Ella je često nastupala u Evropi, Japanu i Južnoj Americi, gdje je nailazila na topliji prijem nego kod kuće. Njena međunarodna slava pokazala je koliko je američki rasizam apsurdan, jer je širom svijeta bila slavna – ali nepoželjna u dijelovima vlastite zemlje.
Na sceni je bila veličanstvena. Njena glasovna preciznost, improvizacija i emotivna dubina činile su da publika zaboravi gdje se nalazi i ko je oko njih. Ali iza reflektora, Ella Fitzgerald – Prva dama jazza – vodila je tihu, ali upornu bitku protiv društva koje ju je voljelo na bini, ali preziralo na ulici.
Rođena 1917. godine u Newport Newsu, savezna država Virginia, Ella je odrasla u siromaštvu i neizvjesnosti. Odrasla je bez oca, izgubila majku u tinejdžerskim godinama i završila u sirotištu, a potom i na ulici. No, sudbina se preokrenula jedne večeri 1934. kada se kao stidljiva djevojčica prijavila na amatersko takmičenje u njujorškom Apollo Theateru. Planirala je plesati, ali je – u posljednji trenutak – odlučila pjevati. I ostalo je, kako kažu, historija. Međutim, ta historija nije bila bajka.
Kada je Ella Fitzgerald počela osvajati scenu 1940-ih i 1950-ih, Amerika je još uvijek bila duboko rasno podijeljena. Iako su joj aplauzi pljuštali s pozornice, ulaz na istu scenu često je bio moguć samo kroz kuhinju ili stražnja vrata.
Ella je često nastupala u Evropi, Japanu i Južnoj Americi, gdje je nailazila na topliji prijem nego kod kuće. Njena međunarodna slava pokazala je koliko je američki rasizam apsurdan, jer je širom svijeta bila slavna – ali nepoželjna u dijelovima vlastite zemlje.
„Pjevala je za predsjednike i kraljeve, ali nije mogla prespavati u hotelu u kojem je nastupala“, govorio je njen menadžer Norman Granz, koji je i sam bio neumorni borac protiv segregacije. Na turnejama po jugu SAD-a, Ella je često spavala u autobusu ili kod lokalnih crnih porodica, jer su hoteli za bijelce zatvarali vrata za nju i njen bend.
Bilo je slučajeva da su joj otkazivali koncerte čim bi saznali da je crnkinja.
U Teksasu je 1954. godine doživjela još jedan ponižavajući trenutak. Nju, Oscara Petersona i još nekoliko članova benda, policija je uhapsila pod optužbom za „ilegalno kockanje“ – samo zato što su igrali karte u garderobi.
U Los Angelesu, elitni klub Mocambo odbijao je da angažira Ellu – ne zbog nedostatka talenta, već zbog boje kože. Tada se u priču uključila – neočekivano – Marilyn Monroe. Obećala je vlasnicima da će svake večeri sjediti u prvom redu ako Ella dobije angažman.
Vlasnici nisu mogli odoljeti publicitetu – Ella je nastupila. I nikad više nije prestala. Kasnije je rekla: „Zato što je Marilyn učinila to za mene, nisam više imala problema sa angažmanima u klubovima. Ona je otvorila vrata koja niko drugi nije mogao.“
Frank Sinatra je redovno koristio svoj utjecaj da zahtijeva da Ella bude ravnopravno tretirana – ili on neće nastupati.
Ella nije marširala s Martinom Lutherom Kingom, niti je držala govore. Nije palila transparente niti izlazila na ulice. Njeno oružje bila je pjesma – čista, moćna i savršena. Pjevala je u segregiranim gradovima, pred miješanom publikom, ponekad uz prijetnje smrću.
I upravo u toj tihoj borbi – da se pojavi, da otpjeva, da oduševi – Ella je mijenjala srca i mišljenja.
Umrla je 15. juna 1996. godine, ali je ostavila nasljeđe koje i danas odzvanja. Ne samo u muzici, već i u borbi za dostojanstvo. Njena fondacija i dalje pomaže djeci, muzičarima i siromašnima.
Nekada su je uvodili kroz kuhinje, danas je zovu “prvom damom jazza”.
