Preživjele da kažu istinu: Zločini nad ženama u logoru Omarska

U logoru Omarska, uspostavljenom nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru 1992. godine, žene su bile izložene sistemskom ponižavanju, torturi i seksualnom nasilju koje je dugo ostajalo potisnuto u javnom pamćenju. Pravdu nisu dočekale, a zločini silovanja u Omarskoj i silovatelji, iako dokazani, nikada nisu presuđeni

Zločini počinjeni u srpskom koncentracionom logoru Omarska spadaju među najmračnije epizode rata u Bosni i Hercegovini, ali iskustva žena zatočenih u tom prostoru dugo su ostajala potisnuta na marginu javnog pamćenja. Dok su masovna ubistva, mučenja i logorski režim postali dio šire historijske slike, rodna dimenzija nasilja, posebno seksualno nasilje i sistematsko ponižavanje žena, rijetko je bila u središtu pažnje.

Seksualno nasilje nad zatočenim ženama osnova je naučnog rada „Preživjele da kažu istinu: Zločini nad ženama u logoru Omarska“, autora Mersihe Jaskić i Jasmina Medića, objavljenom u prvom Godišnjaku Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava sarajevskog Univerziteta, koji se temelji na svjedočenjima preživjelih žena i sudskim iskazima pred međunarodnim i domaćim sudovima. Rad rekonstruira kako je Omarska funkcionirala kao sistem nasilja, kako su žene bile izložene svakodnevnoj torturi i seksualnom zlostavljanju, te kako se njihova borba za istinu nastavila i nakon zatvaranja logora u sudnicama, javnom prostoru i kolektivnom pamćenju. Bosna donosi sublimiranu verziju važnog naučnog rada.

***

Zločini počinjeni nad ženama u logoru Omarska nisu započeli iza bodljikave žice, niti su bili posljedica stihijskog ratnog nasilja. Njihov početak treba tražiti u Prijedoru, u noći s 29. na 30. april 1992. godine, kada je Srpska demokratska stranka nasilno preuzela vlast i grad pretvorila u prostor planske represije. Tog trenutka prestao je važiti bilo kakav građanski poredak: lokalne institucije stavljene su pod kontrolu kriznog štaba, policija je podređena političkim ciljevima, a javni prostor očišćen od svakog oblika pluralizma.

Preuzimanje vlasti nije bilo improvizacija. Ono je provedeno brzo, koordinirano i bez otpora, jer je sistem već bio pripremljen. Ubrzo su uslijedile naredbe koje su jasno označile ko više ne pripada gradu. Nesrpsko stanovništvo, prije svih Bošnjaci i Hrvati, postalo je meta: kroz hapšenja, otkaze, zabrane kretanja, pretrese kuća i javno obilježavanje. Radio Prijedor je emitovao poruke koje su služile kao otvoreni signal za progon. Grad je u kratkom roku pretvoren u zatvor.

Iz tog političkog i institucionalnog nasilja nastaje mreža logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje. Oni nisu bili privremeni prihvatni centri, nego ključni mehanizam etničkog čišćenja. Omarska, smještena u prostoru nekadašnjeg rudnika, postala je najbrutalniji izraz tog sistema. Tamo su dovođeni ljudi za koje se smatralo da moraju biti slomljeni, uklonjeni ili ubijeni ne zbog onoga što su učinili, nego zbog onoga kako su se zvali.

Logor Omarska uspostavljen je krajem maja 1992. godine, nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru, kao dio mreže zatočeničkih objekata namijenjenih izolaciji i eliminaciji nesrpskog stanovništva. Smješten u krugu nekadašnjeg rudnika, logor je vrlo brzo postao centralno mjesto zatočenja Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora i okolnih mjesta. Upravom logora rukovodili su Milojica Kos, kao komandir, i Miroslav Kvočka, njegov zamjenik, dok je čitav sistem funkcionirao uz podršku lokalnih policijskih i vojnih struktura. Pod njihovom odgovornošću, Omarska je razvijena u prostor sistemskog mučenja, ponižavanja i ubistava, u kojem su zločini bili dio svakodnevnog režima, a ne izuzetak.

Iako je većina zatočenika bila muškog spola, žene su u logor dovođene ciljano. Među njima su bile profesorice, službenice, aktivistkinje, medicinske radnice, ali i supruge, kćerke i majke muškaraca koji su već bili zatočeni ili ubijeni. Njihovo hapšenje imalo je jasnu poruku: niko nije zaštićen, ni po spolu, ni po civilnom statusu.

Žene su u Omarsku dovođene najčešće tokom juna 1992. godine. Od prvog trenutka zatočenja, žene su bile izložene sistematskom poniženju. Oduzimanje identiteta, vrijeđanje, prijetnje, uskraćivanje osnovnih potreba i stalna neizvjesnost činili su svakodnevicu. Logor nije funkcionisao samo kroz fizičku silu, nego kroz stalno održavanje straha. Seksualno nasilje nije moralo biti izvršeno da bi djelovalo; sama njegova mogućnost bila je ugrađena u režim kontrole.

U toku tromjesečnog postojanja logora Omarska 37 žena bilo je zatočeno u njemu. To su: Habiba Harambašić, Nusreta Sivac, Zlata Cikota, Zlata Bilajac, Safeta Medunjanin, Jadranka Cigelj, Magbula Beširević, Edna Dautović, Fikreta Pervanić, Fikreta Sarajlić, Jasminka Hadžibegić, Munevera Mašić, Sena Mistrić, Adevija Mahmuljin, Velida Mahmuljin, Tidža Alagić, Suada Ramić, Azra Žerić, Sadija Avdić, Mirsada Hadžalić, Zuhra Kamber, Sifeta Sušić, Tesma Elezović, Sabiha Obradović, Senada Čaušević, Seada Ćurak, Sabiha Turkanović, Velida Karagić, Zumra Mehmedagić, Namka Ališić, Dika Menković, Nedžija Fazlić, Mina Cerić, Zdenka Rajković, Jadranka Papeš, Joka Divaš i Hajra Hadžić.

Njihova svjedočanstva, kasnije zabilježena u sudskim procesima i istraživanjima, predstavljaju jedan od najpotresnijih dokaza o rodno specifičnim oblicima nasilja, poniženja i torture koji su obilježili funkcionisanje logora Omarska.

Važno je razumjeti da Omarska nije bila prostor bez pravila. Nasilje nije bilo haotično, nego hijerarhijski strukturirano. Postojala je jasna razlika između onih koji naređuju, onih koji sprovode i onih koji posmatraju. U tom sistemu, tijelo žene postaje dodatno sredstvo pritiska, ne samo nad njom, nego i nad muškarcima, porodicama i cijelim zajednicama. Prijetnja silovanjem ili poniženjem bila je dio šire strategije slamanja.

Žene su često bile zatočene zajedno s muškarcima, bez ikakve zaštite ili privatnosti. Takvi uslovi dodatno su pojačavali osjećaj ranjivosti. Logorski prostor briše granice između javnog i privatnog, između fizičkog i psihološkog nasilja. U tom okruženju, rodna dimenzija nasilja postaje neizbježna: žene su istovremeno tretirane kao politički neprijatelji i kao objekti poniženja.

U međunarodnom pravu, ratno silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja definirani su kao teški ratni zločini i zločini protiv čovječnosti. Presudama međunarodnih sudova, posebno nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi, utvrđeno je da silovanje u ratu nije „nuspojava sukoba“, nego namjerno sredstvo terora, poniženja i etničkog progona. Ono se pravno prepoznaje kao oblik mučenja, sredstvo prisilnog premještanja stanovništva i dio šireg obrasca sistemskog nasilja, čak i kada nije praćeno direktnom naredbom, već se događa u okruženju potpune nekažnjivosti i institucionalne podrške.

Svjedokinja J govorila je o seksualnom nasilju koje je pretrpjela u logoru Omarska. Nasilje nad njom, o čemu je govorila pred haškim ICTY-em, vršili su Mlađo Radić zvani Krkan i Nedeljko Grabovac zvani Kapetan. Jednom prilikom Radić ju je pozvao i rekao da joj može “pomoći” tako što će osigurati da bude smještena u manje ozbiljnu kategoriju zatvorenika, ali da će zauzvrat morati imati seksualni odnos s njim. Tokom tog susreta, gurnuo ju je uz zid, počeo dodirivati po genitalijama, grudima i stražnjici.

“Podigao mi je suknju, otkopčao hlače i izvadio penis. Molila sam da me pusti, da me ne dira, ali bio je veoma grub. Ostajala sam bez daha, rekla sam mu da imam menstruaciju, da me pusti.” Na pitanje da li se dogodila penetracija, odgovorila je negativno, govoreći da je Radić u tom slučaju ejakulirao po njenim bedrima i suknji, te naglasio da treba ovo uraditi “kako treba, na pravi način, u krevetu”. Drugi napad dogodio se kada ju je Grabovac seksualno napastvovao.

Željko Mejakić prozvao je jednu noć Jadranku Cigelj. U prisustvu još dvije osobe naređeno joj je da se skine. U svojim svjedočenjima navodila je da je više puta silovana, a da su silovatelji bili Željko Mejakić, Mlađo Radić, te čovjek po imenu Milojica i čovjek nadimka Pop. Bila je i očevidac kada je silovana zatočenica Fikreta.

Sadeta Medunjanin je silovana naočigled sina Anesa i muža Bećira Medunjanina u logoru Omarska. Ona je tokom zatočeništva prepričavala da je nakon što je prilikom srpskog napada na Kozarac ubijen njen sin Haris, u Omarsku dovedena zajedno s mužem i sinom Anesom. Tražeći “vođu”, Bećira Medunjanina, pronašli su porodicu Medunjanin i počeli ih tući. Nakon toga, kako je prepričala Jadranki Cigelj, natjerali su ih da tuku jedni druge, posebno njihov sin Anes, kojem je naređeno da ih tuče oboje, a prethodno su mu sipali sol na ranu.

Pod optužbom da je pripadnica Patriotske lige, u logor je dovedena i Edna Dautović. Bila je izložena raznim oblicima zlostavljanja, a kako tvrdi njena majka Mejra Dautović koja, tragajući za istinom o sudbini kćerke, navodi da su joj druge zatočenice rekle da je Edna mučena i da je bila sva u ranama i modricama. “Ednu je najviše ispitivao i mučio, niko drugi do Nebojša Babić, njen nekadašnji dečko.

Jedan slučaj seksualnog zlostavljanja nad Hajrom Hadžić odigrao se u Bijeloj kući 26. juna 1992. godine. Stražari su pokušavali prisiliti Mehmedaliju Sarajlića da je siluje. On je preklinjao: “Nemojte, molim vas. Ona bi mi mogla biti dijete. Ja sam čovjek u godinama.” Na to su mu vojnici rekli: “Pokušaj prstom.” Čuo se krik i udarci, a zatim je nastala tišina. Minut ili dva kasnije, u prostoriju je ušao stražar i tražio da izađu dvojica snažnijih muškaraca; oni su otišli po tijelo Mehmedalije Sarajlića. Kasnije je njegov leš viđen kod Bijele kuće. To su samo neka od užasnih svjedočanstava nesretnih žena.

Ono što se događalo u Omarskoj ne može se odvojiti od političkog projekta koji je započeo u Prijedoru. Nasilno preuzimanje vlasti omogućilo je da se zločini provode uz potpunu institucionalnu podršku. Policija, lokalna uprava i paravojne strukture djelovale su u istom pravcu. Logor je bio produžena ruka te vlasti, mjesto gdje su političke odluke dobijale svoju najbrutalniju formu.

Zločini nad ženama u Omarskoj dugo su ostajali potisnuti u javnom pamćenju. Razlozi za to leže u kombinaciji društvene stigme, straha i pravosudnih ograničenja. No njihovo iskustvo razotkriva suštinu logora: Omarska nije bila samo prostor smrti, nego i prostor sistemskog nasilja nad identitetom, dostojanstvom i tijelom.

Razumjeti sudbinu žena u Omarskoj znači razumjeti da etničko čišćenje nije bilo samo pitanje teritorije ili demografije. Ono je bilo duboko strukturirano nasilje, koje je ciljalo društvene veze, porodične odnose i samu mogućnost povratka normalnom životu. Žene su u tom procesu bile istovremeno žrtve i svjedokinje raspada jednog svijeta.

Od prvih dana zatočenja, žene su se suočavale s režimom koji je brižljivo proizvodio strah. Stražari su ulazili i izlazili u prostorije bez najave; prozivke su bile nasumične; noći su bile vrijeme najveće neizvjesnosti. Nije bilo potrebe za stalnom primjenom sile da bi se postigao efekat potpune kontrole. Dovoljno je bilo znanje da se nasilje može dogoditi u svakom trenutku, bez razloga i bez posljedica po počinioce.

Seksualno nasilje u Omarskoj nije bilo incidentno. Ono je funkcionisalo kao dio šireg obrasca dominacije. Žene su izlagane prijetnjama silovanjem, prisilnim dodirima, ponižavanju pred drugim zatočenicima i verbalnom seksualnom zlostavljanju. Takvo nasilje imalo je dvostruku funkciju: nanosilo je neposrednu traumu i istovremeno proizvodilo kolektivni strah, koji se širio logorom.

Posebno je važno naglasiti da seksualno nasilje nije uvijek bilo izvršeno javno da bi djelovalo. Sama selekcija žena, njihovo izdvajanje, odvođenje u druge prostorije ili u nepoznatom pravcu, bila je dovoljna da se uspostavi atmosfera potpunog psihološkog sloma. Povratak ili nepovratak postajao je poruka svima koji su ostajali.

Svakodnevica zatočenih žena bila je obilježena i drugim oblicima torture: uskraćivanjem hrane i vode, prisilnim stajanjem satima, batinama, vrijeđanjem na etničkoj i rodnoj osnovi. Tjelesna iscrpljenost bila je konstantna, ali je psihološki pritisak bio jednako razoran. Žene su bile primorane slušati krike, udarce i pucnjeve; svjedočiti nasilju nad drugima, znajući da su i same potencijalne mete.

Važno je primijetiti da nasilje nad ženama nije bilo ograničeno na pojedince koji su „izmakli kontroli“. Ono se odvijalo u prisustvu hijerarhije, u prostoru gdje su stražari, nadređeni i posjetioci djelovali bez straha od sankcija. Ta nekažnjivost bila je ključni element sistema. Ona je slala jasnu poruku: zločin je dozvoljen, čak i očekivan.

Uprkos svemu, žene u Omarskoj razvijale su načine preživljavanja. To nisu bili herojski činovi u klasičnom smislu, nego sitne, svakodnevne strategije: međusobna solidarnost, šutnja u pravom trenutku, dijeljenje komadića hrane, pogled ili riječ podrške. Takvi gestovi nisu poništavali nasilje, ali su čuvali minimum ljudskog dostojanstva. Solidarnost među ženama bila je posebno važna u kontekstu seksualnog nasilja.

Nasilje u Omarskoj nije imalo za cilj samo fizičko uništenje. Ono je težilo dugoročnim posljedicama: razbijanju porodičnih veza, trajnoj stigmatizaciji, osjećaju krivnje koji nije pripadao žrtvama, ali im je nametan. Seksualno nasilje je u tom smislu služilo kao sredstvo društvene devastacije, jer je ciljalo ne samo pojedinku, nego i zajednicu iz koje dolazi.

Od 37 zatočenica, pet ih je ubijeno u kompleksu logora ili su iz njega izvedene i pogubljene na lokaciji izvan prijedorske općine. Drago Prcač je 24. jula prozvao 44 osobe iz logora koje su izvedene i ukrcane u autobus “Una Transa”. Rečeno im je da idu u razmjenu prema Bosanskoj Krupi, mada se ona, pokazat će se, nije dogodila. Odvedeni su i pogubljeni. Među tim žrtvama bile su i dvije zatočenice, Sadeta Medunjanin i Edna Dautović.

Nakon prvog velikog raspuštanja logora šestog augusta 1992. godine kada su britanski novinari posjetili Omarsku i Trnopolje, među 175 zatočenika ostale su i Mugbila Beširević, Hajra Hadžić i Velida Mahmuljin. Sve tri su ubijene do 21. augusta 1992. godine kada su i posljednji zatočenici prebačeni u logore Trnopolje ili Manjaču. Posmrtni ostaci ubijenih zatočenica pronađeni su u masovnim grobnicama Stari Kevljani i Lisac.

Za mnoge žene, izlazak iz Omarske nije značio kraj nasilja. Trauma se nastavila u u sjećanju, u tišini povratka, u nemogućnosti da se iskustvo podijeli bez straha od osude ili nevjerice. Logor je prestao postojati kao fizički prostor, ali je ostao prisutan kao unutrašnja stvarnost.

Razumjeti seksualno nasilje u Omarskoj znači odbaciti ideju o „ratnom ekscesu“. Riječ je o sistemskom djelovanju koje je imalo jasnu funkciju u projektu etničkog čišćenja. Nasilje nad ženama nije bilo sporedni produkt rata, nego njegov sastavni dio, oružje koje je djelovalo tiho, ali dugotrajno. Za mnoge žene koje su preživjele logor, kraj zatočenja značio je ulazak u novu vrstu borbe: borbe za priznanje, za istinu i za elementarno dostojanstvo sjećanja.

Svjedočenje o zločinima u Omarskoj bilo je čin izuzetne hrabrosti. Žene su govorile u okruženju koje je često bilo neprijateljsko ili ravnodušno, suočene s nepovjerenjem, društvenom stigmom i političkim poricanjem. Govoriti o seksualnom nasilju značilo je izložiti se ponovnoj viktimizaciji, ali i preuzeti teret kolektivne istine u društvu koje je još uvijek bilo duboko podijeljeno.

U sudnicama, svjedočenje je zahtijevalo preciznost, ponavljanje, vraćanje u traumatske trenutke. Iskazi su razbijali mit o „spontanom ratu“ i pokazivali da je nasilje imalo obrazac, hijerarhiju i kontinuitet. Ipak, pravda je dolazila sporo i fragmentarno. Mnogi počinioci nikada nisu procesuirani. Mnogi zločini ostali su bez pravne kvalifikacije koja bi u potpunosti obuhvatila njihovu težinu.

Ograničenja pravde bila su višestruka. Sudski postupci fokusirali su se na individualnu krivicu, dok je sistemski karakter nasilja često ostajao u pozadini. Seksualno nasilje se u ranim fazama procesuiranja nerijetko tretiralo kao sporedni element šireg zločina, a ne kao samostalno sredstvo terora. Time je dio istine ostajao neizrečen, a dio odgovornosti neimenovan.

Iako su međunarodni i domaći sudovi utvrdili da je u logoru Omarska postojao sistematski režim zlostavljanja u kojem je seksualno nasilje nad ženama bilo prisutno, do danas nije donesena pravosnažna presuda u kojoj bi silovanje u Omarskoj bilo procesuirano kao zaseban ratni zločin. U predmetima pred Haškim tribunalom, posebno u slučaju koji se odnosio na Omarsku, Keraterm i Trnopolje, sud je prihvatio svjedočenja o seksualnom nasilju, ali ih je pravno obuhvatio kroz kvalifikacije progona, mučenja i nečovječnog postupanja, a ne kroz posebne tačke optužnice za silovanje. Ovakav ishod ostavio je vidljivu prazninu u poslijeratnoj pravdi: nasilje je priznato kao činjenica, ali nije u potpunosti imenovano u pravnom smislu, čime su iskustva žena iz Omarske ostala tek djelimično obuhvaćena sudskim presudama.

U javnom prostoru, sjećanje na Omarsku bilo je predmet političkih borbi. Mjesto logora dugo je ostajalo bez dostojnog obilježja, a pokušaji komemoracije nailazili su na otpor i relativizaciju. Poricanje nije uvijek bilo glasno; često je dolazilo u obliku minimiziranja, izjednačavanja krivice ili insistiranja na „svim stranama“. U takvom diskursu, iskustvo žena ponovo je potiskivano.

Važno je razumjeti da pamćenje Omarske nije samo pitanje prošlosti. Ono je pitanje sadašnjosti i budućnosti. Način na koji se govori o logoru, o ženama koje su u njemu bile zatočene i o nasilju koje su preživjele, odražava spremnost društva da se suoči s vlastitim naslijeđem. Bez tog suočavanja, pomirenje ostaje prazna riječ.

IZVOR: Mersiha Jaskić i Jasmin Medić: „Preživjele da kažu istinu: Zločini nad ženama u logoru Omarska“, Godišnjak, Uiverzitet u sarajevu, Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava