Michaeli priznaje – međunarodna reakcija bila je snažna. Podrška kolega, nevladinih organizacija i aktivista stizala je iz svih krajeva. Mnogi su, kaže, prvi put osjetili hrabrost javno reći ono što su dugo mislili. No unutar Izraela – gotovo potpuna tišina. Izvještaj su prenijeli samo neki liberalniji mediji, dok je većina stanovnika ili nezainteresirana ili se ne slaže s korištenjem pojma “genocid”.

U tišini svog stana u Tel Avivu, Sarit Michaeli, dugogodišnja glasnogovornica i voditeljica međunarodnih poslova izraelskog centra za ljudska prava B’Tselem, gleda u kameru dok govori za Večernji list. Glas joj je miran, ali iza svake rečenice osjeti se umor, težina i svjesnost o realnosti koju većina njezinih sunarodnjaka ne želi vidjeti. “Kako sam? Kao i obično u posljednje dvije godine. Ništa ovdje nije lako.”

B’Tselem, organizacija osnovana 1989. kako bi dokumentirala kršenja ljudskih prava pod izraelskom okupacijom, ovih je dana objavila izvještaj koji je odjeknuo svijetom – “Naš genocid”. U suradnji s izraelskom podružnicom Liječnika za ljudska prava, izvještaj bez ustručavanja naziva ono što se događa u Gazi pravim imenom: genocid.

Tišina u Izraelu

Michaeli priznaje – međunarodna reakcija bila je snažna. Podrška kolega, nevladinih organizacija i aktivista stizala je iz svih krajeva. Mnogi su, kaže, prvi put osjetili hrabrost javno reći ono što su dugo mislili. No unutar Izraela – gotovo potpuna tišina. Izvještaj su prenijeli samo neki liberalniji mediji, dok je većina stanovnika ili nezainteresirana ili se ne slaže s korištenjem pojma “genocid”.

“Vlada nas zasad ignorira. Možda su procijenili da im napad na nas ne bi donio političku korist. Ali to se može promijeniti. Nismo izvan opasnosti,” kaže ona, svjesna da izraelski politički aparat ima spreman “stroj za trovanje javnosti” kojim napada kritičare.

Na pitanje kako se prikupljaju podaci u ratnim uvjetima, Michaeli objašnjava da B’Tselem trenutačno ne može raditi na terenu u Gazi. Terenski istraživači koji su godinama radili unutar svojih zajednica evakuirani su u aprilu 2024. Sada svjedočanstva dolaze telefonom, putem WhatsAppa, kroz fotografije i snimke.

Na Zapadnoj obali situacija je drukčija – tamo još uvijek djeluje mreža od 13 stalnih istraživača, Palestinaca koji žive među svojim narodom. Njihov rad, kaže Michaeli, nije samo dokumentiranje, nego i temelj za političku akciju. “Ne vjerujemo da će se sustav unutar Izraela sam promijeniti. Izgubili smo borbu za ljudska prava. Promjena može doći samo izvana, kroz snažan međunarodni pritisak.”

Michaeli odlučno odbacuje optužbe da B’Tselem “radi za Hamas”. U izvještaju i javno, organizacija jednako oštro osuđuje Hamasove zločine – ubojstva civila, otmice, seksualno nasilje – kao i izraelske ratne zločine, izgladnjivanje i masovna ubojstva u Gazi. “Kritika izraelskih zločina ne znači podršku Hamasu. To je samo pokušaj da se svaka kritika ušutka.”

Ona optužuje izraelsku vladu da je godinama indirektno jačala Hamas kako bi razdvojila palestinska područja. Nakon 7. oktobra, kaže, umjesto razgovora o budućnosti bez Hamasa, cilj je postao produženje rata i sprječavanje povratka stanovništva u razorenu Gazu.

Aparthejd u praksi

U Izraelu, nakon 7. oktobra, ljudi su hapšeni samo zbog izraza solidarnosti s Palestincima. Razlika u tretmanu Židova i Palestinaca, ističe Michaeli, pokazuje pravo lice sustava. “Ja sam Židovka i još uvijek mogu izreći neke stvari bez straha od zatvora. Palestinski građani Izraela to pravo nemaju. To je aparthejd.”

Unatoč represiji, B’Tselem još uvijek ima određeni kredibilitet i prostor za djelovanje, ali Michaeli ne zna koliko će to trajati. Financijski su potpuno neovisni o izraelskoj vladi – novac dolazi od stranih demokratskih država, fondacija i privatnih donatora.

Posebno ju je dirnula izjava Davida Grossmana, jednog od najpoznatijih izraelskih pisaca, koji je javno rekao da Izrael u Gazi provodi genocid. “To je vrlo važno jer pokazuje da savjesni ljudi mogu promijeniti mišljenje, čak i kada je to bolno i teško.”

No, izraelsko društvo, upozorava, danas ima još manje empatije prema Palestincima nego ikad prije. Na Zapadnoj obali, nasilje naseljenika doseže nezapamćene razmjere, a država, umjesto da ih kazni, nagrađuje zemljom oduzetom protjeranim Palestincima.

Dok svijet gleda u Gazu, Zapadna obala ostaje u sjeni. U posljednje dvije godine, 38 palestinskih zajednica protjerano je sa svojih ognjišta. “Naseljenici mogu raditi što žele, a država ih nagrađuje. Zato tražimo od međunarodne zajednice da prekine politiku etničkog čišćenja, ne samo u Gazi, nego i ovdje.”

Michaeli otvoreno kritizira EU i SAD zbog nedostatka političke volje. “Palestinci će nastaviti umirati ako se ne poduzme brza, konkretna akcija – ako se Gazu ne preplavi hranom, ako se ne zaustavi opsada.” Smatra da zločini Hamasa ne smiju biti izgovor za kolektivnu kaznu milijunima ljudi.

Na pitanje očekuje li promjene, odgovara rezignirano: “Iskreno? Ne. Dok ne vidim stvarne postupke koji vode kraju genocida, svaka izjava je samo prazna retorika.”

Dok razgovor završava, jasno je da Michaeli govori iz dubokog uvjerenja i osobnog osjećaja odgovornosti. Njezin glas dolazi iz srca izraelskog društva, ali je usmjeren svijetu – svijetu koji, kako kaže, ima moć, ali ne i volju da zaustavi patnju.

“Možda sam naivna, ali vjerujem da još ima onih koji će poslušati. Pitanje je – hoće li djelovati na vrijeme?”