Postoje trenuci u historiji kada se sudbina čitavih gradova, pa i naroda, lomi na malom komadiću zemlje. Takav trenutak bio je septembar 1994. godine, a to mjesto brdo Plavno iznad Bosanske Otoke

Srpske snage, u operaciji „Breza 94“, imale su jasan cilj: probiti se prema Otoci i Bužimu, prepoloviti Bihaćki okrug i staviti pod opsadu ono što je bilo posljednje utočište slobode u Krajini. Papirnati planovi bili su uredni: dvije taktičke grupe, više brigada, tenkovi, artiljerija, čak i helikopterska podrška.

Prva taktička grupa trebala je zauzeti Bosansku Otoku i spojiti se s jedinicama prema Bosanskoj Krupi. Druga taktička grupa dobila je zadatak da probije odbranu 505. bužimske brigade i „pokori Bužim“. Zamislite samo šta bi značilo da se te dvije grupe povežu: Bihaćki okrug bio bi prerezan napola. Bužim odsječen, Cazin izložen, a Bihać stjeran u obruč bez izlaza. Upravo zato je Plavno bilo ključna tačka, brdo koje otvara ili zatvara vrata prema srcu Krajine. Ali planovi su jedno a Plavno i Otočani drugo.

Na Plavnu su stajali pripadnici Otočkog bataljona, ljudi koji su znali da iza njih nema odstupnice. Njihova sela, njihove porodice, njihove kuće bili su nekoliko kilometara dalje. Znali su da, ako Plavno padne, ništa više neće zaustaviti neprijatelja. Znali su da nema ko drugi osim njih. „Otoku mogu odbraniti samo Otočani“, rečeno je tada komandantu Emiru Mehiću. I tako je i bilo.

Borba je trajala sedamnaest dana. Svaki dan isto, neprestana granatiranja, hiljade projektila, pješadijski juriši koji su se lomili gotovo prsa u prsa. Jedan bestrzajni top i jedan PAM bili su cijela teška tehnika branilaca. Tenkovi su se pojavljivali, djelovali, pa nestajali pod udarcima hrabrih momaka. Helikopter je tukao položaje, lansirne rampe su bacale vatru na Plavno, a borci su znali samo jedno: izdržati.

U rovovima se ginulo i ranjavalo, ali se nije odstupalo. Dok je neprijatelj dovlačio tehniku, Otočani su imali ono što nijedna vojska ne može izmjeriti odlučnost da se njihova zemlja ne prepusti. I dok su srpski saniteti svakodnevno odvozili poginule i ranjene, na Plavnu su ostajali ljudi do posljednjeg atoma snage.

Na kraju, nakon sedamnaest dana pakla, kada su Otočani već bili iscrpljeni do krajnjih granica, u pomoć je došla i Krupska četa. Tek tada neprijatelj se povukao, ostavljajući iza sebe gomile municije, granata, RPG-ova i pedesetak nosila, posvuda razbacanih. Svjedočanstvo o žestini borbi i cijeni njihovog neuspjeha. Otočani su platili svoju cijenu: dva poginula i stotinjak ranjenih. Ali Plavno nije palo.

I zato je Bihaćki okrug ostao živ. Zato Bužim nije bio odsječen. Zato je Krajina nastavila disati slobodu još jednu ključnu godinu, dok rat nije doašo u fazu završnog preokreta. Možda historičari u knjigama pišu o taktičkim grupama, o brigadama i linijama fronta. Možda se u službenim izvještajima ime Plavno spominje tek usput. Ali za one koji znaju i za one koji su tu stajali – Plavno je bilo ključ Bihaća. A ključ su držali Otočani, svojim rukama, svojim životima, svojom nepokolebljivom voljom.

I zato, kad se govori o operaciji „Breza 94“, mora se reći jasno: herojstvo Otočkog bataljona na Plavnu nije samo epizoda. To je simbol. Simbol da mali broj odlučnih ljudi može zaustaviti silu koja na papiru izgleda nepobjedivo. Plavno je, i ostat će, brdo koje je sačuvalo Bihaćki okrug. (Sanel Komić)