Fotografija lovca MiG-29 u letu sa novim, masivnim teretom pod krilima potvrdila je ono o čemu se mjesecima spekulisalo: Srbija je nabavila kineske supersonične rakete CM-400 AKG

Balkan je ponovo u stanju pripravnosti. Dok se evropska sigurnosna arhitektura još uvijek prilagođava novim realnostima na istoku kontinenta, na vojnom aerodromu Batajnica kod Beograda objektiv „anonimnog entuzijasta“ zabilježio je prizor koji je u trenu promijenio vojni balans u regiji. Fotografija lovca MiG-29 u letu sa novim, masivnim teretom pod krilima potvrdila je ono o čemu se mjesecima spekulisalo: Srbija je nabavila kineske supersonične rakete CM-400 AKG.

Vijest koju je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić zvanično potvrdio 12. marta 2026. godine, izazvala je trenutnu uzbunu u susjedstvu. Radi se o visokotehnološkom oružju koje, prema riječima stručnjaka, predstavlja kvantni skok u vojnim sposobnostima Srbije, čineći je tek trećom zemljom na svijetu, uz Kinu i Pakistan, koja posjeduje ovaj tip balističkog projektila lansiranog iz zraka.

Projektil CM-400 AKG, kojeg proizvodi kineska korporacija CASIC (China Aerospace Science and Industry Corporation), u vojnim krugovima nosi nadimak „ubica nosača aviona“. Riječ je o oružju dugom 5,1 metar, mase preko 900 kilograma, koje u završnoj fazi leta ponire gotovo vertikalno prema cilju, dostižući brzine veće od 4,5 maha.

„To je izuzetno precizno oružje. Laički rečeno, može vas pogoditi u nogu“, objašnjava umirovljeni hrvatski brigadir i raketni stručnjak Vilko Klasan. Ono što ovaj projektil čini posebno opasnim za tradicionalne sisteme protivzračne odbrane (PZO) jeste njegova brzina i putanja. Dok standardni krstareći projektili lete nisko i sporije, CM-400 koristi balističku putanju, što ga uz hipersonične brzine čini metom koju je gotovo nemoguće presresti postojećim sistemima u regiji.

Verzija koju je Srbija integrisala na svoje ruske lovce MiG-29 ima domet između 200 i 250 kilometara, dok naprednije varijante mogu dosegnuti i do 400 kilometara. Sa takvim radijusom dejstva, poletanjem iz okoline Beograda, ovi projektili teoretski mogu dosegnuti strateške ciljeve duboko unutar teritorija susjednih zemalja, što objašnjava paniku koja je zavladala u Zagrebu, Prištini i Tirani.

Hrvatski premijer Andrej Plenković nije gubio vrijeme. Odmah nakon potvrde o nabavci, uputio je pismo generalnom sekretaru NATO-a Marku Rutteu. „Ta vrsta kineskog naoružanja još nije bila primijećena na evropskom teritoriju“, izjavio je Plenković u petak, naglašavajući da je riječ o relevantnoj informaciji koju Savez mora uzeti u obzir.

Hrvatski ministar odbrane Ivan Anušić otkrio je da Zagreb već osam mjeseci raspolaže informacijama o posjedu ovih raketa, naglašavajući da je Hrvatska „već dugo u zoni ugroze“. Anušić je iskoristio priliku da kritikuje unutrašnjopolitičke protivnike, upitavši predsjednika Zorana Milanovića s kime bi Hrvatska trebala razmjenjivati iskustva o odbrani od ovakvih raketa ako ne sa Ukrajinom ili Izraelom, zemljama koje se svakodnevno suočavaju sa sličnim prijetnjama.

S druge strane granice, retorika je podjednako oštra. Vučić je na optužbe iz Zagreba odgovorio prkosno: „Neće Zagreb odlučivati o tome šta će Srbija imati. Ponosim se onim što su srpske ruke zaradile“. On je dodao da se Srbija ne priprema za napad, već za odbranu od navodnog saveza „Prištine, Tirane i Zagreba“, koji po njegovom mišljenju ugrožava sigurnost zemlje.

Nabavka CM-400 AKG dolazi u trenutku kada su odnosi u regiji na najnižoj tački u posljednjih nekoliko godina. U martu 2025. godine, Kosovo, Albanija i Hrvatska potpisale su Deklaraciju o saradnji u oblasti odbrane i sigurnosti, što je u Beogradu protumačeno kao direktno formiranje neprijateljskog bloka. Ove godine očekuje se i prva zajednička vojna vježba ove tri zemlje.

Kosovski ministar odbrane, Ejup Makedonci, izjavio je za Radio Slobodna Evropa da kupovina kineskog naoružanja jasno pokazuje „hegemone tendencije Srbije prema susjedima“. Ipak, vojni analitičari su suzdržaniji. Iako Srbija ovim potezom drastično mijenja „zračnu moć“ u regiji, stručnjaci ističu da, s obzirom na to da je okružena članicama NATO-a, bilo kakva stvarna upotreba ovog oružja predstavlja ekstremni scenario koji bi vodio u direktan sukob sa cijelim Savezom.

Dok mediji u regiji projektilu daju senzacionalistička imena, vojni stručnjaci poput Marinka Ogoreca upozoravaju da Hrvatska trenutno nema adekvatan odgovor na ovu prijetnju. „Hrvatska mora uspostaviti kompletan sistem protivzračne odbrane i povećati brojno stanje profesionalnog dijela Oružanih snaga“, smatra Ogorec.

Kao potencijalno rješenje nameće se izraelski sistem „Davidova praćka“ (David’s Sling), koji je dizajniran upravo za presretanje balističkih projektila kratkog i srednjeg dometa, kao i supersoničnih krstarećih raketa. Međutim, integracija takvog sistema zahtijeva godine i milijarde eura ulaganja.

Zanimljiv je i psihološki aspekt ove nabavke. Brigadir Klasan podsjeća na 1999. godinu i obaranje američkog „nevidljivog“ F-117A od strane tadašnje Vojske Jugoslavije. „Srbi su tada rekli: ‘Oprostite, nismo znali da je nevidljiv’. Isti slučaj bi mogao biti i sa ovom raketom. Već se radi na tome kako se to oružje može skinuti“, ističe on, pozivajući na smirivanje tenzija.

Bez obzira na to da li Vučićeve izjave služe kao pokriće za unutrašnje političke potrebe ili su dio šire geopolitičke igre u kojoj Kina preko Srbije testira evropske reakcije, jedno je sigurno: Balkan je ušao u novu fazu trke u naoružanju.

Dok Srbija najavljuje da će raketa biti „još više“, susjedi se okreću Briselu i Tel Avivu tražeći štit. U tom odmjeravanju snaga, CM-400 AKG prestaje biti samo komad sofisticiranog hardvera i postaje moćno sredstvo političkog pritiska, vraćajući retoriku odvraćanja i „ravnoteže straha“ u svakodnevni diskurs Balkana.

IZVOR: agencije, Koha, 24Sata