Radman je, u maniru već poznatog diplomatskog populizma, ponovio tvrdnju da je Hrvatska „spasila Bihać“ i „sačuvala obraz Evrope“. Pri tom je insistirao na tome da Hrvati u BiH danas nisu ravnopravni i da su, kako kaže, „prevareni Daytonom“. Takve izjave nisu slučajne. One se uklapaju u dugogodišnju strategiju da se ratnu prošlost pretvori u argument za današnje zahtjeve u vezi sa izmjenama izbornog zakona u BiH i redefinicijom ustavne pozicije Hrvata

Trideset godina nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“uloga Bosne i Hercegovine u tim prelomnim danima sistematski se zanemaruje ili prešućuje. Najnoviji primjer takvog pristupa dao je ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, Gordan Grlić Radman, u dnevniku Radiotelevizije Herceg-Bosne. Njegov istup, iako formalno u znaku obilježavanja godišnjice Oluje, u suštini je politička poruka.

Radman je, u maniru već poznatog diplomatskog populizma, ponovio tvrdnju da je Hrvatska „spasila Bihać“ i „sačuvala obraz Evrope“. Pri tom je insistirao na tome da Hrvati u BiH danas nisu ravnopravni i da su, kako kaže, „prevareni Daytonom“. Takve izjave nisu slučajne. One se uklapaju u dugogodišnju strategiju da se ratnu prošlost pretvori u argument za današnje zahtjeve u vezi sa izmjenama izbornog zakona u BiH i redefinicijom ustavne pozicije Hrvata.

Da bismo razumjeli koliko je Radmanova interpretacija jednostrana, potrebno je vratiti se u ljeto 1995. godine. Samo nekoliko sedmica prije Oluje, dogovorena je i izvedena operacija „Ljeto ’95“, u kojoj su snage Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatske vojske zajednički djelovale na prostoru Dinare, Livna i Glamoča.

Ofanziva je imala jasan strateški cilj: odsjeći Republiku Srpsku Krajinu od Republike Srpske i stvoriti pritisak na srpske linije odbrane. Taj prodor prema Drvaru i Bosanskom Grahovu otvorio je vrata za napad na Knin, srce tzv. Krajine. Bez tog uspjeha, Oluja ne bi imala tako munjevit tok niti bi rezultirala tako potpunim porazom krajinskih Srba.

Pored toga, istovremeno se na drugom kraju odvijala i ofanziva Petog korpusa Armije RBiH pod komandom generala Atifa Dudakovića. Napredovanje prema Velikoj Kladuši i Bužimu sinhronizovano je sa hrvatskim napadima, čime je postignut dvostruki efekat: slom otpora krajinskih Srba i definitivno uništenje Abdićeve paradržavice u zapadnoj Bosni.

Drugim riječima, Oluja je bila i hrvatska i bosanskohercegovačka operacija, nju se jednostavno ne može posmatrati izolovano.

Radman u svom istupu, međutim, bira samo jedan dio priče. Prema njemu, Hrvatska je bila spasitelj Bihaća, dok Evropa „nije spoznala razmjere humanitarne katastrofe“. U takvom narativu nema mjesta za činjenicu da su Armija RBiH i lokalne bosanske snage bile glavni oslonac odbrane Bihaćkog džepa.

Da li su hrvatske akcije pomogle? Nesumnjivo jesu. Ali reći da je Hrvatska „spasila Bihać“ znači zanemariti ulogu hiljada bosanskih vojnika i civila koji su četiri godine odolijevali opsadi i svakodnevnim napadima Vojske Republike Srpske i srpskih snaga iz Krajine. Znači izbrisati iz kolektivnog pamćenja herojsku borbu Armije RBiH, koja je, unatoč međunarodnoj izolaciji i nedostatku naoružanja, uspjela sačuvati teritorijalni integritet zapadne Bosne.

Posebno je indikativno Radmanovo insistiranje na tezi da su Hrvati u BiH „prevareni Daytonom“. Takva izjava, izrečena tri decenije nakon potpisivanja sporazuma, ne može se tumačiti drugačije nego kao pokušaj da se otvori prostor za reviziju daytonskog poretka – ali selektivno. Dayton je stvorio komplikovanu, gotovo nefunkcionalnu državnu strukturu.

Ona je opteretila Bosnu i Hercegovinu etničkim podjelama, konstitutivnošću naroda i mehanizmima blokada koji onemogućavaju normalno funkcionisanje institucija. U takvim okolnostima tezama o „neravnopravnosti Hrvata“ zapravo se želi institucionalizirati etničko predstavljanje do krajnjih granica, čime bi BiH bila trajno zakovana u logiku podjela i dominacije etničkih elita.

U tom kontekstu, Radmanova izjava o „prevari Daytona“ može se shvatiti kao signal da će Hrvatska pojačati lobiranje za izmjene izbornog zakona. Koristeći Oluju kao sredstvo političkog pritiska.