Neke su se gladi usjekle u pamćenje čitavih naroda, i svaka je imala velike političke posljedice. Ukrajincima je sjećanje na Holodomor, glad od koje ih je nekoliko milijuna umrlo u 1930-ima, potpuno obilježilo pamćenje Josifa Staljina i Sovjetski Savez. Nizozemska je danas ozbiljna europska poljoprivredna sila, što je zemlja odlučila biti kako joj se nikada više ne bi ponovile 1944. i 1945., kada je u njoj od gladi umrlo više od 20 tisuća ljudi.

Glad je uistinu grozna stvar. Ali ne samo da uzima živote u ratom zahvaćenim dijelovima svijeta poput Gaze i Sudana, ona ima i velike političke učinke. Ljudi koji umiru od gladi nisu stvar neke davne prošlosti, srednjovjekovnih patnji koje je teško danas zamisliti, već su dio vrlo nedavne prošlosti i, što je najstrašnije, sadašnjosti. Tako bi i glad koja je izbila u Gazi mogla imati svoje ozbiljne političke posljedice – bilo u budućim političkim odnosima između Palestinaca i Izraela, bilo za politički i međunarodni status palestinske države, bilo za imidž Izraela u svijetu i na Zapadu.

Dvadeseto stoljeće ljudima je donijelo ogroman tehnološki napredak – automobile, avione, široko rasprostranjenu struju, a zatim i hladnjake, plinske štednjake, nove poljoprivredne tehnike – koji su na ovaj ili onaj način pomogli prehranjivanju svijeta. Život je danas nezamislivo bolji običnom čovjeku, i to se ne odnosi samo na period otprije “stotinu godina”. Primjerice, prosječan Kinez je 2008. jeo gotovo tri puta više mesa godišnje (54 kilograma) nego 1980. (20 kilograma), prema knjizi “Taste of War” britanske autorice Lizzie Collingham koja piše o važnosti hrane u Drugom svjetskom ratu. Kvalitetna prehrana znači da se čovjek bolje fizički i psihički razvija. Ne čudi stoga da je 2019. prosječni 19-godišnji kineski muškarac devet centimetara viši nego 1985. godine. A 1980-e godine, o kojima govorimo, bile su praktički prekjučer.

No, istodobno je uz taj postupni razvitak kvalitete života i prehrane čovječanstva bilo više epizoda masovne gladi diljem svijeta, uglavnom u ratovima, koje su zaustavile i preokrenule sav taj napredak. Tijekom Drugog svjetskog rata od gladi je umrlo 20 milijuna ljudi, piše Collingham, otprilike koliko je stradalo i samih vojnika svih zemalja na svijetu.

Neke su se gladi usjekle u pamćenje čitavih naroda, i svaka je imala velike političke posljedice. Ukrajincima je sjećanje na Holodomor, glad od koje ih je nekoliko milijuna umrlo u 1930-ima, potpuno obilježilo pamćenje Josifa Staljina i Sovjetski Savez. Nizozemska je danas ozbiljna europska poljoprivredna sila, što je zemlja odlučila biti kako joj se nikada više ne bi ponovile 1944. i 1945., kada je u njoj od gladi umrlo više od 20 tisuća ljudi.

Svjetske katastrofe

Njemačka je pamtila svoju glad iz Prvog svjetskog rata pa je tako zimu s 1916. na 1917. zvala “Zimom repe” jer je ta biljka bila jedino što su milijuni imali i mogli jesti. Nacistički diktator Adolf Hitler želio je zato 25 godina kasnije oteti ukrajinska polja i naseliti u njih Nijemce kako bi prehranio svoju zemlju. Zbog toga je odlučio izgladniti Sovjetski Savez, i tako genocidom ubiti milijune slavenskih i židovskih “podljudi” u sklopu tzv. Hungerplana. Njegova je vojska zaista 1941. izgladnila okupirani Lenjingrad, današnji Sankt-Peterburg, gdje je gotovo svaki treći ruski stanovnik umro od gladi, a na isti su način ubili i milijune sovjetskih zarobljenik vojnika. Možda je najdalje od svih otišao kineski diktator Mao Ce-tung koji je u sklopu svojeg Velikog skoka naprijed kasnih 1950-ih dopustio da umre možda i 50 milijuna Kineza, koje je komunistička država u svojoj ideološkoj zaslijepljenosti tjerala da gladni rade do iznemoglosti i smrti.

To ni blizu nije konačna lista ovih katastrofa u 20. stoljeću: Bengalska glad, glad u Kambodži tijekom vladavine Crvenih kmera, u Ukrajini i Moldaviji nakon Drugog svjetskog rata, u Španjolskoj i Grčkoj u 1940-ima… Vijetnam je najpoznatiji po ratu u kojem su sudjelovali Amerikanci, ali u vijetnamskoj regiji Tonkin umrlo je 1943. i 1944. možda i više ljudi od gladi nego u svim godinama kasnijeg rata zajedno. Sve su te epizode imale ozbiljne političke posljedice koje su u svakoj od tih zemalja bile drukčije.

Hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina smatra da je čovječanstvo dosta osjetljivo na ovo pitanje jer glad predstavlja dramatičan civilizacijski pad. Ratova je bilo uvijek, oni se moderniziraju, vode na drukčiji način. Glad je faktor u ratu koji ga je često pratio, ali umiranje od gladi u ratu – to je nešto što čovječanstvo podsjeća na početke početaka, govori Jakovina. Dakle, dok čovjek još nije do kraja civilizacijski izrastao. Isto tako, dugo vremena to nismo vidjeli u modernim ratovima, glad nije bila faktor, govori nam hrvatski povjesničar.

– Velika glad kao politički ili ratni faktor možda je najnotornija bila u neuspjelom pokušaju odcjepljenja Biafre u Nigeriji 1960-ih godina.

Tada su neke afričke zemlje čak djelomično i priznale nezavisnost jednog dijela zemlje, ali je onda nemogućnost da se taj proces dovede do kraja rezultirao s glađu koja je dugo vremena, naročito u nekim starijim generacijama, postala pojam izgladnjeloga, mršavoga… Tako je netko “izgledao kao da je iz Biafre”. Ali u ratnom smislu o ovome se nije govorilo sve do sada, do Gaze. Glad jest bila u Drugom svjetskom ratu oruđe – planiralo se nestanak Židova, u jednoj fazi Nijemci su imali ideju da bi osvojili Sovjetski Savez, pa onda Židove transportirali daleko na sjever i tamo ih zapravo pustili da umru od gladi. Glad je tada bila faktor što se vidjelo i po načinu na koji su Nijemci tretirali slavenske ruske vojne zarobljenike u Drugom svjetskom ratu. To je nekada postojalo, ali u međuvremenu je, načelno, čovjek postao prevrijedan i dugo se glad nije pojavljivala kao političko oruđe – govori nam Jakovina koji je nedavno održao izlaganje u Sarajevu na festivalu povijesti History Festu o Drugom svjetskom ratu i uvodu u kasniji hladni rat, a započeo ga je upravo s time kako je katastrofa u britanskoj koloniji Indiji tijekom Drugog svjetskog rata, poznata kao Bengalska glad, pridonijela podjeli te zemlje na Indiju i Pakistan.

Koji su u modernoj povijesti bili najčešći uzroci gladi, pitali smo Jakovinu. S jedne strane, jasno je da su neki diktatori poput Hitlera imali svjesni plan izgladnjivanja potčinjenih naroda, dok su na drugim mjestima do gladi možda dovele neke nesretne okolnosti, poput suše, prekida uvoza hrane…

Gaza je u glavnom fokusu danas u svijetu. Tamošnje ministarstvo zdravstva izvještava da je dosad 197 ljudi umrlo od gladi, što uključuje 96 djece (zagovornici proizraelskih pozicija redovito službene brojke institucija Gaze dovode u pitanje). Izrael s druge strane demantira da se u Gazi pojavila masovna glad, a za probleme s opskrbom hranom optužuje Hamas, organizaciju koja je prije rata upravljala Gazom. No, čak i neki međunarodni mediji koji su u osnovi proizraelski i protiv su zapadnog priznavanja palestinske državnosti upozoravaju da je glad u Gazi postala realna činjenica. Ako je 200 ljudi umrlo od gladi, to znači da mnogo, mnogo više njih gladuje. Radi se o agoniji, polaganoj smrti.

Posljednjih tjedana naslovi o gladi u Gazi još jednom su dospjeli u središte izvještavanja međunarodnih medija. New York Times je otvorio stranice svojih novina autorima (Omer Bartov) koji tvrde da Izrael u Gazi provodi genocid, kao i onima koji se protive toj kvalifikaciji (Bret Stephens). Francuska, Velika Britanija i Kanada priopćile su da će uskoro priznati palestinsku državnost, a pritom su dale i nekoliko uvjeta za to, poput demilitarizacije te palestinske države i nesudjelovanja Hamasa na idućim izborima. S druge strane, Izrael smatra da njihovi zapadni saveznici time zapravo nagrađuju “teroriste Hamasa”. I dok utjecajni zapadni mediji sve više pišu o patnji Palestinaca, neki su se od tih medija i autora koji pišu za njih, izjasnili protiv priznanja Palestine.

Sve to ima svoje velike političke posljedice. U Izraelu su one i domaće, i vanjskopolitičke. Tvrtko Jakovina uvjeren je da ovako prolongirana operacija u Gazi izaziva vidljive podjele među Izraelcima.

– To se vidi i po nedavnim izjavama članova Liječničkih akademija pa zatim rektora izraelskih sveučilišta… Dolazi do produbljenja podjele unutar Izraela, svjetskog globalnog židovstva, onih koji žive u različitim drugim zemljama. Međutim, mislim da će reputacijski učinak na Izrael biti takav da ćemo ući u neko novo doba. Izrael će vjerojatno tražiti način da se predstavi svijetu na novi način nakon ovoga što se događa na Bliskom istoku – govori Jakovina.

Promjena dolazi

– Meni se čini da Netanyahuova vlast jednostavno mora razmišljati o dugoročnim posljedicama, bez obzira na to hoće li doći do proširenja izraelskog teritorija. To je drugi tip posljedica koje mogu biti dramatične i doista mislim da ćemo govoriti o jednoj novoj fazi nakon ovoga. Te podjele postaju ogromne. Neshvatljivo je da rat toliko dugo traje, s nejasnim krajnjim ciljem – smatra povjesničar Jakovina.

S druge strane, ne govori se puno o drugim mjestima gdje ljudi također gladuju. Sudan je dobar primjer, u njemu se oko 25 milijuna ljudi suočava s “ekstremnim razinama gladi”, prema UN-u.

Priznati stručnjak baš za ova pitanja Alex de Waal napisao je prošle godine tekst za New York Times pod naslovom: “Rekao sam da era masovne gladi možda završava. Bio sam u krivu.” Krajem 2023. u svijetu je broj ljudi kojima je trebala hitna pomoć u hrani iznosio 363 milijuna, govore brojke UN-a, što je gotovo tri puta više od 130 milijuna, koliko ih je bilo 2016. godine. Dakle, u gotovo deset godina broj potrebitih se u svijetu skoro utrostručio. Samo u Etiopiji, Somaliji, Južnom Sudanu, Sudanu i Jemenu skoro stotinu milijuna ljudi suočava se s glađu.

No, sasvim je upitno hoće li ove tragedije dovesti do promjene načina funkcioniranja svijeta, odnosno velikih sila. Hoće li UN, kao možda i jedina organizacija koja može nahraniti te gladne ljude, dobiti ili preuzeti veću ulogu u svijetu? Je li to utopija, pitali smo Tvrtka Jakovinu.

– Mislim da će to biti realno u jednoj novoj fazi svjetske povijesti. Iz jedne smo faze sada izašli, a u tu novu još nismo ušli. Dakle, mi sada živimo u poretku kada nacionalni interes, kako god ga tko tumačio, može značiti nepoštivanje vlastitih zakona, a pogotovo međunarodnih zakona. Ujedinjene nacije još ponegdje će možda moći donekle distribuirati hranu i hraniti ljude kao što to rade u Sudanu koji isto gladuje. Ili kao što su pomagale u Darfuru prije dvadesetak godina… Sada toga više nema, odnosno prisutno je samo djelomično. Ali, rekonstrukciju svjetske organizacije odredit će nešto drugo. Za reformu svjetske organizacije nije spremna nijedna stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. Doduše, to je i loše i dobro. Loše jer znači da smo blokirani ovime što imamo. No, dobro jer pokazuje da kako god slaba bila svjetska organizacija, zemlje koje su stalne članice Vijeća sigurnosti očito još uvijek vjeruju da ne treba dirati taj status jer im je korisna uloga koju UN ima. Rekao bih da to znači da ima nade za svjetsku organizaciju – nijedna od tih zemalja ne želi reformu i gubitak svog dominantnog položaja. Ali, reforma neće doći zato što bi svijet bio zgrožen Gazom, Sudanom ili nekom drugom krizom. Do reforme će doći kada se zaustavi rat s Rusijom, kada se ponovno uspostavi rasprava velikih zemalja i kada dođemo do nečega što je bilo jednim dijelom u hladnom ratu, a onda i u posthladnoratovskom razdoblju. No, toga danas još nema – smatra Jakovina.

Izvor: Večernji list