Murree Brewery, najstariji proizvođač alkohola u južnoj Aziji i gotovo monopolista u Pakistanu, prvi put nakon pedeset godina dobio je dozvolu za izvoz svog piva. Uz jedan uvjet: nikako u zemlje Organizacije islamske saradnje. Samo u „nevjernički“ svijet

Važan datum u priči o pakistanskom pivu je onaj iz 1977. godine, kada je tadašnji premijer Zulfiqar Ali Bhutto, pritisnut valom islamizacije, preko televizije objavio da je konzumacija alkohola potpuno zabranjena. Ironično, zlobni komentatori tvrde da je vijest objavio „pod čašom“. Zabrana je ostala, Bhutto nije, nešto više od dva mjeseca kasnije svrgnut je, a zatim i obješen.

Vojsci, koja tradicionalno tretira alkohol kao moralnu opasnost, potpuno je odgovaralo da jedina državna destilerija bude pod njenom punom kontrolom. Murree, osnovan još 1860. u doba Britanskog Carstva, već decenijama se nalazi u sigurnosnom perimetru Generalštaba u Rawalpindiju. Tamo je 1959. vojni diktator Ayub Khan čak preuzeo i centralu kompanije, kolonijalnu vilu iz 19. stoljeća, pretvorivši je u svoju rezidenciju. Do danas se zove „Army House“.

Ako je alkohol „opasan“, rezonira vojska, treba ga držati na najkraćem mogućem povocu.

Murree proizvodi osam vrsta piva i čitav spektar žestokih pića: gin, rum, votku, brandy i ono što u Pakistanu nazivaju „whisky“, iako je napravljen od melase, slično indijskom modelu. Po tradiciji, Murree se smatra najstarijom pivskom markom u Aziji, u vječnom rivalstvu s indijskim Lion Beerom. Iako je osnovan u istoimenoj planinskoj koloniji u kojoj su se Britanci sklanjali od ljetnih vrućina Pandžaba, Murree je oduvijek bio više od obične pivare, zapravo, dio državne strukture.

Nerijetko i meta islamističkih grupa. Krajem 1970-ih u Karačiju su barovi bili dio urbane kulture, dok ih vjerske mladeži nisu počele zatvarati i demolirati ali tek nakon što bi ispraznile zalihe i počastile se nekoliko „dugih pića“.

Murree javno predstavlja porodica Bhandara, parsijski zoroastrijanci, ista ona zajednica kojoj je pripadala i supruga osnivača Pakistana, Muhammeda Alija Jinnaha. Isphandar Bhandara danas vodi porodicu treće generacije u kompaniji koju je njegov djed preuzeo pred samu podjelu Indije, kupivši dionice od hinduističkih, sikhskih i britanskih vlasnika koji su napuštali zemlju.

No u vrhu poslovne strukture uvijek se nalazi i poneki general, što i ne čudi: Murree je najstarija kompanija na berzi u Karačiju i jedan od najvažnijih poreskih obveznika u zemlji. Ministarstvo finansija Pandžaba godinama je kočilo izvoz, tvrdeći da se prvo mora osigurati domaća potražnja, što je, paradoksalno, nemoguće procijeniti u zemlji u kojoj je većina stanovništva pravno spriječena da alkohol kupi.

Zanimljivo je da Murree u gradu od 20 miliona stanovnika, kao što je Karači, ima samo devet zvaničnih prodajnih tačaka. Pet diskretnih prodavnica „s pićem“, tri internacionalna hotela i jedan kineski restoran. Pa ipak, kompanija bilježi rekordne prihode: prošle godine prvi put u historiji premašila je 100 miliona dolara. Šta to govori?

Da u Pakistanu zakon postoji ali se primjenjuje selektivno. Rigorozno prema siromašnima i srednjoj klasi; nimalo prema imućnim muslimanskim porodicama koje na svojim zabavama gotovo obavezno služe alkohol. Oni koji žele nešto bolje od Murreeja obratiće se tzv. Bootleggerima, preprodavačima čiji je kontakt broj najtraženiji element svake visoke društvene agende. Švercane marke koštaju astronomski, a opasnost od falsifikata posebno pogađa siromašne, koji se oslanjaju na domaće ilegalne destilate, često smrtonosne.

Murree je toliko ukorijenjen u državne strukture da vlada ne kontrolira samo kupce, nego i cijene. Ove godine pakistanske vlasti dozvolile su povećanje cijena piva i žestokih pića za 10 do 15 posto, skoro u rangu cijena Indije ili južne Evrope. A iako je izvoz dozvoljen samo za pivo, kompanija najviše zaradi na svom lokalnom „whiskyju“.

Pivara zapošljava oko 1.600 radnika, mahom muslimana, relativno dobro plaćenih ali s jednom strogom zabranom: ne smiju probati nijedan proizvod. Kao ni 97% Pakistana. Samo mali broj nemuslimana, kršćana, hindusa, parsija i sikha, može uz posebnu licencu kupiti ograničen broj boca mjesečno. Za strance se pravila često zanemaruju, ali i oni često piju u skrivenim barovima hotelskih podruma, iza lažnih vrata i neutralnih natpisa. U Pakistanu, alkohol se ne vidi ali ga se traži.

Iako je Murree decenijama imao gotovo potpuni monopol, pojavila se i nova konkurencija, kineska pivara Hui Coastal, na belučkom dijelu granice, izgrađena isključivo da podmiri potrebe kineskih radnika na projektima Novog puta svile. Njihovo najpopularnije pivo, Hui Cheng, sa snažnih osam posto alkohola, brzo je steklo reputaciju među radnicima i lokalnim kupcima koji do njega mogu doći.

Upravo rast ove konkurencije mogao je biti motiv pakistanske vlade da Murreeju konačno dopusti izvoz. Ako Pakistan već proizvodi pivo za druge, zašto bi Murree ostao u domaćoj izolaciji?

Murree, najstarija pivara Azije i kompanija sa strukturom polu-državnog preduzeća, sada ima dopuštenje da formira vlastiti izvozni sektor. To je prekretnica. No pred njom je i dalje mnogo prepreka: birokratske, kulturne, religijske i logističke. Kako izvoziti pivo iz zemlje u kojoj ga gotovo niko ne smije kupiti? Kako se promovirati iz srca jedne od najkonzervativnijih država svijeta?

Zato i u Pakistanu, i među kupcima u inostranstvu, mnogi kažu da Murree „tek treba da se prelije preko čaše“. Ali ako uspije, na policama evropskih gradova možda ćemo uskoro vidjeti nešto što je donedavno zvučalo kao apsurd: pivo iz Islamske Republike Pakistan, Murree, staro 164 godine, i spremno da ponovo izađe u svijet.

IZVOR: La Vanguardia