Jednoj marginalnoj grupi pojedinaca pošlo je za rukom da organizira gerilski ustanak, pridobije velike mase ljudi različitih nacionalnih, vjerskih i političkih opredjeljenja te da potpuni vojni poraz u Bitki na Sutjesci pretvori u stratešku pobjedu što je u konačnici rezultiralo pobjedom nad Osovinskim silama i preuzimanjem vlasti u poslijeratnoj Jugoslaviji. Time su jugoslovenski partizani stekli status najučinkovitijeg gerilskog pokreta u historiji, a ova, najteža i najkrvavija partizanska bitka Drugog svjetskog rata uspjela je promijeniti tok historije…

Nakon što Njemačka podnosi poraze od Saveznika u Sjevernoj Africi i počinje s povlačenjem, otvara se mogućnost savezničkog iskrcavanja i na jadranskoj obali. Nijemci i Talijani prisiljeni su ukloniti partizansku opasnost u zaleđu jadranske obale i početkom 1943. pokreću operaciju ogromnih razmjera poznatu pod imenom Operacija Weiss ili Bitka na Neretvi s ciljem potpunog uništenja partizana. No ta operacija nije bila dovoljna.

Već tokom maja 1943. Nijemci pokreću novu, još veću operaciju pod nazivom Operacija Schwarz odnosno Bitka na Sutjesci, s ciljem da dokrajče već iscrpljene partizanske snage na čelu s Titom.

Bitka na Sutjesci bila je epskih razmjera, a odvijala se punih mjesec dana na golemom prostoru jednog od najljepših i najdivljijih područja evropskog kontinenta na kojemu se danas nalazi nekoliko nacionalnih parkova. Provela je partizansku grupaciju u predvorje pakla, a njezin ishod odredio je smjer historije ovih prostora, a i šire.

Jednoj marginalnoj grupi pojedinaca pošlo je za rukom da organizira gerilski ustanak, pridobije velike mase ljudi različitih nacionalnih, vjerskih i političkih opredjeljenja te da potpuni vojni poraz u Bitki na Sutjesci pretvori u stratešku pobjedu što je u konačnici rezultiralo pobjedom nad Osovinskim silama i preuzimanjem vlasti u poslijeratnoj Jugoslaviji. Time su jugoslovenski partizani stekli status najučinkovitijeg gerilskog pokreta u historiji, a ova, najteža i najkrvavija partizanska bitka Drugog svjetskog rata uspjela je promijeniti tok historije…

Ovo su ključne teze knjige “Bitka na Sutjesci – Pakao u raju”, objavljene u izdanju Naklade Jesenski i Turk, iz pera Šimuna Cimermana, bivšeg vaterpoliste koji je diplomirao političke nauke na Univerzitetu Južne Kalifornije i bavio se ekstremnim sportovima, dok je ovim publicističkim djelom spojio svoju strast prema planinama, pustolovinama i historije, piše Večernji list.

Premda rođen u Zagrebu tri desetljeća nakon burnih ratnih događanja, interes i inspiraciju za ovu temu vuče još iz djetinjstva kada je na televiziji pratio partizanske filmove u sklopu emisija “U istom stroju” i “Dozvolite da se obratimo”, namijenjenih pitomcima JNA. Kada se, godinama poslije, kao avanturista našao u planinskim vrletima na kojima se odvijala ova bitka, glavna mu je opsesija postalo pitanje kako je neko, tada i tamo, i u takvim uslovima i okolnostima uopće mogao preživjeti. Prepričavajući historijske događaje, koristeći citate iz svjedočanstava učesnika te depeša i vojnih zapovijedi, autor je uspio prenijeti i informaciju i atmosferu i uvid u ono sto se zaista odvijalo nekoliko mjeseci te ključne 1943.

Smatrajući da su u Operaciji Weiss naučili lekciju partizanskog ratovanja, za svoj novi pothvat Nijemci su angažirali još veće snage, pa je s Kavkaza dovedena njihova najelitnija planinska jedinica, 1. brdska divizija. Zatim, i specijalni puk Brandenburg, a ostale jedinice prenamijenjene su u kvalitetnije i opremljenije lovačke divizije.

Za razliku od Neretve, ovu su operaciju pokrenuli u toplije vrijeme kasnog proljeća, kada se snijeg zadržavao samo na vrhovima planina śto je omogućavalo bolje manevarske uslove za napredovanje Ijudi i mehanizacije. S gledišta njemačkih zapovjednika, Operacija Schwarz trebala je biti lov na već ranjenu zvijer koja nema kamo pobjeći i čime se braniti niti se ima gdje prehraniti – i čiji je skori kraj vrlo izvjestan.

Međutim, njemačka komanda već je početku napravila grešku u planiranju budući da su u operaciju krenuli u tajnosti, bez svojih saveznika Talijana, iako se čitava operacija odvijala na području pod talijanskom kontrolom. Velika greška bila je i odluka da se četnici, tada talijanski saveznici, razoružaju, premda su četničke snage mogle itekako dobro poslužiti Nijemcima: bili su to pretežno ljudi iz domaćih krajeva koji su dobro poznavali ove terene i bili motivirani na osvetu za poraze koje su od partizana pretrpjeli u razdoblju nakon Neretve.

Sljedeća greška bila je potpuno kriva procjena da se nakon napada na Talijane kod Bioča partizani žele probiti u pravcu Albanije pa su s obje strane kružnice razmještene najelitnije jedinice kako bi spriječile taj eventualni prodor. To je rezultiralo time da su upravo na taj sektor poslane najelitnije njemačke snage, čime su oslabili ostali sektori, posebno onaj na zapadu na kojem je bila razmještena slabija 118. divizija razvučena na golemom prostoru. Upravo ta strategija rezultirala je time da je u dolini Sutjeske ostao mali otvor u okruženju, koji će partizanske snage pravodobno uočiti i kroz koji će se na kraju uspjeti izvući.

Njemačkim snagama nije pogodovao ni teren. Teška mehanizacija i tenkovi bili su gotovo potpuno neupotrebljivi jer se njima moglo kretati samo cestama oko kružnice od 500 kilometara, dok se s bilo koje tačke kružnice moralo napredovati pješke desetinama kilometara duboko u šume, planine i kanjone. Za logistiku su se mogli koristiti isključivo konji i magarci, kojih je bilo oko 3000 po jednoj diviziji, i gola ljudska snaga zbog čega je opskrba bila vremenski uvjetovana. Zbog tih ograničenja operacija je bila planirana na tačno trideset dana podijeljenih u tri faze po deset dana. U prvoj fazi trebalo je okružiti partizane, u drugoj ih satjerati u trokut Piva-Tara-Durmitor, i u trećoj ih u tom trokutu potpuno uništiti.

No već prvoj fazi napadači su potrošili previše vremena, resursi su se trošili. Zahtjevni planinski tereni nisu dozvoljavali brzo napredovanje, a tokom operacije vladali su i vrlo nepovoljni vremenski uslovi, pošto je tih mjesec dana obilovalo kišom, a negdje snijegom, što je dodatno usporavalo napredovanje, dok su česte magle i kiše onemogućavale upotrebu i avijacije u planiranom opsegu. U ovakvim uslovima bio je vrlo upitan i moral njemačkih vojnika i njihova spremnost da se upuštaju u borbe, a posebice kod onih jedinica u kojima je ljudstvo bilo prisilno regrutirano.

lako brojčano nadmoćniji te s neuporedivo boljom logistikom, teškim naoružanjem i avijacijom, Nijemci su pred sobom imali nepredvidljivog protivnika koji je bio vješt u improvizaciji i prilagodljiv brzim promjenama odluka. No bez obzira na neučinkovitu krutu taktiku, nepovoljne utjecaje terena i vremenskih prilika, Nijemcima se izuzetno učinkovitom pokazala metoda izgladnjivanja, a u tome su gotovo i uspjeli: da se partizanske snage kod Balinovca nisu probile, vjerojatno bi ih glad za nekoliko dana dovela do granice umiranja. Operacija Schwarz bila je za snage Osovine jedno i posljednja prilika da partizanske snage eliminiraju strategijom “okruži, stegni i uništi”.

Međutim, partizani su se pokazali kao žilav protivnik. Taktikom “danju se branimo, noću napadamo“ svojim su neprijateljima zadavali mnogo problema. Nevolje su uslijedile kada su bili primorani na frontalno ratovanje, kao što je to bio slučaj na početku ofanzive kada su se prvo sukobili s 1. brdskom divizijom, zatim prilikom pokušaja prodora preko Foče, na Gornjim i Donjim Barama na Zelengori i naposljetku u dolini Sutjeske, kada su punih deset dana i noći bili primorani držati mostobran, i kada je poginulo najviše partizanskih boraca – zbog čega se ova bitka i naziva Bitka na Sutjesci.

Iako su bili dovedeni na rub golog opstanka, želja za životom i instinkt preživljavanja učinili su da se borci osjete poput ranjene zvijeri koja je bila stjerana u kut i više nije imala što izgubiti. Olakotna okolnost bila je ta što uopće nisu imali spoznaju o golemim razmjerima operacije koja je bila pokrenuta protiv njih i koliko su im šanse da se probiju i prežive bile male, budući da je svaki pojedinac znao samo ono što se događalo u njegovoj neposrednoj blizini – živjeli su trenutak po trenutak, sat po sat.

Ni partizanski komandanti nisu bili svjesni kakva ih sila okružuje, pa su mnoge odluke bile donošene bez uvida i znanja o općoj situaciji. lpak, na preživljavanje Sutjeske najviše su utjecale odluke Vrhovnog štaba i individualne inicijative nekih komandanata, kao što je potez Koče Popovića koji je u presudnom trenutku krenuo u proboj.

Neke situacije bile su jednostavno plod sretne podudarnosti, kao što je bilo dolazak 1. proleterske divizije na sektor Drinske operativne grupe u posljednji čas, izbijanje 6. istočnobosanske brigade na Vučevo u trenutku kada su Nijemci gotovo ovladali tom visoravni, izbijanje 7. krajiške brigade na Pivski Javorak i sprečavanje pada Mratinja, dolazak 7. banijske divizije na plato Zelengore u trenutku kada se više nije moglo čekati, proboj na Balinovcu kojim je preduhitren njemački napad. Prema navedenom može se zaključiti da vrijedi ona da sreća prati hrabre.

Partizansko preživljavanje Sutjeske zajedno s Vrhovnim štabom i jezgrom komandnog kadra, pratilo je još nekoliko okolnosti koje će dodatno pogodovati jačanju NOP-a. Prva od njih je preživljavanje dijela britanske misije na Sutjesci, kada je major William Deakin neposredno nakon Sutjeske u Londonu poslao nedvosmisleni izvještaj viđenja situacije tko se zapravo stvarno bori protiv fašista u Jugoslaviji. Na temelju tog izvještaja, kao i dekodiranih njemačkih poruka, partizanska vojska će uskoro početi dobivati obilnu savezničku vojnu pomoć…

Sutjeska, prema sudu autora, nije bila srednjovjekovna bitka, u kojoj bi dvije vojske dogovorile mjesto i vrijeme boja iz kojega bi strane izašle kao pobjednici ili gubitnici, već je više nalikovala šahovskom dvoboju u kojemu su Nijemci imali gotovo sve figure na ploči, a partizani ostali s tek nekoliko pješaka. Iz gotovo sigurnog poraza partizani su vještim manevrima uspjeli ostvariti pat-poziciju te je partija završila remijem. Taj je remi partizanima dao veliko samopouzdanje i psihološku prednost u partijama koje će se naknadno odigrati i u kojima će poraziti svoje protivnike.

S vojnog gledišta, njemačke snage dovele su partizansku grupaciju do ruba katastrofe: uništili su više od trećine njenih snaga, trećinu potpuno onesposobili i doveli ih zajedno s rukovodstvom u gotovo bezizlaznu situaciju; zaustavili su njihov prodor u Srbiju i istjerali ih iz Crne Gore; poremetili im sve planove i natjerali ih da se vrate odakle su i došli – u Bosnu. Pritom su Nijemci imali razmjerno malo gubitaka u odnosu na ukupne snage, svega 5% (za poređenje, tri partizanske divizije izgubile su trećinu ljudstva, a 7. banijska čak polovinu).

Tog 15. juna 1943. godine, nakon mjesec dana neprestanih krvavih borbi, Nijemci su prekinuli Operaciju Schwarz čime je i službeno završena Bitka na Sutjesci. Udružene njemačke, talijanske, bugarske i snage NDH te četnika nisu uspjele ostvariti zadani cilj: uništiti Glavnu operativnu grupu divizija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije na čelu Vrhovnim štabom i Titom.

Komandant njemačkih trupa, general Rudolf Lüthers, podnio je 20. juna Vrhovnoj komandi Wehrmachta povjerljivi izvještaj o toku borbe i iskustvima u Operaciji Schwarz: “Tok borbi je pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje, neprijateljsko komandiranje bilo je izvanredno gipko i takođe u odbrani – aktivno. Pokazali su se kao fanatični, krajnje uporni, dobri borci, koji odlično poznaju teško planinsko zemļjište. Naoružanje komunista je bilo dobro. Raspolažu začuđujući velikim brojem automatskog oružja (lakim mitraljezima, teškim mitraljezima, minobacačima itd.) i, uz to, obiljem municije. Svi se izvještaji slažu, a i naši gubici to dokazuju, da ovim oružjem znaju rukovati.”

Uistinu, tokom Operacije Schwarz iz sastava jedinica Osovinskih snaga izbačeno je gotovo 5500 vojnika, od toga je bilo 913 poginulih, 2467 ranjenih i 2132 nestala. Nijemci su imali 583 poginula, 1760 ranjenih i 425 nestalih; Talijani 290 poginulih, 541 ranjeni i 1502 nestala, snage NDH brojile su 40 poginulih, 166 ranjenih i 205 nestalih.

Nijedan od njemačkih generala koji su vodili Operaciju Schwarz nije ostao na životu, uključujući i autora spomenutog izvještaja, generala Rudolfa Lüthersa kojega su polovinom 1944. zarobile snage Crvene armije. Umro je u sovjetskom zarobljeništvu na Badnjak 1945.

No i ljudski gubici partizanske grupacije bili su ogromni. Od ukupno 22.148 boraca u sastavu brigada i Centralne bolnice, od kojih su bile 2883 žene i 19.265 muškaraca, poginulo je 7543 boraca, odnosno, više od trećine ljudi, od čega je bilo 597 žena i 6946 muškaraca. Među njima život su izgubile 352 bolničarke i više od 30 liječnika. Od završetka bitke do kraja rata poginulo je još 3149 boraca Sutjeske, što znači da je samo 50% boraca dočekalo kraj rata.

Od rukovodstva Glavne operativne grupe stradalo je mnogo zapovjednog kadra: komandant 3. udarne divizije Sava Kovačević, komandanti 4. crnogorske i 7. banijske brigade Vasilije Đurović i Nikola Nino Maraković, na desetke političkih komesara, komandanata bataljuna i četa i njihovih zamjenika. Poginula su i tri člana AVNOJ-a – Nurija Pozderac, Veselin Masleša i Simo Milošević, čak 45 narodnih heroja Jugoslavije te desetine liječnika i sanitetskog osoblja.

Najveće gubitke imale su tri dalmatinske brigade: 2. dalmatinska (715 poginulih od 1 602 boraca), 3. dalmatinska (685 poginulih od 1345 boraca) te 1. dalmatinska (658 poginulih od 1393 borca). Znakovita je i statistika po gradovima i mjestima s izrazito velikim brojem sudionika i poginulih: prednjači Split, odakle je od 1091 borca poginulo njih 557, velike žrtve dala je i Glina, gdje je od 886 boraca poginulo njih 550, kao i Šibenik, Petrinja, Knin, Trogir i Makarska.

No statistika bi nas, ističe autor, mogla zavarati kako je to bila njemačka pobjeda i potpuni partizanski poraz, no situaciju treba sagledati u puno širem kontekstu. Njemačka komanda u konačnici nije ostvarila svoj glavni cilj, a to je potpuno uništenje partizanske grupacije oko Vrhovnog štaba i samog Tita. lako je poginuo velik broj partizanskih boraca i komandnog sastava, većina ih se na kraju ipak uspjela spasiti. Kadrovi koji su opstali uskoro su postali stubovi vojnih uspjeha koji su uslijedili, sve do potpunog istjerivanja, poraza i kapitulacije Osovinskih snaga na tlu Jugoslavije, a Tito je stekao status vojskovođe koji je gubio bitke, ali pobjeđivao u ratu.

Na Teheranskoj konferenciji krajem 1943. godine Saveznici će NOVJ službeno priznati kao savezničku vojsku, a Churchill tada izjavljuje: “Ovi izdržljivi borci su vezali više Nijemaca u Jugoslaviji nego združene angloameričke snage u Italiji južno od Rima.” Revizijom historije koja je danas na djelu, međutim, doima se kao da su ove riječi velikog državnika i žrtva hiljada boraca bili uzaludni, na što Šimun Cimerman svojim kapitalnim djelom želi barem upozoriti.