Vučić, osokoljen promjenom američke politike prema Rusiji dolaskom Donalda Trumpa, bio je jedan od dvojice evropskih lidera koji su u maju ove godine posjetili Moskvu povodom vojne parade. Da nije masovnih protesta na ulicama, srbijanski predsjednik bi možda povjerovao da konačno sve drži pod kontrolom. Još u decembru 2023. izrazio je uvjerenje da bi porazi Ukrajine, uz povratak republikanaca u Bijelu kuću, mogli stvoriti geopolitičko okruženje povoljno za Srbiju

Postoji grad u Evropi u kojem se čini kao da rat u Ukrajini nije ni počeo. Ili još bolje — da je završen ruskom pobjedom. U Beogradu jedva da se mogu vidjeti ukrajinske zastave, ruske firme i dalje nesmetano posluju, a Evropska unija je za neke Srbe daleki san, za druge antipatična lekcija. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić balansira u uzburkanim vodama.

Srbija je jedan od rijetkih preostalih saveznika Vladimira Putina u Evropi. Povezani slavenskim i pravoslavnim identitetom, a geografski razdvojeni NATO članicama i prostranom Ukrajinom, Moskva i Beograd koordiniraju u kriznim vremenima. Tada na površinu izlazi pragmatična strana odnosa između ove dvije prijestonice.

U međuvremenu, srbijanska vlada njeguje spoljnopolitičku strategiju ekvidistance, nastojeći održati dobre odnose s EU, SAD-om, Kinom i Rusijom. U ime te neutralnosti, Srbija se još 2007. proglasila vojno neutralnom. I to je jedina evropska prijestonica u kojoj hiljade ponosnih Slavena marširaju u znak podrške ruskoj invaziji, iako su se u isto vrijeme održavali i protesti protiv rata.

– Srbija ne može više pokazivati isti stepen bliskosti s Rusijom kao prije invazije Ukrajine. Ipak, Beograd nije uveo sankcije Moskvi, čime je postao glavno špijunsko čvorište na Balkanu i središte zaobilaženja sankcija – kaže politolog i analitičar iz Beograda Aleksandar Đokić. Po njemu, ključni interes Kremlja je „očuvanje prisutnosti u regionu”. Ruski utjecaj je snažan u Bosni i Hercegovini (Republici Srpskoj), Crnoj Gori, Bugarskoj, i u nešto manjoj mjeri Sjevernoj Makedoniji. – Moskva koristi postojeće konflikte za širenje svog utjecaja, a Vučićev režim širi rusku propagandu među biračima još od 2014. godine – tvrdi Đokić. – Za Vučića bi bilo pogubnije da ga kritikuje Putin, nego da ga prozivaju Brisel ili Vašington – dodaje. Ruski gas je takođe „alat pritiska”.

Je li Putinov režim uzor Vučiću? – Do određene mjere, da. Vučić je koncept „ruskog svijeta” preveo u „srpski svijet”, što je suština njegove nacionalističke propagande. Njegov režim koristi rusku anti-NGO i antizapadnu retoriku za unutrašnje potrebe. Orban mu je jedan od najbližih saveznika i takođe uzor – zaključuje Đokić.

Vučić, osokoljen promjenom američke politike prema Rusiji dolaskom Donalda Trumpa, bio je jedan od dvojice evropskih lidera koji su u maju ove godine posjetili Moskvu povodom vojne parade. Da nije masovnih protesta na ulicama, srbijanski predsjednik bi možda povjerovao da konačno sve drži pod kontrolom. Još u decembru 2023. izrazio je uvjerenje da bi porazi Ukrajine, uz povratak republikanaca u Bijelu kuću, mogli stvoriti geopolitičko okruženje povoljno za Srbiju.

Kao što Putin koristi termin „ruski svijet” da opravda utjecaj nad Bjelorusijom i Ukrajinom, tako srbijanska vlast sve češće pominje „srpski svijet” i „veliku Srbiju” – ideju ujedinjenja svih Srba u jednoj državi. Kremlj prikazuje Vučića kao vođu evropske države koja prkosi zapadnim pritiscima, a Vučić to uzvraća koristeći kremaljski priručnik: optužujući Zapad da pokušava organizirati „obojenu revoluciju” u Beogradu. Kao što je Zapad godinama tolerisao Putinove autoritarne metode u ime „stabilokratije”, tako je Vučić dugo uživao zapadnu podršku. Istovremeno je gušio medije i pravosuđe.

Nedavno, kada je apelacioni sud odlučio da troje pritvorenih aktivista pređe u kućni pritvor, Vučić je poručio da „u pravosuđu nema mjesta za sudije i tužioce koji kriminalnim djelovanjem podržavaju banditizam”.

Nezavisni mediji postali su meta sistematske diskreditacije pod Vučićevom vlašću. Predsjednik je javno označio nezavisne kanale poput N1 (filijala CNN-a) i Nova-S kao „neprijatelje Srbije”. Kritički mediji već su godinama stigmatizirani kao strani agenti, gurnuti u finansijsku blokadu kroz rezanje reklamnih prihoda i restriktivne propise.

Ipak, izbori u Srbiji još uvijek su kompetitivni. – Opozicija može učestvovati, njeni kandidati nisu ubijani kao u Miloševićevo vrijeme – piše Filip Milačić, gostujući profesor na Centralnoevropskom univerzitetu. Ali, kao i u Rusiji, ključna alatka vlasti ostaje narativ o zaštiti zemlje od unutrašnjih i spoljašnjih neprijatelja.

Vučićeva formula, međutim, ostaje eklektična. Želi u EU, ali vježba s ruskom vojskom — i s NATO-om. Srbija nije uvela sankcije Rusiji, iako je formalno osudila invaziju. Takav balans zadovoljava Moskvu: simbolička osuda koja se može tolerisati, i faktička pasivnost koja ne smeta ruskoj ofanzivnoj agendi.

Stara prijateljstva često učvršćuju rane separatizma. Kada je Kosovo 2008. proglasilo nezavisnost, Rusija je bila među rijetkima koji su se usprotivili. Ni Ukrajina tada nije priznala Kosovo. Ali danas, iz beogradske perspektive, Kosovo su „oteli” Zapad i NATO, dok je Rusija ostala lojalna. Srbiji je potrebna ruska međunarodna moć, kako bi se spriječio prijem Kosova u UN i druge međunarodne organizacije.

– Mekana moć Rusije je ogromna u srbijanskom društvu koje je još uvijek duboko antizapadno nastrojeno – piše istraživačica Nina Miholjčić-Ivković. – Iza toga stoji gorko iskustvo NATO bombardovanja 1999. godine. Ipak, Srbija je glasala za UN-ovu rezoluciju kojom se osuđuje ruska invazija na Ukrajinu i odbila je priznati rusku aneksiju ukrajinskog teritorija.

Ruski utjecaj ne završava u politici. On je jak i u medijima, gdje proruske narative često šire domaći akteri pod kontrolom režima, ne nužno dirigirani iz Moskve. Najznačajniji je ipak ekonomski aspekt, prije svega energetski sektor. Sporazum Srbije i Rusije omogućio je ruskom Gazpromu vlasnički udio od 51% u najvećoj srpskoj naftno-plinskoj kompaniji NIS. Beograd, vođen kratkoročnim koristima, nije se okrenuo od Moskve. Osigurao je jeftin gas na tri godine, što je donijelo političku korist Vučiću i pretvorilo Srbiju u regionalnog izvoznika gasa.

No, Srbija već danas može uvoziti gas i iz alternativnih izvora, a u narednim godinama bi mogla prepoloviti zavisnost od ruskog gasa. Glavni trgovinski partneri su članice EU, a investicije dolaze iz EU i Kine. Rusija s njima ne može konkurisati, ističe Đokić.

– Istok Srbije za Kinu, energetski sektor za Rusiju. To je naš model rasta – žali se Dejan Pavlović, profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, koji učestvuje u studentskim protestima. Vrhunac je bila demonstracija 140.000 ljudi 28. juna na Trgu Slavija. – Postoji feudalna piramida, a na vrhu je autokrata koji ne podnosi kritiku – kaže Pavlović.

Od tada širom Srbije niču blokade puteva. Građani stavljaju kante, stolice i barikade po ključnim raskrsnicama u Beogradu, Novom Sadu i Nišu. Protesti, inicijalno generacijski, sve više poprimaju širi karakter. To je upravo ona vrsta građanskog ustanka od koje Putin strahuje još od povratka u Kremlj 2012. Vučić, baš kao i bivši ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič 2014, sada se suočava s dilemom: autoritarni klijentelizam ili evropska integracija, koja podrazumijeva labavljenje kontrole nad društvom.

Rat u Ukrajini je dodatno ogolio savez Srbije i Rusije, ali i pojačao napetost. Vučićev režim je od Rusije dobio avione MIG-29. No, već više od dvije godine, poznato je da srbijansko oružje preko posrednika završava u Ukrajini. Diplomatki skandal izbio je kada je ruska obavještajna služba SVR optužila Srbiju da „puca Rusiji u leđa” isporukom artiljerijskih projektila Kijevu.

Neki analitičari smatraju da je ova optužba pomogla Vučiću da se predstavi kao nepristrasan baš u trenutku kada ga opozicija napada da je previše proruski. – Teško je optužiti nekoga za prorusku orijentaciju dok ga javno napada ruska obavještajna služba – smatra Maksim Samorukov iz Carnegie centra. Po njemu, to nije znak pucanja odnosa, već više kozmetički konflikt.

U Srbiji je to izazvalo veću pažnju nego u Rusiji, gdje su progonitelji izdajnika sve ignorisali. U pozadini su pregovori o novom gasnom ugovoru. Srbija će, prema riječima Dušana Bajatovića, šefa državne gasne kompanije, dobiti „najbolju cijenu u Evropi”.

Rizik je velik, jer Srbija želi u EU, a Brisel planira da do kraja 2027. zakonski zabrani uvoz ruskog gasa. Ipak, Beograd smatra da Evropa neće imati izbora osim da se vrati ruskom gasu. – Matematički je jasno. Ne možete riješiti jednačinu snabdijevanja Evrope gasom po prihvatljivoj cijeni bez ruskog gasa – rekao je Bajatović na ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu.

Ako je ruski gas važan za Srbiju, Srbija je jednako važna za ruski gas. Balkan je jedan od rijetkih evropskih regiona gdje Moskva još ima stabilnog kupca, ali i tranzitnu rutu prema ostatku kontinenta. Tržište koje Putin želi povratiti – kao partner kojeg je nekad imao. I kojeg i dalje ima u Beogradu.

IZVOR: El Mundo