Palestinci u Čileu čine najveću zajednicu izvan arapskog svijeta. Njihovi djedovi i bake krenuli su na daleki put krajem 19. i početkom 20. stoljeća, napuštajući hrišćanske gradove Betlehem i Beit Jalu, noseći na leđima sjećanja, vjeru i identitet. U Santiagu su se naselili u četvrti Recoleta i počeli graditi novu Palestinu, nevidljivu, ali snažnu, utkanu u svakodnevni život.
U Santiagu, glavnom gradu Čilea, fudbal je više od igre. Za potomke palestinskih doseljenika on je most između dva svijeta: zemlje iz koje su njihovi preci došli i zemlje u kojoj su pronašli novi dom. Kratki dokumentarni film Baisanos, koji potpisuju brat i sestra Francisca (36) i Andrés Khamis (32), upravo otvara to poglavlje, ono u kojem fudbalski klub Palestino postaje simbol transnacionalne solidarnosti s narodom Gaze.
Palestinci u Čileu čine najveću zajednicu izvan arapskog svijeta. Njihovi djedovi i bake krenuli su na daleki put krajem 19. i početkom 20. stoljeća, napuštajući hrišćanske gradove Betlehem i Beit Jalu, noseći na leđima sjećanja, vjeru i identitet. U Santiagu su se naselili u četvrti Recoleta i počeli graditi novu Palestinu, nevidljivu, ali snažnu, utkanu u svakodnevni život.
Francisca i Andrés odrasli su u toj realnosti. Ne govore arapski, odrastali su uz čileanske specijalitete poput pastel de chocla, a ne uz maqlubu ili musakhan. Njihovi roditelji, objašnjava Francisca, nastojali su da ih zaštite od stigme imigrantskog porijekla: „Željeli su da rastemo kao Čileanci.“ Ipak, ispod slojeva asimilacije ostala je čvrsta, iako dugo potisnuta, palestinska identifikacija.
U toj priči centralno mjesto zauzima Club Deportivo Palestino, osnovan prije više od jednog stoljeća. Klub iz južnog predgrađa La Cisterna možda nikada nije postao gigant južnoameričkog fudbala, ali je dvostruki prvak Čilea i redovan učesnik kontinentalnih takmičenja. Utakmice protiv drugih klubova dijasporskih zajednica, Audax Italiano ili Unión Española, u Santiagu imaju status lokalnih klasika.
Za porodicu Khamis, Palestino je bio emotivna tačka okupljanja. „Majka je navijala za Universidad Católica, ali otac i cijela porodica uvijek su bili uz Palestino,“ prisjeća se Andrés. On i sestra danas su autor(i) dokumentarca posvećenog najstrastvenijem dijelu navijača, barras bravas, popularno nazvanim „baisanos“.
Ideja za film rodila se gotovo slučajno, tokom Andrésovog studija u Barceloni i Franciscinog usavršavanja u Amsterdamu. Već su sarađivali na projektu Paracaídas (2022), performansu o dijasporama i hibridnim identitetima, pa je bilo prirodno da zajednički snime i kratki dokumentarac. Snimali su sa skromnim sredstvima, oslanjajući se na pomoć prijatelja. „Baisanos je nastao ne s 63 funte, kao onaj legendarni britanski film, nego sa 63 prijatelja,“ našalila se Francisca.
Film, sažet u 14 minuta od čak 15 sati snimljenog materijala, rijetko prikazuje samu utakmicu. Fokus je na tribinama, na navijačima koji nose zastave, uzvikuju slogane poput „Gaza se brani, Palestina postoji“ i pretvaraju stadion u političko pozornicu. „Glavna priča je u ljudima, u načinu na koji fudbal postaje kanal solidarnosti,“ ističe Francisca.
Premijera Baisanosa bit će održana na Locarno Film Festivalu u Švicarskoj, jednom od najvažnijih filmskih događaja u Evropi. Za autore, to je potvrda da se i mali projekti mogu probiti do svjetske scene ako nose univerzalnu poruku.
U pozadini filma, međutim, stoji tamna stvarnost. Gaza je, kako kažu, „ne-mjesto“,izolovana, razorena i gotovo onemogućena za bilo kakav kulturni rad. „Naš film nastaje iz privilegirane pozicije. U Gazi je sada gotovo nemoguće snimiti ijednu priču,“ priznaje Andrés. Upravo zato, kroz navijačku strast i fudbalske simbole pokušali su prenijeti glas solidarnosti s onima koji su ostali bez glasa.
„Santiago ima institucije poput Zajednice Palestinaca u Čileu ili Studentske unije, ali Palestino i njegovi navijači su najširi, najotvoreniji primjer pro-palestinskog otpora,“ kaže Andrés. Među navijačima su i mnogi Čileanci bez arapskog porijekla, koji solidarno prihvataju palestinsku borbu kao dio vlastitog identiteta.
Za Francisku i Andrésa to je odgovor na pitanje šta umjetnost i kultura mogu učiniti dok genocid traje. „Možda je sve što radimo nedovoljno, ali je iskreno,“ zaključuje Francisca. „Ako sport može biti polje otpora, onda Palestino dokazuje da fudbal nije samo igra – nego i sjećanje, identitet i politički čin.“
IZVOR: El Pais
