Schmittov uspjeh leži u njegovoj sposobnosti da ponudi okvir za razmišljanje o politici u vremenima krize. Njegova kritika liberalizma temelji se na uvjerenju da parlamentarni sistemi i pravna država često nisu dovoljno učinkoviti u suočavanju s izazovima. Umjesto toga, on zagovara snažnu, centraliziranu vlast utjelovljenu u figuri vođe koji može donositi odluke bez ograničenja institucionalnih normi

U današnjem svijetu obilježenom krizama i polarizacijom, ideje Carla Schmitta, njemačkog pravnika koji je oblikovao pravnu arhitekturu Trećeg Reicha, doživljavaju neočekivani preporod. Njegove teorije, nekada povezane s nacizmom i autoritarnim režimima, danas privlače širok spektar političkih aktera, od lijevih populista u Evropi i Latinskoj Americi do desničarskih pokreta u Sjedinjenim Američkim Državama. Schmittovo naslijeđe, izgrađeno na kritici liberalne demokratije i uzdizanju snažnog vođstva, postalo je intelektualno oruđe za one koji traže alternative u vremenima nesigurnosti.

Schmitt, rođen 1888. godine u Plettenbergu, bio je ključna figura u pravnom ustroju nacističke Njemačke. Nakon poraza Trećeg Reicha, odbio je proći proces denacifikacije, ali je nastavio razvijati svoje teorije, uključujući oštru kritiku parlamentarizma i liberalnih institucija. Njegova ideja da je suveren onaj ko odlučuje u iznimnim situacijama postala je temelj njegove političke filozofije. Pojam “iznimnog stanja”, koji je uveo, naglašava moć vođe da djeluje iznad zakona u trenucima krize, što je prihvaćeno u autoritarnim režimima poput frankističke Španije.

Danas Schmittova privlačnost nadilazi ideološke granice. U Španiji su su lijevi populisti, posebno članovi stranke Podemos, prigrlili njegove ideje, videći u njima alat za konfrontacijsku politiku. U Latinskoj Americi, gdje se antiimperijalistički diskurs često suprotstavlja utjecaju SAD-a, Schmittove teorije o globalnom poretku i otporu hegemoniji pronalaze plodno tlo. Čak i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje desničarski pokreti povezani s Donaldom Trumpom zagovaraju snažno vođstvo, Schmittovo mišljenje nailazi na snažan odjek.

Schmittov uspjeh leži u njegovoj sposobnosti da ponudi okvir za razmišljanje o politici u vremenima krize. Njegova kritika liberalizma temelji se na uvjerenju da parlamentarni sistemi i pravna država često nisu dovoljno učinkoviti u suočavanju s izazovima. Umjesto toga, on zagovara snažnu, centraliziranu vlast utjelovljenu u figuri vođe koji može donositi odluke bez ograničenja institucionalnih normi. Ova ideja privlači one koji vide haos u savremenom svijetu – bilo da se radi o ekonomskim krizama, pandemijama ili geopolitičkim sukobima – i traže jednostavna, autoritativna rješenja.

U Evropi Schmittovo naslijeđe ima dvojaku ulogu. S jedne strane, njegove ideje bile su prisutne u frankističkom režimu, gdje su ih podržavali konzervativni mislioci. S druge strane, lijevi populisti danas koriste njegove koncepte kako bi izazvali establišment i promovirali politiku sukoba između “naroda” i “elite”. Ovo privlačenje Schmitta s lijeve strane često se fokusira na njegove kasnije radove gdje se bavi pitanjima globalnog poretka i antiimperijalističkog otpora. Ovi tekstovi, u kojima Schmitt hvali figure poput Maoa i Fidela Castra, nude ljevici intelektualni okvir za kritiku zapadnjačke, posebno američke, hegemonije.

U Sjedinjenim Američkim Državama, Schmittova privlačnost povezana je s porastom desničarskog populizma. Njegova ideja da pravi suveren djeluje iznad zakona u interesu nacije odjekuje u retorici koja opravdava vanredne mjere za “spašavanje zemlje”. Ovo se posebno vidi u pokretima koji podržavaju snažno izvršno vodstvo, često uz odbacivanje pravnih i institucionalnih ograničenja. Takva retorika dodatno polarizira politički krajolik, evocirajući dinamike iz razdoblja između dva svjetska rata, kada su se slične ideje koristile za opravdanje autoritarnih režima.

Schmittova kritika liberalne demokratije temelji se na njegovom poimanju politike kao borbe između prijatelja i neprijatelja. Za njega, prava demokratija nije povezana s pluralizmom ili slobodom, već s homogenošću naroda koji slijedi jedinstvenu volju. Ova vizija isključuje raznolikost i naglašava potrebu za snažnim vođstvom koje može ujediniti narod protiv zajedničkog neprijatelja. Takav pristup privlači i lijeve i desne populiste koji vide politiku kao borbu za moć, a ne kao prostor za kompromis i dijalog.

U današnjem kontekstu, gdje se krize poput pandemije, klimatskih promjena i geopolitičkih napetosti doživljavaju kao iznimna stanja, Schmittova ideja o potrebi za snažnim vođstvom dobiva na snazi. U Evropi, ovo se očituje u pokušajima nekih vlada da zaobiđu pravne norme u ime učinkovitosti. Slično tome, u SAD-u se često čuju argumenti da izvršna vlast mora imati slobodu djelovanja bez ograničenja kako bi se suočila s nacionalnim izazovima.

Unatoč svojoj privlačnosti, Schmittovo naslijeđe ostaje duboko kontroverzno. Njegova povezanost s nacizmom i odbacivanje temeljnih demokratskih vrijednosti čine ga opasnom inspiracijom. Ipak, njegova sposobnost da dijagnosticira slabosti liberalnih sistema i ponudi alternativu čini ga relevantnim za one koji traže odgovore na složena pitanja savremenog svijeta.

U Evropi se, naprimjer, Schmittovo razmišljanje o “velikim prostorima” koristi za promišljanje zajedničkog evropskog identiteta koji bi se mogao suprotstaviti globalnim silama poput SAD-a ili Kine.

Schmittov preporod također otvara pitanje kako se nositi s njegovim idejama. Dok ih neki vide kao intelektualni izazov koji treba proučavati kako bi se razumjela priroda političke moći, drugi upozoravaju na opasnost od njihovog instrumentalnog korištenja. U akademskim krugovima postoji konsenzus da se Schmitta mora proučavati s oprezom, suočavajući se s njegovim najmračnijim aspektima kako bi se bolje razumjelo kako se nositi s krizama bez pribjegavanja autoritarnim rješenjima.