Kroz čitav život nastojao je da očuva očev lik, ali ne kroz idealizaciju, nego kroz dokumente i djela. Zajedno s porodicom, dao je veliki doprinos pripremi sabranih djela Mustafe Busuladžića, objavljenih 2023. godine. Ta monumentalna knjiga, 74 rada na 760 stranica, svjedoči o širini i snazi Mustafinog pera. Objavljivanje tog izdanja bio je trenutak i lične satisfakcije za Muhameda: poslije decenija prešućivanja, njegov otac je ponovo progovorio
U Sarajevu je preminuo prof. dr. Muhamed Busuladžić, sin rahmetli Mustafe Busuladžića, jednog od najistaknutijih, ali i najtragičnijih bošnjačkih intelektualaca u prvoj polovini 20. stoljeća. Njegova smrt zatvara krug jedne duge i teške porodične sudbine, u kojoj se lična tragedija neprestano preplitala s historijom Bosne i Hercegovine.
Mustafa Busuladžić bio je oženjen Zehrom, kćerkom Omera ef. Šestića iz Zenice, kojeg je ranije upoznao u Beču. Vjenčanje je obavio slijepi hfz. Bajram Lukić. Mustafa je prvi put sreo Zehru u stanu njenog daidže, hfz. Ibrahima ef. Ridžanovića, predsjednika Ulema-medžlisa, kod kojeg je Mustafa dolazio na razgovor, a Zehra u uobičajenoj posjeti daidži. Kćerka hfz. Ridžanovića, Azra, kazuje da je Mustafa ašikovao sa Asijom šetajući ulicama Sarajeva, a pritome su vodili Azru koja je tada bila dijete, prema onovremenom, muslimanskom običaju. Mustafa i Zehra su imali dvoje djece, Muhameda i Lejlu.
Muhamed je rođen u Sarajevu 1944. godine, samo godinu dana prije nego što su komunisti strijeljali njegovog oca Mustafu. Ostao je bez oca u najranijem djetinjstvu, odrastajući u tišini jedne kuće obilježene tugom, ali i dostojanstvom. Odrastao je uz majku Zehru i sestru Lejlu, a rano je pokazivao sklonost prema znanju. Uprkos porodičnoj stigmi, uspio je završiti školovanje i postati ugledni naučnik, profesor sarajevskog Univerziteta.
No, ono što ga je pratilo tokom cijelog života bilo je naslijeđe oca Mustafe. Iako je Mustafa Busuladžić bio strijeljan kao “narodni neprijatelj”, njegov sin nikada nije prihvatio službenu verziju koja je decenijama dominirala. U razgovorima, tekstovima i svjedočenjima, Muhamed se trudio približiti očev lik generacijama koje su ga poznavale samo kroz ideološke etikete.
Govorio je kako je Mustafa još u djetinjstvu, odrastajući u Trebinju, pokazivao radoznalost i ljubav prema vjeri i znanju. Podsjećao je da je njegov otac rano čitao ozbiljne filozofske i historijske knjige, te da je u medresi već znao pasuse iz Spenglerove “Propasti Zapada” napamet. Isticao je kako Mustafin duh nije bio zatvoren, nego otvoren za susrete i razgovore sa svim ljudima, muslimanima, pravoslavcima, katolicima, što je, po njegovim riječima, bilo posebno važno u tadašnjoj Hercegovini i Sarajevu.
Muhamed je također bio onaj koji je podsjećao na detalje Mustafinog života: kako je dobijao stipendiju za Rim, gdje je objavljivao u italijanskim časopisima; kako je govorio arapski, turski, francuski, njemački i italijanski; kako je u Sarajevo donio duh evropskog univerziteta, ali i svijest o prijetnji komunizma po duhovni identitet Bošnjaka. Prisjećao se i očevog predavanja, uvijek punih sala, i snage njegove riječi.
Njegova saznanja o očevim posljednjim danima u zatvoru u kasarni Osman-paše posebno su potresna. Govorio je o tome kako je Mustafa u zatvoru proučio Kur’an devetnaest puta, i kako je pred pogubljenje ostao smiren, učio Kur’an cijelu noć. Ta sjećanja, prenošena iz porodičnih kazivanja, Muhamed je čuvao kao amanet.
Kroz čitav život nastojao je da očuva očev lik, ali ne kroz idealizaciju, nego kroz dokumente i djela. Zajedno s porodicom, dao je veliki doprinos pripremi sabranih djela Mustafe Busuladžića, objavljenih 2023. godine. Ta monumentalna knjiga, 74 rada na 760 stranica, svjedoči o širini i snazi Mustafinog pera. Objavljivanje tog izdanja bio je trenutak i lične satisfakcije za Muhameda: poslije decenija prešućivanja, njegov otac je ponovo progovorio.
Odlaskom prof. dr. Muhameda Busuladžića, nestao je jedan od posljednjih neposrednih svjedoka Mustafinog života i stradanja. Njegov glas bio je most između generacije koja je likvidirana u vihoru rata i generacije koja danas pokušava razumjeti složenost historije. Njegova smrt podsjeća nas da iza velikih historijskih lomova uvijek stoje lične sudbine, sinovi i kćeri koji su odrastali bez roditelja, porodice koje su nosile žig ideoloških presuda, ali i pojedinci koji su, uprkos svemu, ostavili vlastiti trag u nauci i društvu.
