Promjena suvereniteta na neki način odaje počast dvama najvažnijim događajima koji su se dogodili na otoku: potpisivanju Pirinejskog ugovora 1659. godine i njegovoj ratifikaciji od Luja XIV i infante Marije Tereze.

Najmanji kondominijum na svijetu, površine samo 2.000 kvadratnih metara, nalazi se u Španiji. Barem do sljedećeg 1. augusta. Tada će postati francuski. To će trajati do sljedećeg 1. februara, kada će ponovo postati španski. Ovaj ping-pong najslikovitije je obilježje Pheasant Islanda, komada zemlje u rijeci Bidasoa, između Hendayea i Iruna, koje mijenja suverenitet svakih šest mjeseci. To čini vojnom ceremonijom na kojoj obje zemlje razmjenjuju vlast nad otočićem.

Promjena suvereniteta na neki način odaje počast dvama najvažnijim događajima koji su se dogodili na otoku: potpisivanju Pirinejskog ugovora 1659. godine i njegovoj ratifikaciji od Luja XIV i infante Marije Tereze. Iako može izgledati simbolično, činjenica da svakih šest mjeseci pripada drugoj državi podrazumijeva određene stvari. “Promena je nešto što nema efektivne praktične posljedice. Ostrvo je nenaseljeno. Ali zamislimo da je počinjen zločin. Ili je mrtvo tijelo pronađeno. Pa, u zavisnosti od toga kojoj državi u tom trenutku pripada, primenjivaće se jedan ili drugi krivični zakon”, naveo je Guillermo Echenique, zamjenik delegata španske vlade u Gipuzkoi.

Smrt u rijeci

Čini se da je redatelj i scenarista Asier Urbieta preuzeo tu izjavu i izokrenuo je: šta bi se dogodilo kada bi se mrtva osoba pojavila baš na smjeni straže između jedne i druge zemlje? Čija bi to bila mrtva osoba? I, uz sve to, što bi se dogodilo da je ta mrtva osoba afrički migrant koji pokušava prijeći rijeku Bidasoa? Ovim pitanjem on uvodi još jedan aktuelni element, ali gotovo svima nepoznat, a to je da mnogi imigranti pokušavaju doći do Francuske prelazeći rijeku Bidasoa, umirući usput u pokušaju da se probiju kroz mali tjesnac. Fermín Muguruza je u svom dokumentarcu Bidasoa 2018 – 2023. ispričao da je 2021. godine deset ljudi umrlo u rijeci Bidasoa. Procjenjuje se da je od 2018. preko rijeke prošlo više od 60.000 migranata.

Sve ovo dio je Pheasant Islanda, društvene drame u režiji Urbiete, koji prezentira situaciju u kojoj je pronađena mrtva osoba, koju niko ne želi, na ostrvu koje mijenja suverenitet. Film govori o institucionalnom i sistemskom rasizmu i nedostatku akcije Evrope protiv ovih problema. Sve je počelo novinskim člankom o smrti u Bidasoi. Od tog trenutka Urbiete je počeo čitati i učiti o cjelokupnom migratornom toku koji su nosile vode Bidasoa.

Deset ljudi je umrlo tokom procesa dokumentovanja filma. Sedam se udavilo, a troje je pregazio voz između Hendaja i Iruna. Tu se nametnulo njegovo pitanje, zajedno s idejom da se to gotovo mitološko mjesto koje je poznavao iz djetinjstva, Pheasant Island, iskoristi kao “metafora koja služi za razgovor o granicama”.

Moralna dilema

Da bi sve ovo ispričao, film se fokusira na par koji živi u Irúnu. On je crnac i trpi institucionalni rasizam svaki put kada prijeđu most u Hendaye da vide neke prijatelje. Jednog dana vide dva migranta kako se dave u rijeci Bidasoa. Dok se ona — Jone Liaspur — baca u pomoć, on — Sambou Diaby — ostaje paraliziran. Jedan od dvojice stranaca poginuo je u vodi. Mrtvac koji će se kasnije pojaviti na Pheasant Islandu. To uvodi veoma snažnu moralnu dilemu u film: šta biste uradili? Što ovom prilikom ima rasni otežavajući faktor.

“Htio sam da postavim to pitanje gledaocima: šta bi oni uradili, da li bi se bacili ili ne, jer to je nešto o čemu morate da odlučite u tri sekunde. Ponekad imate ideale, principe, ali kada vam podsvijest radi, možete biti razočarani. Želim da ljudi preispituju svoju poziciju u svijetu, da li bi krenuli u kaciju ili bi bili samo posmatrači”, kaže reditelj.

Za reditelja ovo što se dešava pokazuje da smo društvo koje, dok nas realnost ne udari u lice, držimo se dobrih namjera. Kada je riječ o akciji, većina ljudi bi ostala na obali umjesto da uskoči. “Likovi žive  leđima okrenuti imigracijskoj hitnoj situaciji, ali je pronađu ispred sebe i tada moraju reagirati”, kaže Urbieta, objašnjavajući zašto mu se činilo važnim da ima međurasni par: “Crna osoba filmu daje mnogo veću dubinu.”

Kroz svoj lik pokazuje i svakodnevni rasizam, pun “detalja preuzetih iz stvarnosti”. “Dogodila mi se jedna scena, i vidio sam crnca od kojeg se traži da plati kafu prije serviranja, nešto što nisu uradili nijednoj drugoj mušteriji. Htio sam da otvorimo oči za one male, svakodnevne stvari u kojima se prema ljudima koji nisu poput nas drugačije ponašaju”, napominje on.

Film također pokazuje kako se čini da stvarnost ne postoji ako se mediji ne fokusiraju na nju. “To se obično dešava sa medijskim reflektorima. Svi pričamo o Ukrajini neko vrijeme, a onda zaboravimo, a kod Bidasoa, to mjesto nije najprijateljskija tačka za migracije, a fokus nije na ovoj granici već na drugim mjestima. Mislim da, nažalost, ima prvorazrednih i drugorazrednih smrtnih slučajeva, ovisno o političkim interesima koje mediji mogu imati.”