Izvještaji koji potiču iz Teherana sugerirajui da Iran sada prijeti zatvaranjem Hormuškog moreuza. Sardar Esmail Kowsari, član iranskog parlamenta i komandant Korpusa islamske revolucionarne garde, upozorio je u intervjuu da se zatvaranje plovnog puta „razmatra i da će Iran odlučno donijeti najbolju odluku“.

Zahvaljujući neobičnosti drevne geološke historije, gotovo polovina globalnih rezervi nafte i plina nalazi se ispod ili oko voda Arapskog zaljeva, a protok najvećeg dijela tog blaga prema svijetu mora proći kroz usko pomorsko grlo Hormuškog tjesnaca.

U petak je izraelski premijer Benjamin Netanyahu rekao svijetu da je neviđeni izraelski napad na Iran ranije tog dana bio “čin samoodbrane”, s ciljem ometanja njegovog nuklearnog programa.

Do subote je Izrael proširio svoje ciljeve s nuklearnih postrojenja, tvornica balističkih raketa i vojnih zapovjednika na naftna postrojenja, a Iran je uzvratio napadom na balističkim raketama na Izrael.

U svom video prijenosu, Netanyahu je rekao: „Napadnut ćemo svaku lokaciju i svaku metu ajatolaškog režima, a ono što su do sada osjetili nije ništa u poređenju s onim što će im biti predato u narednim danima.“

U trenutku, Izrael je eskalirao sukob u krizu s potencijalno neposrednim posljedicama za sve zaljevske države proizvođače nafte i plina, a dugoročno gledano, za ekonomije regije i cijelog svijeta.

Izvještaji koji potiču iz Teherana sugerirajui da Iran sada prijeti zatvaranjem Hormuškog moreuza. Sardar Esmail Kowsari, član iranskog parlamenta i komandant Korpusa islamske revolucionarne garde, upozorio je u intervjuu da se zatvaranje plovnog puta „razmatra i da će Iran odlučno donijeti najbolju odluku“.

Iako je moreuz, prema riječima Američke uprave za energetske informacije, „najvažnija svjetska tranzitna tačka za naftu“ – oko petine ukupne svjetske potrošnje tečnih naftnih derivata prolazi kroz njega – dva glavna proizvođača nafte, UAE i Saudijska Arabija, imaju alternativne rute do svjetskih tržišta za svoje proizvode.

Saudi Aramco upravlja sa dva naftovoda i plinovoda koji mogu prenositi do 7 miliona barela dnevno od Abqaiqa u Zaljevu do Yanbua na obali Crvenog mora. Aramco je dosljedno pokazivao otpornost i sposobnost da zadovolji zahtjeve svojih klijenata, čak i kada je napadnut 2019. godine.

Naftna polja UAE na kopnu povezana su s lukom Fujairah u Omanskom zaljevu – iza Hormuškog tjesnaca – naftovodom koji može prenositi 1,5 miliona barela dnevno. Naftovod je i ranije privlačio pažnju Irana. 2019. godine, četiri tankera za naftu, od kojih su po dva pripadala Saudijskoj Arabiji i UAE, napadnuta su kod luke Fujairah.

Izrael ne pogađa zatvaranje moreuza

Iran nikada nije u potpunosti zatvorio Hormuški tjesnac, ali je više puta prijetio da će to učiniti kao odgovor na geopolitičke tenzije.

Historijski gledano, koristio je prijetnju zatvaranjem kao strateški alat za pregovaranje, posebno tokom perioda pojačanih sukoba. Na primjer, 2012. godine prijetio je da će blokirati tjesnac kao odmazdu za sankcije SAD-a i Evrope, ali to nije učinio.

Naravno, poremećaji u snabdijevanju bi uzrokovali ogroman porast cijene energije i srodnih troškova poput osiguranja i transporta. To bi indirektno utjecalo na inflaciju i cijene širom svijeta, od SAD-a do Japana.

Prema riječima stručnjaka, Iran može koristiti bespilotne letjelice, poput serije Shahed, za ciljanje određenih brodskih ruta ili infrastrukture u moreuzu. Također bi mogao pokušati koristiti ratne brodove za fizičko ometanje prolaza kroz moreuz.

Ironično, jedina zemlja u regiji koja se ne bi suočila s direktnim posljedicama blokade Hormuškog moreuza je Izrael. Sva procijenjena potrošnja od 220.000 barela sirove nafte dnevno dolazi preko Mediterana, iz zemalja kao što su Azerbejdžan (izvozi se putem naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan, koji prolazi kroz Tursku do istočnog Mediterana), SAD, Brazil, Gabon i Nigeriju.

Sposobnost ometanja saobraćaja u Hormuškom moreuzu je jedno, a potpuno zatvaranje je sasvim drugo, jer bi to naštetilo iranskoj ekonomiji s obzirom na to da se oslanja na ovaj plovni put za izvoz nafte.

Historija uči da je zatvaranje protoka nafte iz Arapskog zaljeva mnogo lakša za reći nego postići. Prva zemlja koja je pokušala spriječiti izvoz nafte iz Zaljeva bila je Britanija, koja je 1951. godine blokirala izvoz iz rafinerije Abadan  kao odgovor na odluku iranske vlade da nacionalizira naftnu industriju zemlje.

Motiv je bio isključivo finansijski. Britanija je 1933. godine, u obliku Anglo-iranske naftne kompanije, preteče današnjeg BP-a, dobila jednostranu koncesiju za naftu od iranske vlade i nije bila voljna da je se odrekne.

Blokada nije potrajala – osiromašenoj poslijeratnoj Britaniji nafta iz Abadana bila je potrebna jednako kao i Iranu – ali posljedice britanskih postupaka se vjerovatno osjećaju i danas.

Samo postojanje sadašnjeg iranskog režima posljedica je puča iz 1953. godine, koji su zajednički organizovale Britanija i SAD, a kojim je svrgnut tadašnji premijer Mohammed Mossadegh, arhitekta plana nacionalizacije nafte, i koji je postavio Iran na put ka Islamskoj revoluciji 1979. godine.

Prva moderna blokada isporuka nafte u Zaljevu dogodila se sljedeće godine, kada je Sadam Husein, nadajući se da će iskoristiti poremećaje uzrokovane revolucijom i svrgavanjem šaha, napao Iran, što je izazvalo katastrofalan osmogodišnji iransko-irački rat.

I dalje opremljen šahovskim zračnim snagama i mornaricom koju su SAD obezbijedile i obučile, prva reakcija Irana bila je uspješna blokada iračkih ratnih brodova i tankera za naftu u Umm Qasru, jedinoj iračkoj dubokomorskoj luci.

Irački avioni su počeli napadati iranske brodove u Zaljevu, izazivajući iranski odgovor koji se u početku fokusirao na neutralne brodove koji su dovozili zalihe u Irak preko Kuvajta, što je ubrzo eskaliralo u napade obje strane na brodove svih zastava.

Prvi tanker koji je pogođen bio je turski brod koji su bombardirali irački avioni 30. maja 1982. godine, tokom utovara na iranskom naftnom terminalu na ostrvu Kharg. Prvi koji je proglašen potpunim gubitkom bio je grčki tanker, pogođen iračkom raketom Exocet 18. decembra 1982. godine.

Što se tiče izgubljenih života i oštećenih ili uništenih brodova, takozvani Tankerski rat bio je izuzetno skupa epizoda, koja je uzrokovala privremeni nagli porast cijena nafte. Do njegovog završetka 1987. godine, napadnuto je više od 450 brodova iz 15 zemalja, od kojih dvije trećine od strane Iraka, a ubijeno je 400 članova posade mnogih nacionalnosti.

Među poginulima je bilo 37 američkih mornara. Dana 17. maja 1987. godine, američka fregata USS Stark, koja je patrolirala u Zaljevu na pola puta između Katara i iranske obale, pogođena je s dvije rakete Exocet koje je ispalio irački avion Mirage.

Ali ni u jednom trenutku tokom Tankerskog rata protok nafte kroz Hormuški moreuz nije bio ozbiljno poremećen.

„Iran nije mogao u potpunosti zatvoriti moreuz čak ni 1980-ih“, rekao je Sir John Jenkins, bivši ambasador Ujedinjenog Kraljevstva u Saudijskoj Arabiji i Iraku.

„Istina je da su u to vrijeme Velika Britanija i drugi imali značajne kapacitete za čišćenje mina, koje nam danas nedostaju. Ali čak i ako bi Iran ponovo postavio mine ili na druge načine ometao plovidbu u moreuzu, to bi gotovo sigurno privuklo američke pomorske snage iz 5. flote (sa sjedištem u Bahreinu), a možda i zračne snage.

Rezultati Tankerskog rata

„Također, pokušaj zatvaranja Hormuza će pogoditi njihovu vlastitu značajnu ilegalnu trgovinu naftom.“

Bez obzira na to, Iranci „će biti u velikom iskušenju da to učine.“ „Ali to je delikatna računica – učiniti dovoljno da se Rusija, a posebno Kina, uključe u podršku deeskalaciji, ali ne dovoljno da se izazove američka akcija, efektivno na strani Izraela“, rekao je Jenkins.

U analizi objavljenoj u februaru prošle godine, nakon porasta pomorske agresije Irana u i oko Hormuškog moreuza, Centar za sigurnosnu politiku, washingtonski think-tank, zaključio je da, budući da je 76 posto sirove nafte koja prolazi kroz njega namijenjeno azijskim tržištima, „kao jednom od jedinih preostalih saveznika Teherana, ne bi bilo u najboljem interesu Kine da se moreuz potpuno zatvori.“

Lekcije naučene tokom Tankerskog rata 1980-ih relevantne su i danas. Nakon tog sukoba, analiza Straussovog centra za međunarodnu sigurnost i pravo ponudila je hladnu procjenu ranjivosti Hormuškog moreuza na bilo kakav pokušaj prisilnog zatvaranja od strane Irana.

„Naše istraživanje i analiza otkrivaju značajna ograničenja iranske sposobnosti da materijalno smanji protok nafte kroz Hormuški moreuz tokom dužeg vremenskog perioda“, navodi se u izvještaju objavljenom 2008. godine.

„Nalazimo da bi velika iranska kampanja dala oko 5 posto šanse da se zaustavi tranzit svakog tankera samoubilačkim napadima malih brodova i otprilike 12 posto šanse za…“mogućnost zaustavljanja tranzita svakog tankera rafalima protivbrodskih krstarećih raketa.”

U početku je Tankerski rat doveo do pada komercijalnog brodarstva od 25 posto i privremenog naglog porasta premija osiguranja i cijene sirove nafte.

„Ali Tankerski rat nije značajno poremetio isporuke nafte… Čak ni u svojoj najintenzivnijoj tački, nije uspio poremetiti više od 2 posto brodova koji prolaze kroz Zaljev“, navodi se u izvještaju.

Suština je, navodi se, „da ako dođe do poremećaja u protoku nafte, svjetsko tržište nafte zadržava ugrađene mehanizme za ublažavanje početnih efekata. A budući da je dugoročni poremećaj moreuza, prema našoj analizi kampanje, vrlo nevjerovatan, ublažavanje početnih efekata bi moglo biti sve što nam treba.

„Panika je, dakle, nepotrebna.“

Kritičari Izraela kažu da već ima mnogo toga za odgovarati u pokretanju svog jednostranog napada na Iran. Netanyahu godinama tvrdi da je Iran “samo nekoliko mjeseci udaljen” od proizvodnje nuklearnog oružja i njegova tvrdnja da je to slučaj sada nema više kredibiliteta nego prije.

“Benjamin Netanyahu je započeo rat s Iranom koji nema opravdanja”, rekao je Justin Logan, direktor odbrane i vanjske politike u washingtonskom thin-tanku Cato Institute.

Početni napadi u petak su pretekli izjavu američkog predsjednika Donalda Trumpa ranije istog dana da su “Sjedinjene Države posvećene diplomatskom rješenju iranskog nuklearnog pitanja”.

“Iran nije bio na rubu sticanja nuklearnog oružja”, rekao je Logan. “Nije izbacio inspektore IAEA, od kojih su dolazile sve informacije o iranskom nuklearnom programu. Nije obogatio uranijum do nivoa za oružje.”

Prave motive Netanyahua za pokretanje napada u ovom trenutku političkim posmatračima nije teško pogoditi.

Uspješno je poremetio američko-iranske nuklearne pregovore – tekući pregovori, koji su trebali biti nastavljeni u nedjelju u Omanu, otkazani su.

Napad je također uzrokovao odgađanje trodnevnog zajedničkog mirovnog samita Saudijske Arabije i Francuske o Gazi u UN-u, koji je trebao početi u utorak, s pitanjem palestinskog suvereniteta visoko na dnevnom redu – anatema za Netanyahuovu desničarsku vladu protiv dvije države.

„Izrael ima pravo birati vlastitu vanjsku politiku“, rekao je Logan.

Ali „istovremeno, ima i odgovornost da snosi troškove te politike.“