Skender-beg Ilinski, po seraskerovom nalogu, iz Mostara poruči Ali-paši u Stolac da mu je meram sastati se s njim te ga «prijateljski» zamoli da dođe u Mostar s porodicom, gdje mu želi ukazati zaslužene počasti. Poslužio se lukavstvom kakvim se Ali-paša koristio cijelog života. No sada, sijed i onemoćao, Ali-paša više nije razlikovao laž i istinu.

Čarkanja i borbe između hercegovačkih ustanika i carskog nizama nastavile su se tokom zime, u početku s naizmjeničnim uspjehom a kasnije s nemjerljivom prednošću nizama. Skender beg Ilinski je do februara zadržan kod Konjica sa svojim taborom Arnauta, no to bješe sve što su ustanici učinili. Slijedile su žešće, ponovljene borbe kod Han-kule i Borika i obje su Hercegovci izgubili. Han-kula skupa s ustanicima je spaljena. Ni Skender-beg nije ostao čitav – teško je ranjen u nogu i za cio život ostao hrom.

Ostaci ustanika posljednji otpor nizamu su organizovali iznad mostarske tvrđave. Na tom mjestu dobili su Skender-begovu ponudu da se predaju a zauzvrat im jamči slobodu, sigurnost i zaštitu, ne samo ličnu i porodičnu nego i imovinsku. Tražio je jedino da mu predaju svoje vođe. O tome su novine pisale: „Istog dana u podne, dok je još možda strašni vođa kavazbaša Pilulija s punom glavom vina duboki san boravio, pade Mostar u ruke nizama. Neopisiv strah zavlada u gradu. Jedna od kavazbašinih žena skoči u Neretvu i utopi se. Stanovništvo sviju vjera razbježa se pred pljačkaškim Arnautima svuda po okolici a najviše na austrijsku granicu. Skender-beg ga pokuša utišati i kućama vratiti: ustašama, osim kolovođa, obeća oproštenje ako se do određenog roka vrate. Inače će im sav imetak zaplieniti».

Ujedno izdade naredbu da se kupi oružje po gradu i okolici.

U isto vrijeme vezir Ali-paša udari ucjenu od sto cekina na kavazbašinu glavu i posla svoje ljude da ga pronađu. Progonjen i ranjen u potjeri, pobježe kavazbaša preko austrijske granice u Split, odavde u Zadar, da kasnije preko Egipta stigne u Carigrad. U Carigradu ga bace u tamnicu; u njoj se ubije.

Skender-beg Ilinski, po seraskerovom nalogu, iz Mostara poruči Ali-paši u Stolac da mu je meram sastati se s njim te ga «prijateljski» zamoli da dođe u Mostar s porodicom, gdje mu želi ukazati zaslužene počasti. Poslužio se lukavstvom kakvim se Ali-paša koristio cijelog života. No sada, sijed i onemoćao, Ali-paša više nije razlikovao laž i istinu. Polakomio se i odazvao pozivu te dojahao u Mostar. Već prve noći bahne mu u odaju generalov oficir s povišenim glasom: „Hapsim vas, Ali-paša!“ Skinuo mu je carske ordene, oduzeo sablju i sproveo u tamnicu. Za njim je u zatvor spremio i njegovu porodicu, a sinove Rizvan Hafiz-pašu i Rustem-bega u julu poslao u Carigrad kao zarobljenike.

Ali-pašin harem se našao u Travniku nakon što ga je u rano proljeće, 23. marta, iz Stoca protjerao vezir Hajrudin-paša. Karavan je imao sedamdeset konja. U tahtarevanima su bile sve pašine žene, nevjeste, djeca i služinčad.

Ali-paša je imao šest žena. Prva je Hadži Nefife-hanuma, jedina njegova zakonita žena, koja je rodila sinove Zulfikar Nazif pašu (lani, 30. decembra, umro je iznenada u Imotskom), zatim Rizvan Hafiz-pašu te Rustem-bega, mostarskog muselima. Rodila je i tri kćeri: Habibu, Šaćiru i Fatimu (Fatima je u karavanu ozebla, razboljela se i umrla u toku puta). Čim je stigla u Travnik, umrla je i Hadži Nefife-hanuma. Nju je ugušio stid i gubitak ponosa zbog poniženja u koje je dospjela.

Ostale sinove i kćeri Ali-paša je izrodio s haremskim robinjama, zarobljenim ili kupljenim, od kojih je jednu preklani vjenčao u Mostaru. Zove se Meslidži Hana, Čerkeskinja je, dvanaestogodišnja djevojčica. On joj je i ime dao. Sljedeće godine, dakle lani, Meslidži Hana je rodila sina kome je paša dao ime Mehmed Ali, prema imenu čuvenog egipatskog vicekralja. Taj dječak mu je najmlađe dijete. Preostale njegove žene bjehu Gruzijanke, i sve mu bjehu samo odaliske. I s njima je imao nekoliko djece. Jedna od kćeri zove se Uma. Udata je u Livnu za Muhamed-bega Firdusa, sina Firdus kapetana.

Ove godine, prije hapšenja, stari Ali-paša je imenovao svog jedanaestogodišnjeg unuka Arif-bega, sina Zulfikar Nazif-paše, za miralaja hercegovačkih lenskih konjanika i spremao ga za odlazak u Carigrad, gdje se namjeravao baviti naukom.

U februaru se sudilo svim zarobljenim ustanicima. Na prijeki carigradski sud sprovedeno ih je pedeset. Ali-paša je odgovarao tu, pred hercegovačkim ajanima, tridesetericom u vijeću, u kom su sjedili i Fazli-paša Šerifović, Latasov pratilac, te Hasan-beg Resulbegović. Optužba je, pored ostalog, vezira teretila da je „pristajao uz ustaše i da je protivnik tanzimata“.

Serasker mu je namijenio rijetku kaznu, složenu i nečovječnu koja se primjenjivala postupno, od neke lakše podnošljive do nepodnošljive. Provodila se lančano: naprasno hapšenje, puna degradacija, bezdušno poniženje, prkosno iživljavanje, duhovno klonuće pa kobni kraj. Morao je na gubavoj ragi danima jahati za seraskerom kroz pokrajinu i stidjeti se kako za sebe tako i za svog sina Rizvan Hafiz-pašu koji mu je, pješice, za ular vodio ragu. „Postavljen na kljusetu“, zabilježile su novine, „pognuo je glavu k zemlji i treskao sijedom glavom i ustima kao da nešto šapće»… Najzad mu je, opet jedne noći, seraskerov bezimeni vojnik po zapovijedi pucao u glavu.

Sahranili su ga bez ikakve počasti pred Ferhadijom džamijom u Banja Luci.