Šokantna svjedočenja iz ratnog Sarajeva ponovo su u centru pažnje nakon što je Tužiteljstvo u Milanu otvorilo istragu o navodnim “ljudskim safarijima” tokom opsade grada. Bivši obavještajni analitičar ARBiH Edin Subašić iznio je detalje o stranim civilima koji su, prema iskazima, plaćali da pucaju na stanovnike opkoljenog grada. Svjedočenja, arhivska dokumentacija i raniji dokazi pred Haškim tribunalom sada se ponovo analiziraju, dok porodice žrtava i preživjeli očekuju da će se, tri decenije kasnije, konačno utvrditi istina i odgovornost
Edin Subašić, danas 62-godišnji penzioner, ovih je dana među najtraženijim osobama međunarodnih medija. Njegovo svjedočenje moglo bi biti ključno za utvrđivanje da li su se takozvani “ljudski safariji”, navodno počinjeni tokom opsade Sarajeva 1990-ih, zaista dogodili. Konkretno, da li su italijanski civili putovali na linije fronta vikendom kako bi, uz novčanu naknadu, ubijali stanovnike grada koji je pretrpio najdužu opsadu jednog glavnog grada u modernoj historiji (1992–1996). Njegove izjave od vitalne su važnosti za istragu koju je ovih dana pokrenulo Tužilaštvo u Milanu.
I Subašić i Benjamina Karić, bivša gradonačelnica Sarajeva, vjeruju da će pravda biti zadovoljena, iako ih do sada nisu pozivale pravosudne institucije Bosne i Hercegovine, Italije ili Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Hagu.
Subašić je bio profesor književnosti i novinar. Početkom rata 1992. godine priključio se Armiji Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), a ubrzo potom postao dio Vojne obavještajne službe. Tu je prvi put čuo za “ljudske safarije”. “Najviše me šokiralo to da su safari-snajperisti birali žele li ubiti civilnu odraslu osobu, ženu, dijete, trudnicu, vojnika… I sve je imalo svoju cijenu! Morbidno i bolesno.”
Krajem 1993. godine general Mustafa Hajrulahović, tadašnji šef Vojne obavještajne službe (preminuo 1999), zadužio je Subašića da analizira podatke dobijene tokom ispitivanja zarobljenih pripadnika Vojske Republike Srpske. Tu je pronašao svjedočenje jednog dobrovoljca iz Srbije. “Bio je to mladić od oko 20 godina, iz Paraćina. Izgubio se na urbanom dijelu linije fronta, opljačkao napuštene kuće i ušao u područje pod kontrolom ARBiH, gdje je zarobljen.”
Na pitanja o tome kako je došao na front, koliko je bilo dobrovoljaca iz Srbije i kakvo su oružje koristili, zarobljeni Srbin je ispričao da je stigao autobusom u grupi u kojoj su bili Srbi, ali i stranci, “petorica Italijana koji su imali lovačku opremu i skupo oružje”.
“Razgovarao je s jednim od njih, porijeklom iz Milana. Rekao mu je da nisu plaćeni kao plaćenici, nego da su to lovci koji plaćaju Srbima u Sarajevu da pucaju na ljude u gradu,” naglašava Subašić. “I njemu je to bilo iznenađenje, zato je odmah sve ispričao! Prvi put sam tada čuo za tako nešto.”
Zarobljenik je, prema Subašiću, ispitivan dvaput. “Saznali smo da su se Italijani iskrcali u Palama, gdje ih je čekala specijalna jedinica vojske s džipovima.” Subašić je pripremio analizu i predao je nadređenima; potom je šef Službe kontaktirao oficire SISMI-ja (bivše italijanske obavještajne službe), koji su bili raspoređeni u okviru UN-ovih mirovnih snaga (UNPROFOR), i prenio im šta se dogodilo. “Zahtijevali smo da sve provjere i pokrenu postupke u Italiji.”
Subašić dodaje da je početkom 1994. godine, između marta i aprila, tokom jednog brifinga obaviješten da je SISMI potvrdio informacije zarobljenika. Italijanska služba je saopćila da je identifikovala mjesto s kojeg su grupe polazile te da je ta aktivnost neutralizirana i da se više neće ponavljati. “Odgovor SISMI-ja potvrdio je istinitost informacija. Služba je slučaj nakon toga smatrala završenim i preusmjerila se na druge zadatke, jer je to bila najteža godina rata.”
Bivši obavještajac tvrdi da su “lovci-snajperisti” koristili kombinirani transport: “Putovali su avionom iz Italije u Mađarsku, zatim kopnom do Beograda. Iz Beograda su prema Sarajevu išli autobusom ili helikopterom do Pala, a odatle na front. Njihovi vodiči bili su pripadnici specijalnih jedinica srpske vojske.”
Iako je postojao formalni embargo na civilne letove, pojašnjava on, snajperisti su često koristili humanitarne letove prema Srbiji. “Osim toga, helikopterski transport u Bosnu (Pale) obavljan je vojnim helikopterima Srbije, kršeći zabranu letova. Ta zabrana je tokom rata kršena stalno, od svih strana. I sam sam letio na helikopterima ARBiH. Rizikovali smo NATO bombardovanje.”
Subašić smatra da je safari mogao biti organiziran samo uz “vrhunski profesionalnu strukturu” i da je “jezgro grupe činila srpska služba bezbjednosti”. Nivo koordinacije i tajnosti, od transporta do infiltracije na linije fronta, bio je, prema njegovom mišljenju, moguć samo uz podršku “moćne” službe s autoritetom u Srbiji i među bosanskim Srbima.
Svoje iskustvo ispričao je i u dokumentarcu „Sarajevo Safari“, emitovanom 2022. na Al Jazeeri Balkans, kanalu ugašenom ovog jula. Kontaktirao ga je i italijanski novinar i pisac Ezio Gavazzeni, koji je godinama istraživao ovaj slučaj i predao 17-straničnu prijavu Tužilaštvu u Milanu. “Znam da je Gavazzeni došao do imena nekih snajperista. Najbolje je da sve nove informacije ostanu u tajnosti kako ne bi ometale istragu.”
Benjamina Karić, koja je kao dijete preživjela opsadu u blizini sarajevske Grbavice, području koje je bilo najteže pogođeno snajperskom vatrom, osjetila je “duboku moralnu, ljudsku i službenu obavezu da djeluje” nakon što je pogledala dokumentarac. Diplomirala je pravo, a u tom periodu obavljala je dužnost gradonačelnice glavnog grada zemlje s 3,4 miliona stanovnika. “Podnijela sam krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH protiv nepoznatih počinitelja koji su ubijali moje sugrađane, u Posebnom odjelu za ratne zločine.”
Potom je dopunila prijavu svjedočenjem Johna Jordana, Amerikanca iz sastava UNPROFOR-a, koji je tokom rata u Sarajevu radio u vatrogasnoj brigadi i “svjedočio dolasku lovaca”.
“Njegovo svjedočenje prihvaćeno je i u procesima protiv generala Vojske RS Svetozara Galića i Dragomira Miloševića pred Haškim tribunalom.” “Taj dokaz priložila sam uz prijavu, jer se može koristiti u dva odvojena postupka.”
Danas načelnica Novog Sarajeva navodi da se predmet i dalje nalazi u radu Tužilaštva BiH. Dodaje da nekoliko njenih urgencija nije dalo rezultata u ubrzavanju postupka. Subašić, s druge strane, ističe da ga domaće pravosuđe nije pozvalo da svjedoči nakon Karićine prijave. “Čekam poziv. Sve što znam stavio sam na raspolaganje Tužilaštvu u Milanu, preko Ezija Gavazzenija. Očekujem i poziv za svjedočenje u Milanu. Vjerujem da će pravda, iako spora, stići do ubica i organizatora.”
Bivši obavještajac zaključuje: “Nadam se da će pritisak javnosti u BiH natjerati Tužilaštvo da aktivno radi na ovom slučaju. Dokumenti o svemu nalaze se u arhivama SISMI-ja i u vojnim arhivama BiH. Izvještaj o ispitivanju zarobljenika i moja analiza su tamo. Nakon 30 godina ne sjećam se imena tog vojnika, ali sve je zapisano, a Tužilaštvo može doći do toga.”
Karić ostaje optimistična: “Čvrsto vjerujem da će pravda na kraju biti zadovoljena. Da nisam imala to uvjerenje, ne bih ni započela ovu borbu.”
Džemil Hodžić, video-montažer iz Sarajeva koji radi za Al Jazeeru, izgubio je brata od 16 godina kojeg je snajper ubio kad je Hodžić imao 12. Danas, sa 42 godine, radi na seriji intervjua pod nazivom Sniper Alley Photo, dostupnoj na YouTubeu, u kojoj razgovara s fotografima koji su izvještavali iz rata. U videu s italijanskim fotoreporterom Mariom Bocciom navodi (8:56): “Ovo mjesto budi posebna sjećanja. Sjećanja na strance koji su dolazili da gledaju borbe. U bazi na Grbavici upoznao sam momka iz Grčke, mladog čovjeka koji je došao da se bori u ime pravoslavne solidarnosti. Drugi je došao iz New Yorka, porijeklom Srbin. Imam i fotografije Rusa koji su se borili sa Srbima u Trebinju.”
Nijedan od njih, međutim, nije plaćao da ubija. Boccia o takvom turizmu nije znao ništa. Ali Hodžić ne sumnja da je postojalo. “Za nas preživjele, vikendi su bili najgori. Kao da bi tada dolazili i potpuno podivljali, prelazili svaku granicu. Ako su za to plaćali, onda sve ima više smisla.”
Talijanski pisac i novinar Ezio Gavazzeni (Milano, 1959) bio je taj koji je podnio prijavu tužilaštvu u Milanu, dostavljajući opsežan materijal o strancima koji su, prema navodima, između 1992. i 1995. plaćali da pucaju na civile u opkoljenom gradu. Njegova dokumentacija bila je dovoljna da talijansko pravosuđe otvori istragu za teško, višestruko ubistvo počinjeno iz naročito podmuklih i okrutnih pobuda.
U razgovoru za El Mundo, Gavazzeni govori o dvogodišnjoj istrazi, saradnji s tužilaštvom i težini spoznaje da se svijet tri decenije nije temeljito pozabavio zločinima koje Sarajevo još uvijek nosi kao ožiljak.
Kaže da ga danas preplavljuju dvije suprotne emocije: zadovoljstvo, jer je njegov rad konačno potaknuo međunarodnu reakciju, ali i zapanjenost zbog šutnje koja je trajala punih trideset godina. “Nakon dokumentarca Sarajevo Safari (2022) Mirana Zupanića, čudi me da niti jedna zapadna televizija nije odlučila prikazati taj film,” kaže.
Upravo je Zupanić bio jedna od prvih važnih kontakt-tačaka u njegovoj istrazi. “Bio je veoma ljubazan i dao mi nekoliko smjernica,” kaže Gavazzeni. “Ali moj rad je potom otišao mnogo dalje. U februaru sam predao 17 stranica prijave, a kada je u oktobru Tužilaštvo odlučilo pokrenuti istragu, dostavio sam dodatnih 90 stranica novog materijala.”
Istragu vodi tim za organizirani kriminal talijanskih karabinjera, ROS, pod nadzorom tužilaca Marcella Viole i Alessandra Gobbisa. Gavazzeni očekuje da će ga pozvati da svjedoči, te da će istražitelji ispitati iste izvore s kojima je i sam razgovarao. “ROS ima resurse kakve jedan pisac ne može imati. Moj doprinos biće u objašnjenju konteksta određenih svjedočenja.”
Potencijalni domino-efekt, kaže, njegova je najveća nada. Turistički snajperisti nisu bili samo Talijani, prema njegovim saznanjima, dolazili su iz Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Španije, SAD-a i Kanade. “Zašto nijedna od tih država nikada nije otvorila istragu? Možda zato što su to bile bogate, utjecajne osobe. Posljednjih dana javljaju mi se novinari iz cijelog svijeta, pitajući kako da i u svojim državama pokrenu postupke.”
Najtragičnije pitanje ostaje, naravno: kakvi su to ljudi koji na brdima iznad grada pucaju na djecu, žene i starce i to iz zabave? Gavazzeni kaže da se za odgovor obratio i kriminalističkoj stručnoj analizi. No ono što su otkrili još je strašnije od očekivanog. “Ne radi se čak ni o banalnosti zla, nego o indiferentnosti zla”, naglašava. “Ti ljudi nisu imali ideološko opravdanje, nikakav povod. Pucali su na bilo koga ko se nađe u nišanu, bez trunkе moralnosti.”
Zašto nastavlja? Zašto se, kako kaže, ne umara od priče koja je i danas bolna? “Čudio sam se kako je moguće da su kružile glasine o svemu ovome, a da niko nije želio ući u dubinu. Kao novinar i istraživač, morate biti uporni, neugodni. Moj posao je da pratim priče a kada ih nađem, znam da ih moram iskopati do kraja, pa i onda kada su teške i kada uznemiravaju.”
IZVOR: El Pais
