Sedamnaesto stoljeće obilježit će nastanak tursko-bosanskog rječnika u stihovima Muhameda Hevaija Uskufija (1601–1651) Makbuli arif ili Potur Šahidija iz 1631. godine, što ga čini jednim od najstarijih rječnika na južnoslavenskom prostoru. Rječnik pripada alhamijado kulturi, jer su riječi bosanskog jezika pisane arebicom.

Za 17. stoljeće izrazito se važnim čini ime Jusufa Livnjaka, iza kojeg je ostala medžmua (bilježnica) od tri alhamijado pjesme i jednog putopisa s hadža na osmanskom jeziku. Od alhamijado tekstova jedino je čitljivo prvih pet strofa Arzuhala protiv Spore, u kojem se Livnjak žali kadiji na zulum i licemjerstvo naiba – kadijinog zamjenika – Ibrahima Spore. Ovaj žanr najčešće nema neke osobito visoke estetske vrijednosti, pa će tako i ova Livnjakova pjesma biti značajna više književnohistorijski i kulturološki, zbog ranog razdoblja u kojem se javlja, nego li književnoestetski.

Sedamnaesto stoljeće obilježit će nastanak tursko-bosanskog rječnika u stihovima Muhameda Hevaija Uskufija (1601–1651) Makbuli arif ili Potur Šahidija iz 1631. godine, što ga čini jednim od najstarijih rječnika na južnoslavenskom prostoru. Rječnik pripada alhamijado kulturi, jer su riječi bosanskog jezika pisane arebicom. Uskufi je pokazao zavidan nivo pjesničkoga umijeća kombinirajući izraze bosanskog i turskog jezika u postupku tvorenja stihovanog leksikona. Da je rječnik još kod savremenika privukao pažnju i bio cijenjen kazuje nam i Evlija Čelebi, koji 1660. godine u Sarajevu ima u rukama jedan od prijepisa. Osim rječnika Uskufi piše četiri pjesme: tri religijskog i jednu savjetodavnog karaktera: Molimo se tebi, Bože, Bože jedini, ti nas ne kinji, Višnjem Bogu koji sve sazda i Poziv na vjeru. Svojevremeno je i pjesma Savjeti ženama pripisivana ovom pjesniku, ali je poslije utvrđena neosnovanost takvog mišljenja.

Sve tri religijske pjesme uobličene su kao lirski monolog s Bogom, što se primjećuje već od prvog stiha. Izrazito su natopljene doživljajem vlastite nebitnosti u odnosu na božansku bitnost te težinom snalaženja u kovitlacu životnih okolnosti. Nit koja se provlači kroz ove pjesme jeste čežnja za viđenjem Boga, što će se očitovati ponavljanjem stiha “ukaži, smili se nami”, kao posljednjeg stiha svake od pet strofa. Iz samog sufijskog konteksta pjesme jasno je naznačeno da se ne misli na posthumno, već na viđenje tokom zemaljskog života. Pjesma Poziv na vjeru često je bila čitana samo kao odraz muslimanske nametljivosti u pozivanju u islam, dok će znatno uvjerljivija interpretacija biti da pjesma oslikava i međukonfesionalno uvažavanje, a da “poziv na vjeru” nije nužno isto što i “poziv u vjeru”. Tim tragom ovo pozivanje može biti čitano i kao poziv na povjerenje i suživot, a ne nužno na promjenu vjere.

Treći važan pjesnik 17. stoljeća jeste i Hasan Kaimija (prva polovina 17. stoljeća – 1690/1691), koji će značajniji biti kao akter društvenih turbulencija, predvodnik siromašnih i gladnih građana Sarajeva, kao šejh Hadži Sinanove tekije, kao pjesnik na orijentalnim jezicima, pa tek onda kao alhamijado stvaralac. Njegove dvije pjesme, prva kao refleksija na savremene događaje i druga kao moralno-didaktična pjesma: Pjesma o osvojenju Kandije i Pjesma o štetnosti pušenja duhana, uvode ga u ovaj važan krug bošnjačkih pisaca.

Prva je pjesma poruka Mlečanima da se ne uznose i prestanu neprestano upadati na teritoriju Bosne, jer će im ubrzo otići Kandija – ostrvo Kreta. Kaimija je savremenik mletačko-osmanskog rata (1645–1669), koji biva okončan sporazumom o osmanskoj vlasti nad većim dijelom ovog otoka. Druga pjesma izrazito brutalno govori o konzumiranju duhana, prezentirajući ružne slike pušača, čime je ostala najupečatljivija moralno-didaktična pjesma alhamijado književnosti. Njoj se pridružuje u ovome razdoblju i pjesma Savjeti ženama nepoznatog imama iz Zenice koja će, također, po svojim izrazito grubim opaskama ostati jedina pjesma takve tematike.

Iz ovog će perio da ostati i pjesma A ja pođoh i povedoh konja na vodu Ahmedage Aršinovića Ziraija iz Mostara, u kojoj se osjeti snažno prisustvo sevdalinke u preplitanju s mediteranskim senzibilitetom. Možemo istaknuti da su alhamijado pjesme u 17. stoljeću: religijske (3 pjesme), arzuhali i refleksije (1 + 1), moralno-didaktične (2) i jedna ljubavna pjesma, što iscrtava određena kulturološka gibanja u odnosu na 16. stoljeće, a sve to unutar kontinuiteta razvoja alhamijado poezije Bošnjaka.

(Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025)