Današnja posjeta mađarskog ministra vanjskih poslova Petera Szijjártóa Banjoj Luci, odmah nakon jučerašnje zabrane slijetanja vojnog aviona te jučerašnjeg sastanka Milorada Dodika i vrha RS-a s Viktorom Orbanom u Budimpešti, dodatno produbljuje već ozbiljno narušene odnose između Mađarske i Bosne i Hercegovine. Riječ je o novom činu u nizu skandala i provokativnih poteza Budimpešte, od političke zaštite Dodiku do otvorenog ignorisanja državnih obilježja BiH, čime Mađarska sve otvorenije zauzima poziciju faktora destabilizacije, a ne partnera na evropskom putu Bosne i Hercegovine

Današnja posjeta mađarskog šefa diplomatije Petera Szijjártóa Banjoj Luci, svega dan nakon što je Ministarstvo odbrane BiH zabranilo slijetanje vojnog aviona kojim je prvobitno namjeravao doći, te svega nekoliko sati nakon jučerašnje posjete Milorada Dodika i njegovog entitetskog rukovodstva Budimpešti, nastavak je dugog niza skandala i duboko problematičnog odnosa Mađarske prema Bosni i Hercegovini.

Szijjártó je jutros sletio na aerodrom u Mahovljanima, očito koristeći državni avion a u Banjoj Luci će primiti počasni doktorat tamošnjeg univerziteta. Posjeta dolazi neposredno nakon što su Dodik, v.d. predsjednica RS-a Ana Trišić-Babić i novoizabrani predsjednik RS-a Siniša Karan bili u Mađarskoj na sastanku s Viktorom Orbanom, ponovo bez obilježja države BiH. Upravo iz Budimpešte, uvrijeđen zabranom slijetanja vojnog aviona, Dodik je uputio nove prijetnje blokadama državnih institucije signalizirajući tako da će Orban i dalje ostati utočište za njegove političke avanture i izvor dodatnih pritisaka na bosanske institucije.

U nizu primjera koji ilustriraju duboko problematičan odnos Mađarske prema Bosni i Hercegovini, posebno se izdvajaju istupi premijera Viktora Orbana, poznatog po rasističkim i ekstremističkim stavovima prema migrantima, izbjeglicama i manjinama. Orban je, podsjetimo, Bošnjake, muslimansku slavensku naciju s višestoljetnim evropskim identitetom, opisao kao “izazov” za Evropsku uniju, sugerirajući da je teško integrisati zemlju s “dvije miliona muslimana”.

Takve izjave nose jasnu stigmatizacijsku poruku i predstavljaju ozbiljan udar na evropski princip ravnopravnosti naroda i religija. Dok zemlje s većinskim kršćanskim stanovništvom “prolaze”, Bosnu i Hercegovinu se tretira kao civilizacijski problem, čime se direktno diskriminira njeno stanovništvo.

Orbanovi komentari dodatno su opterećeni činjenicom da njeguje izuzetno bliske odnose s političkim vrhom entiteta RS, koji otvoreno zagovara secesiju i potkopava ustavni poredak BiH. Posjete delegacija iz Banje Luke Budimpešti redovno se odvijaju bez obilježja Bosne i Hercegovine, što predstavlja otvoreno i namjerno ignorisanje državnih obilježja. Mađarski i entitetski simboli pritom stoje sami, šaljući nedvosmislenu političku poruku: entitet Republiku Srpsku se tretira kao državu, a Bosna i Hercegovina je nepostojeća. Taj obrazac ponavlja se uprkos formalnom prisustvu entitetskih dužnosnika u ulozi koja je više ceremonijalna nego stvarna dok je centralna pozicija uvijek rezervisana za Milorada Dodika.

Ovaj niz političkih poruka dodatno je opterećen nedavnim sigurnosnim incidentom u kojem su dvojica državljana Mađarske uhapšena u BiH pod sumnjom za špijunažu, što je dodatno pogoršalo percepciju mađarskog djelovanja u zemlji. Svi ovi primjeri zajedno čine jasnu sliku: Budimpešta prema Bosni i Hercegovini vodi politiku koja je otvoreno nepoštujuća, destabilizirajuća i duboko suprotna evropskim vrijednostima i principima dobrosusjedstva.

Historijski gledano, kada se govori o odnosu mađarskih odnosno ugarskih vladara prema Bosni, prva historijska asocijacija gotovo instinktivno vodi ka Matiji Korvinu, jednom od najmoćnijih evropskih kraljeva svoga vremena. Njegova historijska slava vezana je i za pokušaje zaustavljanja osmanskog prodora nakon pada srednjovjekovne bosanske države. Upravo je Bosna bila prostor na kojem se sudarala ambicija ugarske krune, nastojanje za teritorijalnom ekspanzijom i želja da se prostor između Jadrana i Save pretvori u zaštitni bedem srednjoevropskog prostora.

Korvinova politika prema Bosni bila je spoj diplomatske taktike i realpolitičkog interesa. Uoči konačnog osmanskog napada on se sastao sa Stjepanom Tomaševićem u Tolni početkom 1463. godine, uz dogovor da će Ugarska pružiti vojnu pomoć Bosni u slučaju invazije. Plan je bio ambiciozan: odbiti osmanski udar, a potom zajedno pokušati povratiti Smederevo i obnoviti Despotovinu. No Mehmed II je preduhitrio Korvina, izveo majstorsku obmanu i u isto vrijeme uvjerio Bosance da neće napasti, a Korvina da sprema pohod na Beograd. Kada su vijesti o prevari stigle u Budim, Bosna je već pala, a posljednji kralj pogubljen.

Korvin je nakon toga nastavio niz političkih i vojnih akcija, učvršćujući ugarsku vlast u Jajačkoj i Srebreničkoj banovini, stvarajući lanac utvrda od Beograda do Senjske kapetanije. Bio je to pokušaj da se nadomjesti izgubljeni bosanski saveznik i osigura tampon-zona prema istoku.

Odnos prema Bosni definirao je I jedan drugi moćni ugarski monarh, Ludovik Anžuvinac (Lajos Veliki). Njegova vladavina, obilježena titulama od Poljske do Dalmacije, uključivala je niz pohoda na Bosnu pod izgovorom “borbe protiv hereze”. Ludovik je od 1356. do 1363. pokušavao vojno i politički potčiniti Bosnu, zauzimao utvrde, kontrolirao županije Vrbas, Dubicu i San u, a čak i teritorije poput Klisa i Omiša. Prema historijskim izvorima, Ludovik je na temelju ženidbe s bosanskom princezom smatrao da ima legitimno pravo na bosanske zemlje argument koji se u evropskim dvorovima koristio kao alat pritiska i opravdanja za vojnu ekspanziju.

Ugarska ekspanzija tada je zahvatila prostore od Glaža do Drijeva; najveći i strateški najvažniji posjedi na zapadu Bosne prelaze u ruke ugarske krune, a kralj Tvrtko I bio je prisiljen da Ugarskoj prepusti ogromne teritorije zapadne Bosne.

Početkom 15. stoljeća bosansko-ugarski sukobi ulaze u novu, brutalnu fazu pod vladavinom Žigmunda Luksemburškog. Njegovi pohodi od 1404. do 1410. bili su najdugotrajniji i najintenzivniji do tada. U tom periodu Ugarska osvaja Srebrenik, Bobovac, Vranduk i niz drugih utvrda; Srebrenica se pod Žigmundovim vojnim pritiskom pretvara u poprište krvave pobune rudara. Žigmund se čak ozbiljno zanio idejom da preuzme bosansku krunu. Bosna je u tom periodu bila gotovo potpuno uvučena u orbitu ugarske politike, a dio njenih najvažnijih utvrda bio je pod direktnom mađarskom upravom.

Ovi procesi pokazuju kontinuitet mađarskog političkog interesa za Bosnu: vojna prisila, diplomatski pritisak i stalna želja za širenjem utjecaja.

Sa slabljenjem Osmanskog Carstva u 19. stoljeću, mađarske ambicije ponovo oživljavaju. Zahvaljujući diplomatskim naporima ministra vanjskih poslova Mađarske, Gyule Andrássyja, Austro-Ugarska na Berlinskom kongresu 1878. dobija upravu nad Bosnom i Hercegovinom. Upravljanje Bosnom povjereno je mađarskim strukturama, a jedan od najpoznatijih administratora postaje Benjamin Kállay, tvorac projekta “bosanstva”, pokušaja stvaranja posebnog identiteta koji bi Bosnu čvrsto privezao za Budimpeštu.

Istovremeno, Mađarska šalje svoje činovnike, investitore i koloniste u Bosnu, do Prvog svjetskog rata u BiH živi oko 30.000 Mađara. Cilj je bio jasan: pretvoriti Bosnu u ekonomsko i strateško uporište, pomjeriti težište Monarhije prema istoku i učiniti Budimpeštu središtem odlučivanja umjesto Beča.

Manje poznat dio historije jeste da su početkom Prvog svjetskog rata i unutar bošnjačke elite postojale ideje o posebnom političkom aranžmanu s Mađarskom. Naime, dio muslimanskih političkih prvaka zagovarao je autonomno rješenje bosanskog pitanja pod mađarskom krunom, iz straha od majorizacije u mogućoj južnoslavenskoj zajednici. To svjedoči da historijski odnosi dviju zemalja nisu uvijek bili jednostrano konfliktni, ali da su gotovo u pravilu bili uvjetovani velikim geopolitičkim pritiscima.

Stoljeće poslije, uloga Mađarske u Bosni ponovo biva snažno politički obojena, ali ovoga puta u potpuno drugačijem kontekstu. Pod vlašću Viktora Orbana, Mađarska usvaja sve tvrđe antimigrantske i antimuslimanske stavove. Islam se prikazuje kao civilizacijska prijetnja, što je kulminiralo izjavom da je “izazov kako integrirati zemlju s dva miliona muslimana”, misleći pritom na Bosnu i Hercegovinu. Ovakve izjave ne predstavljaju samo neukusnu politizaciju religije, one su direktna uvreda za Bošnjake i udar na evropske vrijednosti pluralizma.

U historijskom luku od 14. stoljeća do danas vidi se obrazac: mađarske elite Bosnu najčešće posmatraju kao prostor na kojem se ostvaruju regionalne ambicije, bilo kroz oružane pohode, diplomatske pritiske, kolonizaciju, ekonomske akvizicije ili politička partnerstva s akterima koji rade protiv bosanskog državnog interesa. Ako su Matija Korvin, Ludovik i Žigmund bosanski prostor vidjeli kao stratešku tampon-zonu prema jugoistoku, današnje mađarsko rukovodstvo ga vidi kao geopolitičku platformu za jačanje vlastite regionalne moći.

Veza Bosne i Mađarske, gledana kroz stoljeća, jeste složena i promjenljiva, ali jedno je konstantno: mađarske političke ambicije na ovom prostoru nikada nisu bile bezazlene. Danas, u vrijeme kada evropske integracije zahtijevaju dijalog i poštovanje, retorika i praksa Budimpešte prema Bosni i Hercegovini ponovo otvaraju stare rane i podsjećaju na dugu historiju u kojoj je Bosna nerijetko bila posmatrana ne kao ravnopravni susjed, nego kao geopolitički plijen.