Tek osnovano Kulturno društvo Muslimana Hrvatske „Preporod“ došlo je na ovaj svijet poput čovjekova mladunčeta: golo, bez ikakve poputbine i bez neke opipljive i poželjne baštine. Ništa još nije moglo biti definirano jer nije bilo ni traženo. Mi smo zapravo bili prva nevjerska kulturna institucija narodnoga kolektiviteta koji se osjećao posebnim etničkim i nacionalnim entitetom, i to smo izražavali svojim kulturnim programom – prvi put nakon 1945. godine. A i u čudno smo vrijeme došli na svijet. Uoči samoga rata.

U nekoliko sam navrata vodio dnevnik, a najozbiljnije od godine osnutka zagrebačkoga Preporoda, kroz ratne godine, i prve poratne… s namjerom da budem strog prema sebi i discipliniran u „obavljanju tog autozadatka“. Ali nije išlo glatko, daleko od toga. Popuštao sam sebi i udovoljavao, do potpunoga samozaborava na obećanja koja sam sam sebi zadao.

POVRATAK DEMOKRATSKOGA PLURALIZMA I „ZABRANJENIH KULTURA“ MANJINA

Od svakoga od tih pokušaja s vremena na vrijeme pronalazim zaturene i zaboravljene stranice rukopisa koji, nerijetko, sad ne znam ni pročitati. Na taj sam način sačuvao poneka pisma iz mladićkih godina, ili „sažetke“ romanesknih storija iz porodičnih fragmenata i društvenoga konteksta… Hvala Bogu da sam neke fragmente objavljivao u Behar Journalu, koji sam koncipirao kao infoprilog časopisu za kulturu i društvena pitanja Behar. Dnevnik sam vodio, to mi je tek sad potpuno jasno, iz osjećaja egzistencijalne samoće, slutnje nadolazećega vremena straha i ugroženosti, kao potiranje zaborava i potrage za osloncem svojoj nezaštićenoj prirodi tako pogodnoj svakoj zločestoj osveti i propasti.

A u intermezzu tek rođenoga Kulturnog društva Muslimana Hrvatske „Preporod“ 2. svibnja 1991. godine i njegova administrativnoga utemeljnja te – slobodno se može reći – pionirske i najznačajnije kulturno-bošnjačke institucije u Hrvatskoj koja je trajala gotovo 30 godina, do samosunovrata unutarnje strukture, neke vrste režiranoga institucionalnog harakirija (?), pripremljen je projekt budućnosti – obnovljeni, zagrebački Behar. Iz arhivske sam građe sintetiziranao tekst o osnivanju Preporoda i uvrstio ga u prvu knjigu svojih sjećanja Samo prolaznik – autobiografski fragmenti, nedavno izašlu. A ono što je u Preporodu izraslo najljepše i najplemenitije, krije se u objavljenim knjigama i, posebice, u časopisu Behar. Prve pisane tragove o zagrebačkom Beharu pronalazim u biltenu Telal br. 1, otisnutom na geštetneru u 30 primjeraka, u mjesecu rujnu godine 1991. O njemu svjedoče fragmenti arhivskoga dokumenta na stranicama 3–4 – Temelji našega programa i Notica u završnoj Telalovoj rubrici Kronika glasi: „26. lipnja 1991. godine prezentiran je članovima Glavnog odbora Preporoda Program rada za 1991. i 1992. godinu, što su ga izradili članovi radne grupe – Ibrahim Kajan, Ismet Voljevica, prof. dr. Nedžat Pašalić, prof. dr. Džemal Pezerović, prof. dr. Zijo Haznadar, prof. Mersija Omanović, Nusret Mekić, Asim Crnalić i Amir Bukvić (u svojstvu kreatora i konsultanta Programa). Program rada je jednoglasno prihvaćen.“

Najzadovoljniji smo bili Ismet Ico Voljevica i ja. Oblikovao sam programske tekstove za izdavačku djelatnost i časopis Behar, zatim redovna predavanja, književne tribine, Bošnjačke riječi u Hrvatskoj itd., a Ico za programe likovnih izložbe, za grafiku i dizajn u izdavačkoj djelatnosti općenitio, a proračune smo zajednički „planirali“ – niko nam ih još nije ni mogao obećati, nadali smo se dobrotvorima i donatorima. Nismo imali ni jednoga jedinog dinara! A o kuni se još nije ni sanjalo!

Tek osnovano Kulturno društvo Muslimana Hrvatske „Preporod“ došlo je na ovaj svijet poput čovjekova mladunčeta: golo, bez ikakve poputbine i bez neke opipljive i poželjne baštine. Ništa još nije moglo biti definirano jer nije bilo ni traženo. Mi smo zapravo bili prva nevjerska kulturna institucija narodnoga kolektiviteta koji se osjećao posebnim etničkim i nacionalnim entitetom, i to smo izražavali svojim kulturnim programom – prvi put nakon 1945. godine. A i u čudno smo vrijeme došli na svijet. Uoči samoga rata. Prvi kuršumi su, u najdoslovnijem smislu, zaparali hrvatskim prostorom, na Plitvicama, dok se odvijala veličanstvena osnivačka skupština Preporoda u Hotelu Intercontinental. Na pauzi, dok su se pisali zaključci i rezultati glasanja aklamacijom za listu Glavnog obora, pomoćnih tijela upravljanja i prvoga predsjednika – stizale su vijesti o poginulim srpskim pobunjenicima i mladim hrvatskim policajacima. Pobuna protiv netom obavljene partijsko-državne tranzicije, iz jednopartijske socijalističke države u pluralno društvo obećanoga demokratskoj smisla i ustroja.

BEHAR – NAŠ IDENTITETSKI PUTOKAZ

Pripremali smo prvi broj Behara. U zaglavlju su prvi put trebali osvanuti sljedeći podaci koji do tada nisu postojali u Hrvatskoj – ni u ovakvom značenju, niti u ovakvom rasporedu: BEHAR ČASOPIS ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA; Nakladnik: Kulturno društvo Muslimana Hrvatske PPREPOROD; Kompjutorska obrada: D. N. Končareva 121; Tisak: Copi-centar, Zagreb, Cvjetna cesta 13. Glavni i odgovorni urednik: Ibrahim Kajan, Uređuje redakcijski kolegij: Fadil Hadžić, dr. Nedžat Pašalić, Asim Crnalić, Fikret Cacan, Faris Nanić; Likovna oprema: Ismet Ico Voljevica; Grafički urednik: Zija Sulejmanpašić; Lektor: Edib Muftić; Ekonomski rukovoditelj: Hilmija Šabić.

Iznad toga nedvosmislena sastava u koji nije bilo sumnje, ni identitetske ni kvalitetne, bila je likovna grafika koja nas je trebala duhom povezati s bošnjačkom baštinom i našim najznačajnijim časopisom iz kojega smo „ozračeni i označeni“ Bašagićevim Beharom s početka 20. stoljeća.

Naš program trebalo je predočiti čitateljskoj publici koju još nismo mogli znati, vrlo heteregonoj i vrlo kontroverznoj! Koja je na ateistočkoj podlozi odgajana da pripada svima, osim sama sebi – a, poglavito i najčešće pripada Hrvatima i Srbima, Crnogorcima i Makedoncima, a – baška –Jugoslavenima. Šta li smo mi, iz takvoga društva u sjenci ideološke prisile, uopće mogli naslijediti iz „(bošnjačko)-muslimanskog kulturnog konteksta“? Primjerice u Hrvatskoj?!

Približavao se rođendan Ismeta Ice Voljevice, a ja sam se zarekao da ćemo za njegov 70. rođendan imati prvi broj. Ali, početkom travnja 1992. i u Bosni i Hercegovinini je započeo krvavi agresorski napad iz Srbije!

U teškim trenucima čovjek, izgleda, nema saveznika. Sjedio sam, ojađen u dubini noći i dovršavao rad na knjizi Muslimanski danak u krvi. U njoj su izjave preživjelih iz sela Zaklopače u Istočnoj Bosni, čiji su preživjeli uspjeli stići do Zagreba. (Osim njih, prvih prognanika, džamija je bila prvi azil vojnim obveznicima iz Makedonije, Kosova, Bosne i Hercegovine… koji su napuštali kasarne Jugoslavenske armije, u kojima su se već glasno čule četničke pjesme…) Prikupljane su izjave brzo redigirane, uvečer sortiane i kovertirane noviranima i medijima u Zagrebačkoj džamiji, od naše djece, dobre i vrijedne mladeži, na engleski i njemački prevođene.

Kakav nam treba Behar, mislio sam ostavljajući surovu knjigu, uvodnik za časopis koncipirajući. Kakav Behar, danas? U Hrvatskoj su nam prethodili Putokaz Hasana Kikića (1937.) i Dogu ve Bati Hivzije Bjelevca (1944.) A sad se, uoči samoga rata, pojavila i sarajevska redakcija „zagrebačkog“ političkog časopisa Ogledalo! Izašla su tri-četiri sjajna broja, raskošna po svemu – a kad su postigli cilj, kad je ekipa iz SDA pobijedila na izborima u Bosni i Hercegovini, zatvorili su „redakciju“ i bez traga nestali iz Hrvatske!

Kakvo je iskustvo triju prvih minijaturnih pokušaja iz triju političkih profila triju ideologija – ljevičarsko-lenjinističke, fašističke i novodemokratske: Nepotrebno, razroko, kukavo i beskrupulozno!

Nama treba Behar – kao susret koji obećava poznanstvo i prijateljstvo, a ne isključivo, separatno i zatvoreno „muslimansko glasilo“. Kao što su piscu potrebne sve riječi, nama su potrebni svi ljudi – da bi se u njima jasno i razvidno vidjeli i prepoznali – Bošnjaci.