Četiri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti – SAD, Rusija, Kina i Ujedinjeno Kraljevstvo – žele vratiti proces pod svoju potpunu kontrolu. Samo je Francuska, zasad, pokazala veću otvorenost prema transparentnijem modelu.

Dok mandat generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Antonija Guterresa ulazi u završnicu, u diplomatskim krugovima već je počela tiha, ali intenzivna utrka za njegovog nasljednika. Zvanično, izbor bi trebao biti jednostavan: Vijeće sigurnosti UN-a predlaže kandidata, a Generalna skupština ga potvrđuje. U praksi, međutim, ovaj proces je mnogo složeniji, zamršen pravilima, nepisanim konvencijama i interesima velikih sila.

Prema ustaljenoj tradiciji, generalni sekretar ne bi trebao dolaziti iz jedne od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti – Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Kine, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva. Umjesto toga, izbor se rotira po regionalnim grupama država. Nakon Evrope, Azije i Afrike, sada bi, prema redoslijedu, došao red na Latinsku Ameriku i Karibe.

Međutim, ni regionalni balans nije jedino pitanje. Sve više država i organizacija poziva da svjetsku organizaciju po prvi put u njenoj 80-godišnjoj historiji vodi žena. Unatoč snažnim zahtjevima za rodnu ravnopravnost, šanse da se to dogodi – barem zasad – nisu velike.

Još 2016. godine, kada je Guterres izabran, izborni proces je djelimično otvoren: kandidati su prvi put morali učestvovati u javnim saslušanjima pred Generalnom skupštinom. To je, prema Louisu Charbonneauu iz organizacije Human Rights Watch, bilo “veliko poboljšanje” jer je Vijeće sigurnosti bilo prisiljeno uzeti u obzir javne procjene sposobnosti kandidata, a ne samo odluke iza zatvorenih vrata.

No, kako upozoravaju diplomate u New Yorku, ovaj put bi proces mogao biti manje transparentan. Četiri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti – SAD, Rusija, Kina i Ujedinjeno Kraljevstvo – žele vratiti proces pod svoju potpunu kontrolu. Samo je Francuska, zasad, pokazala veću otvorenost prema transparentnijem modelu.

Otpor promjenama ima i političku dimenziju. Analitičari smatraju da bi administracija Donalda Trumpa, koja se ponovo snažno uključuje u međunarodne institucije, mogla aktivno sprečavati izbor kandidatkinja. „Trump šalje jasne signale da ne želi ženu na čelu UN-a – ako ni zbog čega drugog, onda da bi kontrirao liberalnim krugovima koji podržavaju ravnopravnost spolova,“ kaže Richard Gowan iz International Crisis Groupa.

Slično raspoloženje vlada i u Moskvi, dok Kina zadržava distancu i izbjegava javne komentare. Rezultat je da nijedna kvalificirana žena, barem zasad, nije otvoreno najavila kandidaturu.

Jedini koji je zasad javno istupio je Rafael Grossi, direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Diplomatski izvori tvrde da ima podršku dijela zapadnih zemalja, ali i da se uklapa u američke kriterije: blizak trenutnoj politici Washingtona, konzervativan i naklonjen Izraelu.

Takav profil, međutim, otkriva duboku proturječnost samog procesa. Iako bi izbor trebao rezultirati „najkvalifikovanijom osobom“ i „snažnim liderom“, politički interesi velikih sila – posebno veto sila – često znače upravo suprotno: kompromisnog kandidata, opreznog, nesklonog reformama i bez stvarne nezavisnosti.

Kako se približava 2027. godina, pitanje nije samo ko će zamijeniti Guterresa, već i kakav će biti karakter budućeg UN-a. Hoće li to biti organizacija koja se mijenja zajedno sa svijetom – ili institucija koja ostaje talac vlastitih pravila i moćnih zaštitnika?

U ovom trenutku, izgleda da su šanse da žena prvi put preuzme kormilo Ujedinjenih nacija – simbolički korak prema globalnoj jednakosti – manje nego ikad. A svijet, paradoksalno, upravo sada najviše treba snažan i nezavisan glas na čelu svoje najvažnije međunarodne organizacije.