Nije ovo pokušaj dokazivanja ničega, ni vjerske ni političke bliskosti. Ovo je samo pokušaj da se kroz simbol i susret, rat i dar, vidi zrnce ljepote. Da se shvati da rat može prerasti u interkulturalni čin. Da neprijatelji mogu izmijeniti darove, a granice mogu postati prelazi. Mi smo svi, zapravo, nasukani u istoj uvali. Uvali polumjeseca, uspavani pod istom zvijezdom. Ispod svih ratova, progona, obrisa nacija i religija, postoje arhetipi koji se ne mogu zbrisati. Oni putuju astralno, kroz nas i mimo nas.

Kad je proglašen Dan hrvatske zastave, mnogi su zapazili polumjesec i zvijezdu na vrhu povijesne trobojnice bana Josipa Jelačića. Za neke je to bio povod za zbunjenost, za druge prilika da poentiraju zlobnim komentarom: “Eto, Hrvatima se ušunjao polumjesec.” No, ono što izgleda kao simbolička provokacija, zapravo je trag dublje kosmogonije, zaboravljene veze između simbola, mitova i naroda.

Polumjesec i zvijezda nisu isključivo islamski simboli. Oni su pradavni znaci neba, znakovi lunarne mudrosti i zvjezdanog vodstva. Prije nego su ih preuzeli osmanski sultani, koristili su ih Bizantinci, Rimljani, Iliri, stari Slaveni. Mjesec – kao ženski princip; zvijezda – kao Danica, kao vodilja kroz tamu. U srednjem vijeku, krasili su grbove hrvatskih gradova, od Zagreba do Varaždina. Na zastavi bana Jelačića, oni su znak reda, svijesti i praiskonskog poretka svijeta.

Ali kad historija pokaže svoje tamne pukotine, a Sava postane “predziđe kršćanstva” i granica iza koje je utaboren “neprijateljski islam”, ti isti simboli postaju politička oznaka predrasuda. Polumjesec više nije zvjezdani znak, nego bajrak osvajača. Zvijezda više nije Danica, već žig “nevjere”. A ipak, historija ih nije izbrisala s hrvatske zastave jer Ban Jelačić nije bio puki ideološki konstruktor, već vojnik i diplomat s granice. U središtu Zagreba danas stoji spomenik banu Jelačiću na konju, sa visoko podignutom sabljom, i njegov povratak devedesetih spada u polazišne tačke hrvatske demokracije i državnosti. Jelačićev trg i „ustali ban“ epicentar su političke i kulturne samosvijesti Hrvata. I baš tu, u sablji koja siječe zrak, i u barjaku s polumjesecom i zvijezdom, zrcali se historija koja ne živi u permanentnom ratu, već u kontaktu.

Ban Jelačić je historijska figura, ali i simbol vratolomije identiteta: ustoličio ga pravoslavni patrijarh, a bio je katoličke vjere, mađarski protivnik, bosanski ljuti neprijatelj pa prijatelj, a bečki podanik i hrvatski junak. Sve u jednome. Baš zato na njegovoj zastavi trobojci nije skandalozno da polumjesec i zvijezda stoje na vrhu, jer i njegova biografija je višečlana, kontrapunktna, simfonijska.

Jelačićev odnos s bosanskim begovima bio je istovremeno i vojni i ljudski, suparnički i pun poštovanja. Zato nije čudno da je u njegovim rukama ostala poklonjena bošnjačka sablja, i to ne bilo koja, već ona s kojom je Josip Jelačić portretiran prilikom svoje instalacije za hrvatskog bana 5. juna 1848. godine, a koja je vidljiva na portretu slikara Ivana Zaschea. Sablja s napisom: “Oslonio sam se na Allaha! Nema junaka do Alije, niti sablje do Zulfikara.” Niti je čudo da je konj na kojem danas sjedi u središtu Zagreba, bijeli konj plemenite pasmine, kojeg mu je još dok je bio pukovnik darovao Mahmud-beg Bašić iz Bihaća. Konju su umiljato tepali: “Arapin!” Ban ga je jahao prilikom svečanog ustoličenja 1848. godine. I danas ga poznajemo kao konja koji nosi ime Emir. To nije tek historijska zanimljivost. To je poetski ćilim preko Save.

I nije ovo pokušaj dokazivanja ničega, ni vjerske ni političke bliskosti. Ovo je samo pokušaj da se kroz simbol i susret, rat i dar, vidi zrnce ljepote. Da se shvati da rat može prerasti u interkulturalni čin. Da neprijatelji mogu izmijeniti darove, a granice mogu postati prelazi. Mi smo svi, zapravo, nasukani u istoj uvali. Uvali polumjeseca, uspavani pod istom zvijezdom. Ispod svih ratova, progona, obrisa nacija i religija, postoje arhetipi koji se ne mogu zbrisati. Oni putuju astralno, kroz nas i mimo nas.

Možda zato i danas ljudi zbunjeno gledaju u prvu hrvatsku zastavu i pitaju se: „Što to radi polumjesec među Hrvatima?“ A pravi odgovor nije u politici, ni u vjeri, nego u nečemu dubljem od bilo koje institucionalne dogme. U kolektivnoj predaji čovječanstva, u činjenici da su Hrvati i Bošnjaci i Srbi, katolici i muslimani i pravoslavci, djeca istog neba, istih strahova, istih zaboravljenih pjesama.

Mak Dizdar je jednom zapisao da Dobro i Zlo ne stoje jedno nasuprot drugome, već jedno u drugome. Da se život i smrt druže kao dan i noć. U tom duhu, i polumjesec i zvijezda na hrvatskoj zastavi nisu trag “tuđe vjere”, već trag zajedničkog neba. Možda su narodi zaratili, ali njihovi simboli nikad nisu. Oni su nastavili putovati kroz vrijeme, u koži zastava, na čelima konjanika, u ornamentici stećaka.

Zato se ovdje, na raskrižju zastava i epitafa, dodiruje još jedan svijet. Veliki i zanemareni bošnjački pisac u Hrvatskoj, Nusret Idrizović, ostavio je trag ne samo u prozi i poeziji, već i u filozofskim esejima i putopisima. Putovao je Bosnom, Hrvatskom, Mediteranom i Centralnom Azijom tragajući i nalazeći čitave zajednice simbola u međusobnoj komunikaciji kroz prostor i vrijeme. Vidio ih je u ornamentima kamenih pragova, u staklu starih vitraja, u gordosti stećaka i u sjenama starinskih avlija. U njegovom rukopisu, simbol nije zastava, nego trag i poziv na astralno putovanje zajedničkim nebom.

Treba li uopće tražiti krajnju istinu na ovome potrošnom svijetu, ili krenuti u potragu za prožimajućim dodirom, stapanjem, jedinstvom kreacije? Uostalom, zvijezda na kupoli, polumjesec u grbu, stećak u magli – svi govore istim jezikom: jezikom sjećanja na svijet u kojem znak nije bio prijetnja. Zato granica i može biti prostor dodira, a ne odsijecanja glave. Zastava s polumjesecom i zvijezdom time više nije ideološka sumnja, nego ostatak prastare mape u kojoj su narodi zapisani kao zviježđa. Takav svijet ne traži identitetarnu isključivost – nego ljudsku mjeru svih stvari. Prirodno je, dakle, reći da u svakom kamenu, svakom natpisu, svakom darovanom konju, odzvanja da je dodir ono što spašava svijet od zaborava.

Možda zato danas i gledamo zbunjeno, jer nas ta simbolika podsjeća da smo bliži nego što želimo priznati. Nasukani u uvali polumjeseca, uspavani pod zvijezdom, blizu jedan drugome pod istim svodom. I baš zato, historija, ta velika razigrana lađa simbola, još treperi između sjećanja i zaborava. Kao sablja, kao konj, kao polumjesec, kao Hazreti Alijina zvijezda pozlaćena draguljima značenja koju niko više ne zna do kraja iščitati, ali svi osjećaju pod kožom.

Jer ispod svake tvrde kože, čeka mekano pamćenje one srčane opne koja se otvorila dok smo se ljuljali na mladom polumjesecu čovječanstva.