnjaci nastupaju kao “vjernici” koji mole i protestiraju, u svijet u kojem nastupaju kao politički narod, sa svim unutrašnjim proturječnostima, sukobima i slabostima. U tom prelazu leži i početak dugog puta prema kasnijim strankama, pokretima i organizacijama koje će, svaka na svoj način, nastojati odgovoriti na isto pitanje: kako sačuvati dostojanstvo i identitet, a istovremeno učestvovati u modernoj politici.

Godišnjica osnivanja Muslimanske narodne organizacije stoga nije samo prilika da se prisjetimo imena poput Ali-bega Firdusa, muftije Džabića ili Šerifa Arnautovića. To je i prilika da shvatimo koliko je važno da jedan narod ne odustaje od vlastitog političkog glasa. Bošnjaci su ga toga dana u Slavonskom Brodu prvi put jasno i organizirano podigli. Odjek tog glasa čuje se, na različite načine, i danas.