Upravo je objavljen navodni mirovni plan Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua. I šta sada? Naslovna strana jednog lista to je precizno rezimirala: „Trump i Netanyahu dogovorili plan za pokoravanje Gaze.“ Pokornost. To je suština. A suština mira je zajamčeno postojanje dviju država
Od samog osnivanja Ujedinjenih nacija, Sjedinjene Države, kao jedan od osnivača, bile su prema njima pozitivno nastrojene. Dolazak Donalda Trumpa na vlast 2017. promijenio je tu jednačinu. Njegova animoznost prema UN-u bila je očita već godinu ranije: „Ujedinjene nacije nisu prijatelj ni demokratije, ni slobode. Niti prijatelj Sjedinjenih Država, a sigurno ne Izraela.“ Već tada su se upalila prva zvona na alarm. „Suočavamo se s najvećim predsjedničkim napadom na međunarodno pravo i međunarodne institucije u historiji Sjedinjenih Država,“ upozorio je pravnik Jack Goldsmith.
Danas, Donald Trump, suočen sa širokom međunarodnom osudom izraelskog genocida u Gazi, nastoji dovršiti svoj pohod protiv Ujedinjenih nacija. On međunarodno pravo i institucije posmatra kao prepreku američkom djelovanju u svijetu. Ukratko, prezire globalni multilateralni sistem. Važno mu je jedino jednostrano djelovanje. Njegovo jednostrano djelovanje.
Aktuelni američki predsjednik naglasio je sve to u svom obraćanju pred Generalnom skupštinom. Njegov govor bio je svojevrsna nadrealna optužnica protiv samog postojanja te organizacije.
Izrael dijeli Trumpovu anti-UN strast: u martu 2023. izraelski ministar vanjskih poslova Eli Cohen izjavio je da „nastavak mandata [generalnog sekretara Antónija] Guterresa predstavlja prijetnju svjetskom miru. Njegov poziv na prekid vatre u Gazi znači podršku terorističkoj organizaciji Hamas“.
Bivši generalni sekretar UN-a Dag Hammarskjöld (1953–1961) bio je entuzijastični zagovornik principa, vrijednosti i ciljeva Ujedinjenih nacija. Već tada je bilo skeptika. On je skovao rečenicu koja je ušla u historiju: „Ujedinjene nacije nisu stvorene da nam donesu raj, već da nas udalje od pakla.“
Decenijama kasnije, njegov nasljednik Guterres, vjerovatno imajući tu misao na umu, rekao je da je „čovječanstvo otvorilo vrata paklu“. Bilo je to 2023. godine, u kontekstu pogoršanja stanja planete zbog nepoštivanja Pariškog sporazuma, mada se citat savršeno mogao primijeniti i na izraelsko etničko čišćenje u Gazi. Pakao u Palestini, izazvan izraelskom akcijom, uživa punu podršku SAD-a, a njihova upotreba veta u Vijeću sigurnosti blokira svaku mjeru koja bi mogla makar donekle udaljiti palestinski narod od tog pakla.
Tokom nedavnog obilježavanja 80. zasjedanja Generalne skupštine ovo pitanje dobilo je važnu pažnju zahvaljujući pojedinim delegacijama. Predsjednik Kolumbije, Gustavo Petro, govorio je o genocidu i predložio međunarodnu vojnu intervenciju kako bi se on zaustavio. Pozvao se na rezoluciju 377, poznatu i kao „Ujedinjenje za mir“, koju je Generalna skupština usvojila 1950. godine. Cilj te rezolucije je da Skupština može djelovati kada je mir ugrožen, a Vijeće sigurnosti blokirano vetom jednog od svojih pet stalnih članica.
Danas, kada je Palestinu priznalo već 155 država, uključujući četiri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, postavlja se pitanje: može li Skupština djelovati putem „Ujedinjenja za mir“ uprkos barijeri veta? Van Skupštine takođe su upućeni zahtjevi za djelovanjem. Primjera radi, 28 eksperata za ljudska prava UN-a petog septembra je zatražilo hitno zasjedanje na osnovu te rezolucije radi „suočavanja s glađu i genocidnim uslovima u Gazi“.
Rezolucija „Ujedinjenje za mir“ nastala je tokom Korejskog rata. Njen inicijator bio je američki državni sekretar Dean Acheson (1949–1953). Suočen sa sovjetskim vetom u Vijeću sigurnosti koje je blokiralo pomoć Južnoj Koreji protiv agresije sa Sjevera, Acheson je promovirao ideju da Generalna skupština preuzme odgovornost kada je Vijeće paralizirano. Skupština bi, dakle, morala pokazati svoju supsidijarnu odgovornost za mir i sigurnost. Iako je Washington bio glavni pokretač tog prijedloga, rezolucija od trećeg novembra 1950. jasno je naglasila da je primarna odgovornost ipak na Vijeću. Ironija historije: ono što su SAD tada koristile da zaobiđu Moskvu, danas koriste da same blokiraju primjenu rezolucije radi zaustavljanja genocida u Palestini.
Rezolucija 377 pozvana je i u vrijeme Suecke krize 1956. godine. Najnovija posebna sjednica na osnovu ovog postupka održana je u decembru 2023. godine, kada je Generalna skupština zahtijevala hitan humanitarni prekid vatre.
Kada stalna članica Vijeća sigurnosti uloži veto, ona se ne vodi vrijednostima i principima UN-a; nasuprot tome, Generalna skupština, djelujući u situaciji blokade, upravo jača te principe i ciljeve. Međunarodni sud pravde je još ranije istakao da je Vijeće primarno, ali ne i isključivo odgovorno za održavanje mira, što je dalo dodatnu pravnu težinu rezoluciji 377. Pravnica María Sepúlveda naglasila je da je upravo ta rezolucija „usadila u Generalnu skupštinu čvrsto uvjerenje o njenoj aktivističkoj ulozi kada je mir ugrožen, ali i u odbrani ljudskih prava narušenih na mnogim mjestima.“
Tokom proteklih decenija Vijeće sigurnosti više puta nije ispunilo svoju primarnu obavezu održavanja međunarodnog mira i sigurnosti, pa je tu odgovornost morala preuzimati Generalna skupština. Ostaje nada da bi snažan međunarodni pritisak, unutar i izvan UN-a, mogao dovesti do sazivanja nove hitne sjednice, koja bi u praksi aktivirala „Ujedinjenje za mir“.
Generalna skupština je 12. jula proglasila Međunarodni dan nade – da simbolizira potragu za društvima koja teže pravdi, dostojanstvu i humanijoj budućnosti. Dan ukorijenjen u vrijednostima i principima Povelje UN-a i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, dokumenata koji bi nas trebali udaljiti od pakla… u nadi da međunarodna zajednica krene ka kulturi mira.
Upravo je objavljen navodni mirovni plan Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua. I šta sada? Naslovna strana jednog lista to je precizno rezimirala: „Trump i Netanyahu dogovorili plan za pokoravanje Gaze.“ Pokornost. To je suština. A suština mira je zajamčeno postojanje dviju država.
Plan tvrdi da je „moguće“ stvoriti uslove za nastanak palestinske države. Kada i ko će to odrediti? Može li se to uopće ozbiljno shvatiti kada svega nekoliko sati nakon objave plana Netanyahu izjavljuje: „Izrael nikada neće dopustiti palestinsku državu“? Čak i kada bi Hamas pristao, plan nikada ne bi bilo moguće provesti. Kredibilitet Trumpa i Netanyahua je zanemariv, gotovo nikakav. Samo Ujedinjene nacije, insistiranjem na mehanizmu „Ujedinjenja za mir“, mogle bi spriječiti pokornost i, što je još važnije, etničko čišćenje palestinskog naroda.
